Za Večernje novosti sam prokomentarisao rast novčanih doznaka iz inostranstva.
Podaci o povećanju doznaka iz inostranstva su samo oni koje bilježi zvanična formalna statistika. Ona najvećim dijelom obuhvata zvaničan iznos novca u konvertibilnim markama koji su naši građani, koji žive privremeno ili trajno van granica BiH, uplatili legalno na račune rodbine i prijatelja. Novac koji pristiže od dijaspore predstavlja nezanemariv vid socijalne i ekonomske podrške našim sugrađanima. Novčane doznake i ostali lični transferi naše dijaspore čine više od deset odsto bruto domaćeg proizvoda BiH. Po tome je BiH na vrhu liste zemalja Evrope.
Očigledno je da se priliv novčanih doznaka iz inostranstva iskazuje u milijardama. Svi iznosi su aproksimativni. Prvo, nije poznato koliko tačno naših građana živi u dijaspori. Orjentaciono, gotovo isti broj ljudi živi u BiH i predstavlja njenu dijasporu. Vjeruje se da je iznos doznaka iz dijaspore čak i dvostruko veći. Drugo, značajan dio dovca u BiH bude dostavljen putem neformalnih neposrednih novčanih transfera - „iz ruke u ruku” ili neformalnih posrednih - preko prijatelja ili vozača autobusa.
Ugrubo, ove doznake imaju značajnu socijalnu dimenziju. Orjentacije radi, ovaj iznos predstavlja iznos jednak iznosu transfera za penzije. To nije novac koji završi na štednim računima niti berzi ide na potrošnju. Takođe, ovaj iznos je tri ili četiri puta veći od godišnjeg iznosa direktnih stranih investicija u BiH. Postvalja se logično pitanje: „Šta bi bilo da nema doznaka?“
Spomenuto povećanje bih doveo u vezu sa dvije činjenice.
Prva je ograničenje kretanja kao posljedica pandemije a drugi iseljavanje stanovništva.
Podsjetio bih na podatke iz 2020. godine. Kao posljedica lokdauna tokom pandemije veliki broj ljudi je dobio otkaze ili im je skraćeno radno vrijeme što se drazilo na primanja. Naime, prema podacima CBBiH, ukupni tekući lični i ostali transferi iz inostranstva u 2020. godini bili su za skoro 500 miliona maraka manji u odnosu na 2019. i iznosili oko 2,7 milijardi maraka. Do tada su lični transferi iz inostranstva još od 2007. godine, bili su u stalnom rastu.
Drugi aspekt iz kojeg možemo posmatrati rast novčanih doznaka iz inostranstva je činjenica da se u proteklim godinama dogodio pravi egzodus građana BiH prema zemljama Evropske unije.
Naša generacija pamti rođake iz Njemačke koji su pomagali rodbinu u Jugoslaviji. Sjećamo se da smo dobijali novčanicu sa likom Klare Šuman „za čokoladu“. Oni stariji dobijaju novac za sanaciju kuće, plaćanje računa, proslavu slavlja ili naknade za obilazak i nekretnine ili članova porodice i brigu o njima. Osim toga, u zvanične izvještaje nije uzet u obzir novac koji naši rođaci i prijatelji za vrijeme ljetnjeg boravka potroše ovdje. Ovako unesen novac rijetko uđe u statistiku ili u neki biznis koji je vidljiv Centralnoj banci ili agencijama za statistiku. Bez sumnje značajni „neformalni novčani transferi” nisu registrovani u platnom prometu. Međutim, postoji velika razlika između BiH i Jugoslavije. Novac koji pristiže kroz doznake dijaspore građani u BiH koriste u velikoj mjeri tek za - preživljavanje. Za Jugoslaviju je ekonomska migracija bila manje tužna vijest negi sada. Ljudi su odlazili da bi stekli novac ili penziju koju su planirali da troše u Jugoslaviji. Jugoslavija je imala višak radne snage i tako je smanjivala nezaposlenost. Šaviše naši iseljenici su slali i unosili velike količine novca i to u devizama koje su bivšoj državi bile prijeko potrebne. Danas, ne odlaze samo radno sposobni već cijele porodice.
U kratkom roku efekat na BDP i na životni standard jeste pozitivan ali doznake iz inostranstva, često imaju dugoročno negativne neto efekte. Da iseljenici ne šalju dio zarada i da ne troše novca tokom godišnjeg odmora provedenog u BiH stope rasta BDP-a bile bi značajno manje, a siromaštvo još veće. Na taj način, kroz rast potrošnje država ubire i veće prihode od PDV-a kao najizdašnijeg javnog prihoda. Uprkos tome, kao društvo, imamo niz negativnih efekata. Prvo, ovim novcem se, najvećim dijelom, pokrivaju osvnocni životni troškovi. Osim toga, doznake remete i tržište rada. Radno sposobne osobe često osiguraju egzistenciju a zbog niskih zarada i uslova na tržištu rada često odustaju od ponuđenih poslova.
Da zaključim, rast doznaka se često prikazuje i doživljava kao pozitivna stvar. Tužna istina je da one ukazuju na iseljavanje naših građana. Očekujem da se sličan trend – rast doznaka još neko vrijeme nastavi. Prvo zbog odlazaka u inostranstvo naših građana mlađe životne dobi i zbog veliko broja ljudi koji još primaju penzije iz inoistranstva. Međutim, ostaje sve manje ljudi kojima bi se novac mogao slati. Ljudi naše generacije, koji se odsele odavde nemaju želju da ulažu novac ovdje niti da se vrate. Plašim se da ću za nekoliko godina biti sagovornik na temu da oni koji su otišli nemaju kome slati a iznos doznaka iz inostranstva se smanjuje.
Нема коментара:
Постави коментар