“Muljanje” i porezi

Šira javnost često pogrešno koristi pojam „pranja novca“. Ovo krivično djelo je interesantno zbog kompleksnosti, (ne)mogućnosti otkrivanja izvršioca i njihovog procesuiranja. Dok MMF procjenjuje da dva do pet procenata svjetske ekonomije čini opran novac, međuvladino tijelo za borbu protiv pranja novca i finansiranja terorizma Financial Action Task Force, tvrdi da je to nemoguće procjeniti.
Sistem pranja novca je osmislio Al Kapone. Novac dobijen od kockanja, prostitucije i reketiranja legalizovao je prikazujući ga kao prihod od svojih automatskih praonica veša. Prema Oksfordskom riječniku engleskog, termin je prvi put upotrebljen u novinama koje su izvještavale o aferi finansiranoj „opranim“ novcem - Votergejt.
Najkraće, suština “pranja” je prikazivanje nezakonito stečenog novca tako da izgleda da je legalno zarađen. Idealni poslovi za to su oni u kojima je mnogo plaćanja u gotovini poput kafana, zanatskih radnji, kazina i sl. Vlasnici takvih obrta, računovodstvenom gimnastikom, mogu da prikažu veći promet od stvarnog uz malo povećanje rashoda. Najbitinije je na kraju platiti porez i novac će ući u legalne tokove. Prefinjeniji način podrazumijeva polaganje novca u banke iz egzotičnih zemalja koje garantuju diskretno poslovanje.
Suprotno „pranju“ je neizdavanje fiskalnog računa, odnosno prebacivanje novca u nelegalne tokove što se lakše uočava i sankcioniše. Poznajući osnove „pranja“ i „prljanja“ novca, lako je zaključiti da lažno povećanje stvarnih troškova posla s ciljem ostvarivanja imovinske koristi predstavlja perfidno pljačkanje.
Da posjedujem konkretna saznanja o pomenutim aktivnostima, prikupio bih dokaze i prijavio. Ovako, prenosim zaključke dobijene nakon iščitavanja relevantnih istraživanja. Neki od njih pokazuju da se prostor za pranje novca smanjuje. Na primjer, u Skandinaviji se tek par procenata transakcija obavlja u kešu. Istovremeno, centralne banke i policije u svijetu utvrđuju ograničenja čime obavezuju banke i brokerske kuće da prijave promete veće od limita , te da utvrde izvore tog novca. Ovi trendovi neće posve ograničiti „perače“, ali će ih usporiti navodeći ih da budu maštovitiji.
Libertarijanci smatraju da lov na "perače" novca ima uspjeha samo ako sve države vuku iste poteze. Slično paradoksu "zatvorenikove dileme", država koja u tome ne učestvuje - profitira, dok se ostale - iscrpljuju. Kada bi sve radile usaglašeno, korist bi bila veća od zbira sadašnjih iznosa. Ipak, i pri potpunoj koordinaciji će biti zemalja koje će, iz raznih razloga - zaostajati.
Prema tome, kao najlakši efikasan od svih pozantih načina borbe protiv prljavog novca predlažu - legalizaciju “svjetlijih” aktivnosti od kojih dolazi „prljav” novac poput lakih droga ili kockanja. S tim u vezi, zanimljiva je nedavna odluka vlasti Urugvaja da prvi u svijetu dozvole trgovinu i gajenje kanabisa. Očekuje se višestruka korist od „dekriminalizovanja“. “Zabranjeno voće” će biti dostupnije što će povećati poreske prihode, a oslobodiće se prostor za efikasnije angažovanje policije, sudstva, zdravstva i zatvora. Vjerovatno razmišljaju: “Zašto bi sputavanje nečijeg poroka finansirali poreski obveznici?”