Nostalgija

„Možeš da izbjegavaš realnost, ali ne možeš da izbjegneš posljedice izbjegavanja realnosti.“

Ayn Rand

Prošli mjesec sam proveo nekoliko dana u Budimpešti. Sticajem okolnosti imao sam priliku da o situaciji u Mađarskoj proćaskam sa nekoliko ljudi iz ekonomskog i političkog miljea, ali i sa ljudima koji su zaposleni u privatnom sektoru i sa nekoliko poslodavaca i prvrednika. Većina takvih sastanaka je bila neformalnog tipa, ali sasvim dovoljno da se razmijene mišljenja i uporede stavovi o stanju u postkomunističkim zemljama.

U posljednjih šest godina ovo je bila moja četvrta posjeta Budimpešti a kako svaki put nastojim da saznam što više o stanju u privredi tamo mogu reći da o mađarskoj ekonomiji znam malo bolje od prosječnog građanina moje države.

Slika 1.

Prva asocijacija ljudima sa prostora SFRJ je "ogromna" razlika u standardu Mađarske i Jugoslavije osamdesetih. U životu sam nebrojeno puta čuo maltene neuporedive razlike u standardu između ove dvije zemlje - obje u socijalističkom sistemu. Imao sam sreće pa smo se mimoišli tema tipa "kakva je sila Jugosavija bila osamdesetih". 
Danas, prosječna plata u Mađarskoj je malo veća nego u Bosni i Hercegovini tj. u Republici Srpskoj. Zahvaljujući blagodetima Interneta (Živio Internet!) moguće je steći prilično korektnu sliku o troškovima u pojedinim gradovima i bez nužnog odlaska u njih. Naravno, posjeta i obilazak su nezamjenjivi ali ipak je iz svoje fotelje ili sa kauča moguće dobiti prilično tačne i provjerene podatke. Prema tome, primjera radi, prilično lako je uporediti troškove života u Budimpešti i u Banjaluci. Takođe, na sličan način moguće je jednostavno saznati i podatke o promjenama u kretanjima prosječnih plata po zemljama. Tako, na primjer, primjećujemo da ipak ima bitne razlike u platama u Mađarskoj i u Bosni. Istovremeno, moguće je jednostavno uporediti sve ekonomske indikatore (pa i BDP per capita) u nekoliko zemalja i prijetiti da je, ilustracije radi mađarskih 14.808 USD skoro tri puta veće od naših 4.718 USD per capita. (Slika 1.) 

Kome je do upoređivanja situacije u Mađarskoj (ili u bilo kojoj) zemlji sa izabranim zemljama internet mu nudi pregršt mogućnosti. Neke od njih su: 
- OECD better life index - za provjeru kvaliteta života;
- Salary explorer - za poređenje zarada;
- Wikipedia - za provjeru svega i svačega sa relevantnim izvorima (List of countries by GDP (nominal); List of countries by GDP (nominal) per capita;  http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_countries_by_GDP_%28PPP%29_per_capita); 
- Trading economics.

Slika 2.

Srećom, ni Mađarima ni meni nije bilo mnogo do priče o tome kako je Jugoslavija nekad bila sila i kako su naši ljudi tamo mogli da "kupe svega za dvije kutije Marlbora". Oni koji za SRFJ kažu da je bila ekonomska sila vjerovatno nikad nisu bili na Zapadu ili na Sjeveru Evrope. 
Dakle, Mađarska danas ima veću prosječnu platu od prosjeka ovdje i stopu nezaposlenosti manju od 10 odsto. Takođe, zapazio sam jedan drugi fenomen. Prosječna plata kod nas iznosi nešto oko 810 KM. Zbog pojednostavljivanja pretpostavimo da je na godišnjem nivou oko 415€. U našim okolnostima to bi izgledalo ovako. Pretpostavimo da od deset ljudi koji u prosjeku imaju platu od 810 KM jedan od njih može da ima 3.000 KM. Ostalih devet ukupno primaju 510, što će reći da je njihov prosjek oko 567 KM, ali svih deset u prosjeku imaju 810 KM. Pri tom, poslodavac ovdje treba da plati još 546,62 poreza i doprinosa za svog radnika kojem je plata 810 KM. Dakle, samo plata "prosječnog" radnika poslodavca košta 1.376,87 KM. Drugi troškovi poput grijanja, osvjetljenja, struje, zakupa prostora, eventualnih kredita i ostalih taksi nisu predmet ove analize. Nije nemoguće da kada se svi troškovi izraze po radniku radnik ima još 100% troškova na osnovnu platu. O tome nekom drugom prilikom. Do tada možete da pogledate detaljan osvrt na ovu problematiku u tekstu Ivana Minića "Biznis lekcija: Pogled iz kutije iliti zasto nevredite koliko mislite". Primjetićete, sva statistika se zasniva na onim ljudima koji zaista primaju platu. Dakle, osim slabijih ekonomskih pokazatelja imamo znatno veću nezaposlenost što u velikoj mjeri kvari našu poziciju u odnosu na Mađarsku. Takođe, razlike u platama, odnosno raspršenost je znatno manja nego kod nas.
Samo naši priavtnici znaju kojom magijom održavaju likvidnost i stabilnost poslovanja.

Slika 3.

Moram priznati malo su mi dosadile priče o tome kako je Jugoslavija nekag bila ekonomska sila. Da se razumijemo, ovo nije jedan od tekstova da je tada bilo loše a sada je sve super. Svi živimo u 2014. i svi znamo kako nam je sada i prilično lako možemo da se uporedimo s kim hoćemo.  Međutim, česte žalopojke i SFRJ su me natjerale da provjerim da li smo zaista bili ekonomska sila.

Za početak, nedavno se po društvenim mrežama i medijima širila mapa proizvoda i brendova koji su postojali u bivšoj Jugoslaviji. Najčešća reakcija na tu sliku je nostalgija uz podsjećanje na ono što se proizvodilo, brendove koji su nestali, putovanja crvenim pasošem i na SFRJ koja je imala „mnoštvo giganata i bila ekonomska sila“. Na stranu što većina pominjanih preduzeća (i sva žejeznička infrastruktura) nisu ni osnovane u SFRJ već su ostaci kapitalizma nacionalizovani nakon II svjetskog rata. Evo samo nekih od njih. Ima ih mnogo, navešću samo neke najzvučnijih recimo iiiiiiizzz... Hrvatske: Tvornica duhana Rovinj osnovana je 1872. godine, Kompanija Franck 1892, kompanija Cedevita 1929, Zagrebačka pivovara 1892, Pliva 1921, Jamnica 1828, Borovo 1931,... (spisak u cijeloj SFRJ je jakooooo dugačak). Ukratko, SFRJ nije ni osnovala većinu preduzeća koje su bile njen ponos.

Ipak, samodovoljnost ekonomije je veoma pouzdan znak neefikasnosti i siromaštva u zemlji. Naime, činjenica da je SFRJ svašta proizvodila može biti i loš ekonomski signal. Veliki broj tadašnjih samoupravnih preduzeća su bila subvencionisana a zemlja je bila malo uključena u svjetsku podjelu rada. Na primjer, EI Niš proizvodio je elektroniku za Zastavu. Iako su Japanci i Koreanci proizvodili jeftinije i kvalitetnije komponente koristile su se domaće snage. Ista ta Zastava je bila veliki gubitaš koja je subvencionisana novcem poreskih obveznika (namjerno ne pišem "novcem države" jer novac države je novac poreskih obveznika). Tokom osamdesetih profesorka Danica Popović imala je ideju da ocijeni koliko novca treba davati kragujevačkoj „Zastavi” da bi njeni radnici redovno dobijali plate, ali da zauzvrat – sasvim prestanu sa proizvodnjom. To je bio jedini način da stanovnici SFRJ slobodno uvoze dobre automobile po cijeni koja bi bila od 35 do 40 odsto manja, jer su tolike bile carine. Računica je pokazala da je bio dovoljan samo dolar po stanovniku mjesečno, "pa da se vozimo kao sav normalan svijet, a da ne takne u srce svih radničkih prava".

Slika 4.

Ruku na srce, očigledan je doprinos socijalizma na Balkanu porastu opšteg standarda života širokih narodnih masa. Produžio se životni vijek, ubrzana je urbanizacija, stanovništvo je počelo da uživa u blagodetima upotrebe „širokog asortimana robe široke potrošnje“. Veš mašina, TV i frižider su ušli u domove generacija rođenih 30-ih i 40-ih. Ilustracije radi, BDP per capita 1938. je bio 50 USD. Ta generacija, ima za čim da žali. Međutim, kao što je sjajno primjetio Mihailo u tekstu "Ljubav prema komunizmu na našim prostorima" teško shvatljiva je nostalgija za „SFRJ iz osamdesetih“ među srednjom generacijom. Srednja generacija (rođeni krajem 60-ih i početkom 70-ih) je odrastala u relativno normalnoj zemlji. Većina porodica je posjedovala televizor i auto i išla na godišnji odmor. Međutim, osamdesetih ih je dočekala kriza komunizma: nestašice, rast nezaposlenosti i odlasci u Austriju i Njemačku na rad - ukratko decenija skoro nikakvog ekonomskog rasta. Preduzeća su prekomjernim zapošljavanjem čuvala mir u zelji i privid ekonomske stabilnosti, pa zašto ne reći i ekonomske sile. Međutim, insistiranje da se „sve“ proizvodi u zemlji i ne uvozi značilo je primoravanje građana da ne kupuju konkurentnije proizvode iz inostranstva. Na taj način građani su prisiljeni da kupuju domaću robu koja je možda skuplja a manjeg kvaliteta od iste robe u inostranstvu. Takođe, proizvodeći više različitih stvari SFRJ je zapravo imala niži nivo kvalitetne ukupne proizvodnje jer ipak ne može da sve proizvodi i ne može da se skoncentriše na stvarne „komparativne prednost“ što je rezultiralo nižim životnim standardom.

Dalje, Predrag Rajšić se potrudio da prikupi dovoljno dokaza za tvrdnju da jugoslovenska ekonomija nije bila stabilna ni za vrijeme Tita a ni kasnije. Konkretno, posmatrajući indikatore poput kvaliteta života, stope inflacije i nezaposlenosti (Slika 2. - Vanjski ekonomski pokazatelji u Jugoslaviji 1970-83. Izvor: www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/89801/DOC_0005361799.pdf), primjećujemo da je Jugoslavija već tada pokazivala znake ozbiljnih poremećaja. Pred Titovu smrt godišnja inflacija se mjeri dvocifrenim brojevima, a nekoliko godina pred Titovu smrt ubrzava i dostiže 40% godišnje. Stopa nezaposlenosti, koja se od 1970. do 1980 popela sa nešto ispod 7% na 12%, bi se u ekonomskoj literaturi okarakterisala kao znak duboke recesije. Dakle, jugoslovenska ekonomija je kasnih sedamdesetih bila u očajnom stanju (Slika 3. -  Unutrašnji ekonomski pokazatelji u Jugoslaviji 1970-83. Izvor: www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/89801/DOC_0005361799.pdf), ali je to zamaskirano uvećanjem stranih kredita epskih proporcija.  

Slika 5.

Za ozbiljnije zaključke potrebne su ozbiljnije analize od upoređivanja odnosa BDP-a ali probaću da potkrijepim tvrdnju da bilo veoma malo giganata i da je životni standard bio nizak. Naime, prema podacima statističkog godišnjaka Jugoslavije iz 1991, SFRJ je sve do 1988. znatno zaostajala za ostalim socijalističkim zemljama  (1960. god: SFRJ-890 USD; Poljska-1.460; Mađarska- 1.580.  1980: 2.620 sa 3.900 i 4.180. i  1988: 26.80; 1.850; 2.460 USD). 
Dalje, prema pokazateljima iz 1990. od zemalja u Evropi iza Jugoslavije su bile samo Turska, Poljska, Rumunija i Albanija. Mislite da je 1973. bilo bolje. Tada su iza SFRJ bile Turska, Poljska i Albanija.  Dakle, tvrdnja da je SFRJ bila blizu ostalim zemljama i da je bila ekonomska sila je mit na kojima se temelji svijest većine o prošlosti. Tabela 1 - GDP po glavi stanovnika u Evropi za period od 1950-1990. (Slika 4. - Izvor: http://dev3.cepr.org/meets/wkcn/1/1699/papers/Broadberry_Klein.pdf, str 28.) Kako to dobri ekonomisti objašnjavaju ono što se dogodilo osamdesetih i devedesetih, samo je otkrivanje stvarnog stanja jugoslovenske privrede (ekonomje). To je kao kad se hronični alkoholočar suoči sa realnošću svoje zavisnosti. I SFRJ se morala suočiti za realnošću i nemoći da funkcioniše bez spoljnog dopinga.   

Dalje, (pre)često slušamo o tome kako se bivša Jugoslavija herojski "digla iz pepela" poslije Drugog svjetskog rata.  Jasno, teško je dati neku ocjenu te priče ako ne znamo kako su se neke druge zemlje "digle iz pepela". Zbog toga ću se ponovo vratiti na fenomenalni blog piše na blogu Loose Ends in Economics autora Predraga Rajšića.  Gospodin Rajšić je uporedio bruto domaći proizvod po stanovniku nekih zemalja koje su krajem četrdesetih godina prošlog vijeka imale približno jednak BDP kao i Jugoslavija u tom vremenu. Ne volim da zaključujem samo na osnovu podataka o kretanju BDP-a ali u nedostatku drugih parametara i ovaj će mnogo reći. Naime, gotovo sve države, osim Mađarske i Bugarske, s kojima je gospodin Rajšić upoređivao rast GDP su se "bolje oporavljale" od Jugoslavije. Dakle, "možda se Jugoslavija herojski digla iz pepela, ali izgleda da su se Japan, Njemačka, Italija, Austrija, Grčka i Španija mnogo herojskije digle iz tog pepela" (Slika 5.).  I to je jedan od dokaza da Jugoslavija i nije bila ekonomska sila.  
Na kraju, SFRJ je predstavljala konglomerat ekonomski bitno različitih sastavnih dijelova tako da je bilo kakva komparacija s nekom od svjetskih federacija jedva i moguća. Naime, BDP SFRJ-e je bio oko nivoa Turske s obzirom na BDP po stanovniku mjeren paritetom kupovne moći iz 1985. godine. Ekonomski indikatori Kosova, najnerazvijenijeg dijela, bili su na nivou Pakistana. Najrazvijeniji dio - Slovenija slobodno se mogao, po ekonomskim pokazateljima, upoređivati sa Španijom i Novim Zelandom. Vojvodina i Hrvatska približavale su se Grčkoj i Portugalu. Bosna i Hercegovina i Makedonija mogle su da se upoređuju tek sa Tajlandom i Meksikom, a Srbija bez sumnje sa Turskom.
U međuvremenu se pojavio vezani tekst: Ukratko o tom slavnom mitu kako je Jugoslavija bila najbolja zemlja na svijetu.
Napomena: Svaka sličnost sa današnjom situacijom je zaista slučajna jer sam izbjegavao da u analizi „uđem" u XXI vijek. Stoga, nema potrebe da čitate između redova.