Sredinom novembra, ministar privrede Srbije Saša Radulović i njegovi saradnici su pobrali čestitke javnosti u regiji za hrabrost i nezavisnost u radu. Radulovićev istup skrenuo je pažnju na nekoliko bitnih činjenica i najavio mogući snažan zaokret u ekonomskoj politici Srbije. Prije svega, razbio je mit o nužnosti stranih investicija. Jednostavno, megaprojekati za medijske priloge donose dinare poput obrtničkih radnji ili malih preduzeća koja stvaraju novu vrijednost i plaćaju porez. Dalje, Radulović ukazuje na besmislene primjere podsticanja izvoza novcem poreskih obveznika. Čak i Krugman, najcitiraniji lijevo-orjentisan ekomomista u XXI vijeku, tvrdi da je podsticanje izvoza štetno za ekonomiju zemlje. Ruku na srce, Radulovića vjerovatno sa istim žarom hvali jedan broj istih oni kojih hvale i Krugmana jer ne razlikuju liberalizam od državne intervencije ali im i regulacija i deregulacija dobro zvuče. Takođe, to što dio javnosti u komentarima odobrava ukidanje Agencije za strana ulaganja i promociju izvoza (SIEPA) može se protumačiti i kao ogorčenost Dinkićevim potezima. Bilo kako bilo, većina komentatora priznaje da im je drago što je priznat autoritet, između ostalog, tvrdi da država nekim subvencijama vodi - rasipničku politiku.
S druge strane, kritičari Radulovićeva zapažanja omalovažavaju ističući da “sve zemlje imaju ovakve agencije”. Rasprave sa onima kojima je argument da sve zemlje “rade isto” su - gubljenje vremena. Da je kopiranje kompletne regulative iz Hong Konga rješenje - neke bi to odavno izvele.
Da se ne lažemo, sve zemlje imaju jedan broj korumpiranih političara diskutabilnih stručnih kapaciteta i dometa. Ipak, uspješne zemlje manje “pate” od promovisanja zvučnih imena sa teoretskim znanjem, a bez iskustva na tržištu, na uticajne pozicije. Zemlje koje promovišu preduzetnički duh ne hrane zablude da uspješan političar ili preduzetnik treba posjedovati formalno akademsko obrazovanje. Naprotiv, teže da biraju one koji su pokazali rezultate, upornost, odlučnost, moral i praktično znanje.
Radulović je izjavio: "Nisam političar, govorim istinu". Daljim radom i ignorisanjem prizemnih kritika ima priliku da dokaže da mu nije stalo da podiže rejting prepucavanjem već - djelima. Želim da vjerujem da je najbolja preporuka za sadašnji anganžman i ovakvo ponašanje bio - on, sam sebi. Radulović nije ni ekonomista već - elekroinženjer. Završio je ETF u Sarajevu (smjer automatika i elektronika). Ipak, dosadašnjim radom, zalaganjem i ponašanjem je pokazao da je preduzetniji od većine politički angažovane akademske “ekspertske” elite. Krajem osamdesetih se zaposlio u Simensu u Njemačkoj, potom je živio i radio u Kanadi i SAD. Preduzetničko iskustvo i praksu brusio u preduzetničkim vodama kroz kompanije podržane Venture Capital i Private Equity fondovima. Stvarao je i vodio kompanije od “garaže” do 150 zaposlenih i bio glavni direktor ili član uprave u nekoliko kompanija.
Njegov rad pratim tek posljednjih godina i zapazio sam da se po povratku u Srbiju dokazao kao stečajni upravnik, investicioni menadžer, savjetnik Asocijacije za mala i srednja preduzeća za poreski sistem te stručni saradnik Savjeta Evrope, OEBS-a, GIZ-a, NALED-a... Već godinama piše blog i kolumne u kojima kritikuje promašaje u ekonomskoj politici Srbije, drži treninge na teme privrednog kriminala i zloupotreba u stečaju, privatizaciji i na berzi. Kao ministar, za savjetnika izabrao je Aleksandra Stevanovića - velikog poštivaoca liberalnih ideja.
Jednostavno, za uspjeh nisu potrebna zvanja već znanja, hrabrost, vještine, volja, iskrenost i dobri saradnici.
S druge strane, kritičari Radulovićeva zapažanja omalovažavaju ističući da “sve zemlje imaju ovakve agencije”. Rasprave sa onima kojima je argument da sve zemlje “rade isto” su - gubljenje vremena. Da je kopiranje kompletne regulative iz Hong Konga rješenje - neke bi to odavno izvele.
Da se ne lažemo, sve zemlje imaju jedan broj korumpiranih političara diskutabilnih stručnih kapaciteta i dometa. Ipak, uspješne zemlje manje “pate” od promovisanja zvučnih imena sa teoretskim znanjem, a bez iskustva na tržištu, na uticajne pozicije. Zemlje koje promovišu preduzetnički duh ne hrane zablude da uspješan političar ili preduzetnik treba posjedovati formalno akademsko obrazovanje. Naprotiv, teže da biraju one koji su pokazali rezultate, upornost, odlučnost, moral i praktično znanje.
Radulović je izjavio: "Nisam političar, govorim istinu". Daljim radom i ignorisanjem prizemnih kritika ima priliku da dokaže da mu nije stalo da podiže rejting prepucavanjem već - djelima. Želim da vjerujem da je najbolja preporuka za sadašnji anganžman i ovakvo ponašanje bio - on, sam sebi. Radulović nije ni ekonomista već - elekroinženjer. Završio je ETF u Sarajevu (smjer automatika i elektronika). Ipak, dosadašnjim radom, zalaganjem i ponašanjem je pokazao da je preduzetniji od većine politički angažovane akademske “ekspertske” elite. Krajem osamdesetih se zaposlio u Simensu u Njemačkoj, potom je živio i radio u Kanadi i SAD. Preduzetničko iskustvo i praksu brusio u preduzetničkim vodama kroz kompanije podržane Venture Capital i Private Equity fondovima. Stvarao je i vodio kompanije od “garaže” do 150 zaposlenih i bio glavni direktor ili član uprave u nekoliko kompanija.
Njegov rad pratim tek posljednjih godina i zapazio sam da se po povratku u Srbiju dokazao kao stečajni upravnik, investicioni menadžer, savjetnik Asocijacije za mala i srednja preduzeća za poreski sistem te stručni saradnik Savjeta Evrope, OEBS-a, GIZ-a, NALED-a... Već godinama piše blog i kolumne u kojima kritikuje promašaje u ekonomskoj politici Srbije, drži treninge na teme privrednog kriminala i zloupotreba u stečaju, privatizaciji i na berzi. Kao ministar, za savjetnika izabrao je Aleksandra Stevanovića - velikog poštivaoca liberalnih ideja.
Jednostavno, za uspjeh nisu potrebna zvanja već znanja, hrabrost, vještine, volja, iskrenost i dobri saradnici.
Нема коментара:
Постави коментар