Loši Samarićani

Nedavno sam pročitao knjigu “Loši Samarićani: Mit o slobodnoj trgovini i tajna istorija kapitalizma”. Kad sam shvatio da će se kroz knjigu provlačiti ideja da razvijene zemlje štiteći svoju ekonomiju, a preko MMF-a i Svjetske banke nameću malim zemljama otvaranje tržišta i povlačenja države iz ekonomije bio sam na granici da je odbacim. Naime, autor pokazuje kako su se „bogate nacije loših Samarićana“, kao kontrast dobrom biblijskom Samarićaninu, poput SAD i zemalja zapadne Evrope, obogatile i napredovale koristeći mjere koje danas zabranjuju zemljama u razvoju.

Ipak, prevagnuli su dokazi na osnovu kojih autor odbacuje teoriju po kojoj su gotovo sve bogate zemlje postale bogate zbog politike otvaranja tržišta. Takođe, sjajno vodi kroz istoriju kombinujući činjenice, teoriju i podatke. Na posljetku, autor Ha-Džun Čang porijeklom iz Južne Koreje, nije neki anonimus već cijenjeni profesor Univerziteta u Kembridžu koji je radio kao savjetnik Svjetske banke, Azijske banke za razvoj, Evropske investicione banke i drugih organizacija. Njegove tekstove i komentare objavljuju Ekonomist, Fajnenšl tajms, Gardijan, Vol strit žurnal...

Ideja knjige je nastojanje da se uz argumentovno narugivanje konceptu slobodnog tržišta, uz izostavljanje nekih argumenata za deregulaciju i liberalizaciju, dokaže da su razvijene zemlje postale snažne štiteći i subvencionišući svoje kompanije dok nisu narasle da mogu da se otvore svijetu. Najslikovitiji primjer je razmišljanje šta bi bilo da njegov šestogodišnji sin izađe na tržište rada. Bez sumnje dječak bi nešto i zaradio ali bi veoma brzo bio poražen umjesto da još godinama uči i vježba kod roditelja a onda sa kvalifikacijama i znanjem počne da radi.

Čang podsjeća na stanje u Južnoj Koreji 1961. Po završetku rata sa Sjevernom Korejom godišnji prihod Južne Koreje bio je 82 dolara po stanovniku. Polovina južnokorejske industrije i preko 75 odsto pruga bili su uništeni u ratu, a glavni izvozni artikli bili su tungsten, riba i druge primarne sirovine. Od tada je per capita prihod u Koreji, mjeren kupovnom moći stanovnika, porastao je oko 14 puta. Za isti rezultat Velikoj Britaniji trebalo je više od dva vijeka (od kraja 18. Vijeka do sad) a SAD oko vijek i po (od 1860-ih do sad).

Tvrdnju da načine i sredstva za jačanje domaće ekonomije treba tražiti „.iznutra“ obrazlaže primjerom-željom vlade Južne Koreje da izgradi čeličanu 1965. Odluka je prema svim ekonomskim teorijama najgora poslovna odluka ikad jer Koreja nije imala gvožđa ni uglja. Očekivano, Svjetska banka je savjetovala potencijalne donatore da ne podrže tu ideju. Međutim, Koreja je uspela nagovoriti Japan da dio reparacija za kolonijalnu vlast uloži u čeličanu i da joj pripomogne u opremanju postrojenja i savjetima. Koreja je počela proizvodnju 1973, a od sredine osamdesetih postala je jedna od najvećih proizvođača čelika. Danas je među pet najvećih proizvođača čelika na svijetu i jedna od bogatijih država svijeta.

Knjiga obiluje sličnim primjerima za podsticaj domaće privrede poput mjera vlade Japana, Tajvana i Singapura. Čang podsjeća da su čak tokom druge polovine 20. vijeka Austrija, Finska, Francuska i Norveška kanalisale razvoj svoje industrije kroz subvencije i zaštitu preduzeća u državnom vlasništvu. Danas, to zabranjuju malim zemljama koje čak i nisu u EU.

Neke od poruka knjige su: „Ulaganje u kompaniju koja je godinama gubitaš može biti sjajan izbor.“; „Neke od najboljih svjetskih kompanija su u vlasništvu države.“, „Posuđivanje ideja od stranaca su esencijalne za ekonomski razvoj.“ „Države nisu siromašne zato što ljudi dugo piju kafu, oni je piju dugo jer nemaju šta da rade...

Dakle, čuda su (bila) moguća! Možda istim putem-stimulisanju ciljanih sektora treba da krene i Republika Srpska?! S tom razlikom da se danas Loši Samarićani mnogo mršte na bilo kakav nagovještaj novih subvencija.