Ponovo o trezorskim zapisima - uz prijedlog za postizanje boljih uslova.

Za 26. septembar najavljena je emisija nova emisija trezorskih zapisa. Predviđeni iznos emisije je 53 miliona KM. Ovaj iznos može biti i manji, ali i veći - zavisno od ponuda koje kupci (najčešće banke i osiguravajuća društva) pošalju tokom aukcije na berzi.

Iako sam do sada mnogo pisao i pričao o trezorskim zapisima osjećam potrebu da razjasnim neke dileme u vezi sa trezorskim zapisima koja prave zabunu u medijima. Prije svega, ovo je 14. po aukcija za kupovinu terzorskih zapisa Republika Srpske a očekuje se da bude 13. emisija jer šesta aukcija nije uspjela. Detaljan prikaz dosadašnjih rezultata aukcija prikazan je u tabeli ispod. (Kliknite na tabelu za uvećanje slike)

Po definiciji, trezorski zapisi (ili kako se još nazivaju blagajnički zapisi od engleskog treasury bill ili od njemačkog Schatzzettel), predstavljaju obligacionu kratkoročnu hartiju od vrijednosti s naznačenim rokom dospijeća emitentove obveze plaćanja glavnice i kamata. Praksa na razvijenim tržištima je da trezorske zapise izdaju ministarstva finansija (državni trezori), državne agencije ili centralne banke. Ukratko, trezorski zapis je dužnički instrument za održavanje likvidnosti. Baš zato što ga izdaju navedene institucije smatra se “nerizičnim” instrumentom, pa su sigurnost i nizak prinos glavne karakteristike ove hartije. Takođe, najčešće se prodaje se uz diskont (popust) tako da mu je cijena pri prodaji niža od nominalne, a po dospijeću se isplaćuje  nominalna vrijednost. Nije neobično da se prodaje s kamatnim kuponom, tj. uz kamatu. 

Po knjigama, uobičajeno dospijeće trezoraca je oko 30, 90, 180, 360 dana. U praksi, podjele po dospjeću nisu ovako krute. Jednostavno, dospjeće treba da bude kraće od godinu dana. Prema tome, rok dospjeća može biti bilo koji broj manji od 360. Da privedem kraju, iznos diskontne cijene trezorskih zapisa izračunava se na godišnjem nivou po formuli:

gdje je:

C = diskontna cijena, 

d = broj dana do dospijeća i 

i = kamatna stopa / 100.

E, nakon malog podsjećanja prelazim na suštinu mog posta. U SAD, na primjer, blagajničkim zapisima FED provodi tzv. politiku otvorenog tržišta regulišući tako količinu novca u opticaju, a kamatna stopa na blagajničke zapise predstavlja orjentacionu kamatnu stopu pri ugovaranju drugih vrsta kredita ili pri emisiji drugih dužničkih hartija od vrijednosti. U Republici Srpskoj trezorski zapis za sada samo ima oznaku da je trezorski zapis i ima ostale nužne elemente poput iznosa na koji glasi (10.000 KM), visinu kamatne stope, rokove otplate, mjesto i datum izdanja, prava imaoca blagajničkog zapisa, odgovarajuće serijske brojeve i td. Znači, nominalni iznos na koji trezorski zapis glasi određuje njegov izdavalac - Ministarstvo finansija. Visina kamatne stope se formira tokom aukcije.

I gdje je problem? Što Republika Srpska posuđuje novac? 

Pa taj novac se vraća nakon nekoliko mjeseci. Zamislite osobu koja troši svoju redovnu platu pa svaka tri mjeseca posudi novac od banaka (ili osiguravajućih kuća ili investicionih fondova) i nakon tri mejseca kad "dođe do para" vrati taj novac uvećan za kamatu. U međuvremenu je posuđenim novcem platila nešto što nije mogla da sebi priušti sa novcem koji ima. 

Do kad tako? 

Do kad hoće. Sve dok može da novac za svoje potrebe posudi po malim stopama od banaka nego po većim od nekog drugog ovo je sasvim solidan izbor. Naime, kupci trezorskih zapisa su najčešće komercijalne banke koje kupujući trezorske zapise zapravo investiraju višak novca uz povoljniji prinos u odnosu na nisku kamatu koju dobijaju držeći sredstva na računima Centralne banke BiH. Ruku na srce, veliki problem je kada se novac prikupljen na tržištu kapitala prespe u budžet, ali o tome drugom prilikom.

Da rezimiram, po definiciji iznos prikupljen izdavanjem trezorskih zapisa predstavlja prihod budžeta i Vlada taj novac može trošiti za šta želi. Međutim, moj najveći strah osnosi se na vremensku (ne)usklađenost prihoda i rashoda budžeta Pri tom mislim da treba voditi računa da Republika Srpska ne upadne u zamku (ne)likvidnosti u koju je upala Srbija. Srbija iz godine u godinu emituje sve više zapisa kako bi pokrila prethodnu emisiju i tako pokrila budžetski deficit.

U vezi sa naprijed navedeniim, ako bi neko iz našeg Ministarstva finansija mene pitao predložio bih da se trezorci emituju na još kraće rokove a u manjim iznosima. Na taj način bi sigurno bila ostrvarena manja kamatna stopa. Tako bi Republika Srpska, na primjer, ako bi na aukciji ostvarila efektivnu godišnju kamatnu stopu smanjila sa četiri odsto na dva odsto i na emitovanih 100 miliona KM uštedila dva miliona na godišnjem nivou.

Datum aukcije	Datum dospjeća	Oznaka trezorskog zapisa	Ostvarena kamatna stopa	Rok dospjeća
11.5.2011	11.11.2011	RS11-T01	2,4757%	šest
20.6.2011	20.3.2012	RS11-T02	3,1990%	devet
29.11.2011	30.7.2012	RS11-T03	4,0985%	osam
15.12.2011	15.6.2012	RS11-T04	3,3629%	šest
27.3.2012	27.9.2012	RS12-T01	3,5113%	šest
7.6.2012	7.3.2013	RS12-T02	-	devet
18.7.2012	18.1.2013	RS12-T03	3,2020%	šest
22.8.2012	22.5.2013	RS12-T04	3,4408%	devet
1.10.2012	2.4.2013	RS12-T05	2,8476%	šest
21.1.2013	21.1.2014	RS13-T01	3,8311%	dvanaest
28.3.2013	27.9.2013	RS13-T02	3,9799%	šest
15.4.2013	15.10.2013	RS13-T03	3,9572%	šest
23.5.2013	23.5.2014	RS13-T04	4,1999%	dvanaest
26.9.2013	26.9.2014	RS13-T05		dvanaest

 Ukratko, češće emisije uz niže iznose obezbjeđuju isti potreban iznos po manjim kamatnim stopama. Iz tebele je vidljivo da je do sada od 13 emisija bilo: sedam emisija sa rokom dospjeća od šest mjeseci, jedna emisija sa rokom dospjeća od osam mjeseci, tri emisije sa rokom dospjeća od devet mjeseci i dvije emisije sa rokom dospjeća od 12 mjeseci. Dakle, govorimo o prosječnom roku dospjeća od 7,8 mjeseci sa prosječnim inosom od 26,27 miliona KM. Prosječna kamatna stopa iznosila je 3,24 odsto a prosječna ponderisana kamatna stopa iznosila je 3,67 odsto. Moja ideja zasniva se na tome da bi manje iznose na kraće rokove banke brže i lakše "počistile" što bi zasigurno uzrokovalo smanjenje kamatne stope. Naime, potražnja bi bila veća. U takmičenje bi se uključilo više učesnika poput investicionih fondova i osiguravajućih kuća što bi sve dovelo do smanjenja kamatne stope.

Loši Samarićani

Nedavno sam pročitao knjigu “Loši Samarićani: Mit o slobodnoj trgovini i tajna istorija kapitalizma”. Kad sam shvatio da će se kroz knjigu provlačiti ideja da razvijene zemlje štiteći svoju ekonomiju, a preko MMF-a i Svjetske banke nameću malim zemljama otvaranje tržišta i povlačenja države iz ekonomije bio sam na granici da je odbacim. Naime, autor pokazuje kako su se „bogate nacije loših Samarićana“, kao kontrast dobrom biblijskom Samarićaninu, poput SAD i zemalja zapadne Evrope, obogatile i napredovale koristeći mjere koje danas zabranjuju zemljama u razvoju.

Ipak, prevagnuli su dokazi na osnovu kojih autor odbacuje teoriju po kojoj su gotovo sve bogate zemlje postale bogate zbog politike otvaranja tržišta. Takođe, sjajno vodi kroz istoriju kombinujući činjenice, teoriju i podatke. Na posljetku, autor Ha-Džun Čang porijeklom iz Južne Koreje, nije neki anonimus već cijenjeni profesor Univerziteta u Kembridžu koji je radio kao savjetnik Svjetske banke, Azijske banke za razvoj, Evropske investicione banke i drugih organizacija. Njegove tekstove i komentare objavljuju Ekonomist, Fajnenšl tajms, Gardijan, Vol strit žurnal...

Ideja knjige je nastojanje da se uz argumentovno narugivanje konceptu slobodnog tržišta, uz izostavljanje nekih argumenata za deregulaciju i liberalizaciju, dokaže da su razvijene zemlje postale snažne štiteći i subvencionišući svoje kompanije dok nisu narasle da mogu da se otvore svijetu. Najslikovitiji primjer je razmišljanje šta bi bilo da njegov šestogodišnji sin izađe na tržište rada. Bez sumnje dječak bi nešto i zaradio ali bi veoma brzo bio poražen umjesto da još godinama uči i vježba kod roditelja a onda sa kvalifikacijama i znanjem počne da radi.

Čang podsjeća na stanje u Južnoj Koreji 1961. Po završetku rata sa Sjevernom Korejom godišnji prihod Južne Koreje bio je 82 dolara po stanovniku. Polovina južnokorejske industrije i preko 75 odsto pruga bili su uništeni u ratu, a glavni izvozni artikli bili su tungsten, riba i druge primarne sirovine. Od tada je per capita prihod u Koreji, mjeren kupovnom moći stanovnika, porastao je oko 14 puta. Za isti rezultat Velikoj Britaniji trebalo je više od dva vijeka (od kraja 18. Vijeka do sad) a SAD oko vijek i po (od 1860-ih do sad).

Tvrdnju da načine i sredstva za jačanje domaće ekonomije treba tražiti „.iznutra“ obrazlaže primjerom-željom vlade Južne Koreje da izgradi čeličanu 1965. Odluka je prema svim ekonomskim teorijama najgora poslovna odluka ikad jer Koreja nije imala gvožđa ni uglja. Očekivano, Svjetska banka je savjetovala potencijalne donatore da ne podrže tu ideju. Međutim, Koreja je uspela nagovoriti Japan da dio reparacija za kolonijalnu vlast uloži u čeličanu i da joj pripomogne u opremanju postrojenja i savjetima. Koreja je počela proizvodnju 1973, a od sredine osamdesetih postala je jedna od najvećih proizvođača čelika. Danas je među pet najvećih proizvođača čelika na svijetu i jedna od bogatijih država svijeta.

Knjiga obiluje sličnim primjerima za podsticaj domaće privrede poput mjera vlade Japana, Tajvana i Singapura. Čang podsjeća da su čak tokom druge polovine 20. vijeka Austrija, Finska, Francuska i Norveška kanalisale razvoj svoje industrije kroz subvencije i zaštitu preduzeća u državnom vlasništvu. Danas, to zabranjuju malim zemljama koje čak i nisu u EU.

Neke od poruka knjige su: „Ulaganje u kompaniju koja je godinama gubitaš može biti sjajan izbor.“; „Neke od najboljih svjetskih kompanija su u vlasništvu države.“, „Posuđivanje ideja od stranaca su esencijalne za ekonomski razvoj.“ „Države nisu siromašne zato što ljudi dugo piju kafu, oni je piju dugo jer nemaju šta da rade...

Dakle, čuda su (bila) moguća! Možda istim putem-stimulisanju ciljanih sektora treba da krene i Republika Srpska?! S tom razlikom da se danas Loši Samarićani mnogo mršte na bilo kakav nagovještaj novih subvencija.