Da li promijeniti operatera zbog kupovine telefona?

U neobaveznom ćaskanju o vrućini, godišnjim odmorima, platama, troškovima nekako se uvijek dotaknemo – telefona. Sve rasprave o modelima, performansama, sistemima, kamerama, kapacitetima memorije, težini, dimenzijama i ostalim mogućnosti se završavaju uslovima kupovine odnosno – cijenama određenih modela. 

Zapazio sam da neki moji prijatelji ističu kako je, nakon što su operateri ponudili i tu mogućnost, mudrije prenijeti broj ili da, zbog povoljnijih uslova nabavke ovog ili onog modela, nastoje da pređu na drugu – konkurentnsku mrežu. Logičan izbor. Operater koji svojim korisnicima ponudi bolje uslove od drugog će i uspjeti da pridobije veći broj korisnika. Tim prije što ljudima nije bitno da li će računa plaćati, Sarajevu, Banjaluci, Beogradu ili bilo kome sve dok smatraju da za svoj novac dobijaju uslugu kakvu traže. Ovakav zaključak me  ponukao da uporedim da li se zaista isplati promijeniti operatera zbog kupovine određenog telefona. U moru proizvođača Alcatel, Blackberry, HTC, Huawei, LG, Motorola, Nokia, Samsung, Sony, Sony Ericsson... i modela kao i tarifnih paketa nastojao sam da u poređenjima obuhvatim modele telefona koje sam uočio u ponudi kod BH Telekoma i kod M:tela.

Analizu ću predstaviti abecednim redom za telefone i pakete koje sam pronašao u obe ponude.

Ponude za privatne i za poslovne korisnike su korištene prema stanju na dan 28. avgust na osnovu podataka koji su dostupni na sajtu M:tel-a, a ponude za privatne i poslovne korisnike sam koristio na osnovu podataka koji su dostpuni na sajtu BH Telecoma na isti dan.
Da bi poređenja imala smisla poredio sam identične ili najsličnije pakete: 

Privatni korisnici

BH Telecom terife	Pretplata u (KM)	M:tel tarife	Pretplata (u KM)
Mini 15	15	MOJ MIX 15	15
Midi 30	30	MOJ MIX 30	30
Maxi 50	50	MOJ MIX 50	50
Mega 100	100	MOJ MIX 100	80

Poslovni korisnici

BH Telecom terife	Pretplata u (KM)	M:tel tarife	Pretplata (u KM)
TIM + Toptim 30	30	Bez limita 30	30
TIM + Toptim 50	50	Bez limita 50	50
		Bez limita 80	80
TIM + Toptim 100	100	Bez limita 120	80

Napominjem da su sve prodajne cijene  iskazane u konvertibilnim markama sa uračunatim PDV-om (iznos rate je iskazan bez PDV-a) i da su sve ponude iskazane na rok od 24 mjeseca postpaid. Dakle, pod pretpostavkom da se cijene promijene pretpostavljam da će operateri zadržati iste linkove na telefone. 

Pa, da počnemo. Na oba sajta stoje navedene tehničke karakteristike i cijene. Zbog lakšeg poređenja napravio sam tabele sa identičnim ponudama za sve telefone. Zelenom bojom je naznačena jeftinija ponuda, a crvenom skuplja.

Modele sam poredio prema istim paketima s mogućnošču nabavke na 12 i na 24 mjeseca.

Na primjer, podaci o ponudama za model Samsung N7100 Galaxy Note II za privatne i poslovne su preuzete sa sajta M:tela. Istovremeno, ponude za isti telefon za privatne i za poslovne korisnike preuzete su sa sajta BH Telekoma. Ovaj telefon sam "analizirao" jer mi se učinio atraktivan znog ekrana od 5,5 inča i rezolucije od 1280 x 720 piksela. Pokreće ga četvorojezgreni Exynos procesor ograničen na 1,6GHz i ima Android verziju – 4.1 Jelly Bean. Dakle, po nekim tehničkim karakteristikama čini mi se da bi mogao biti dosta atraktivan i samim tim i tražen (kliknite na tabelu za uvećanje).

Dakle, ako je kućica sa cijenom crvene boja, onda je telefon u toj varijani nabavke skuplji a ako je kućica zelene boje to znači da je telefon u toj varijanti jeftiniji. Dalje, interesantan je HTC One sa

ekranom od 4,7 inča sa 468 piksela po inču koji je otporan na ogrebotine. Ovaj telefon korisnici u BH Telecom mreži u tarifnom paketu "Mini 15" mogu da kupe za 1.195 KM na period od godinu dana, a pod istim uslovima mogu kod M:tela za 1.249 KM. Međutim, na rok otplate od 24 mjeseca ovaj telefon je jeftiniji kada kupujete preko M:tela. Koštao bi 1.149 KM, a kupovinom u BH Telekomu koštao bi 1.153 KM.

Komparacija uslova i cijena je data u sljedećoj tabeli (kliknite na tabelu za uvećanje):

Sony Xperia Z predstavljaju kao vodootporni telefon sa kamerom od 13,1 megapiksela i ekranom dijagonale 5 inča sa rezolucijom 1920x1080 piksela. I za ovaj telefon važe ista objašnjenja. Primjećuejte,  u svim kombinacijama koje su prikazane ovaj telefon je u samo jednioj jeftiniji u BH Telecomu. Ovaj telefon korisnici u BH Telecom mreži u tarifnom paketu "Mini 15" mogu da kupe za 1.188,98 KM na period od godinu dana, a pod istim uslovima mogu kod M:tela za 1199 KM. Dakle, radi se o razlici od nekih 10 KM na period od godinu dana otplate (kliknite na tabelu za uvećanje).

Kako izgleda komparacija nekih drugih modela na 12 mjeseci otplate pogledajte u sljedećoj tabeli (kliknite na tabelu za uvećanje):

Slično, komparacija istih modela na 24 mjeseca otplate prikazana je u sljedećoj tabeli (kliknite na tabelu za uvećanje):

 Da bi tabele bile preglednije prikazao sam samo “konačan” rezultat. Ako je “kućica” zelene boje, onda je određeni model po izabranim uslovima jeftiniji kod m:tela. Ako je crvene boje, jeftiniji je kod “BH Telekoma” (kliknite na tabelu za uvećanje).

Slično tome, komparacija modela na 24 mjeseca otplate izgleda ovako (kliknite na tabelu za uvećanje):

Mislim da tabele-slike govore više od riječi. U mnogo više analiziranih slučajeva povoljnije je telefon nabavljati preko m:tela.

Obmana, iluzija, BDP

Kolumna u Novcu i na Frontalu:
Većina diskusija oko predviđanja kretanja bruto društvenog proizvoda se redovno svode na poznate zaključke: „Ako bude velikih investicija, BDP, plate, penzije i zaposlenost će se povećati. U suprotnom - nema rasta“.
Prema opšteprihvaćenoj jednačini kejnzijanskog modela, BDP je zbir privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Iz nje proizilazi zaključak da je moguće podsticati ekonomiju povećanjem - državne potrošnje. Matematički, kada se lična potrošnja i investicije smanje, državna potrošnja treba da poraste - kako bi se zadržao nivo BDP-a. U praksi, dokazano je da veća državna potrošnja privremeno daje dobar rezultat ali - šteti ekonomiji na dugi rok.
Kritičari „krugmanovske potrošnje“ argumente za smanjenje državne potrošnje crpe iz priče o bahatom kralju. Kritika se svodi na činjenicu da veća potrošnja kralja, finansirana porezima prikupljenim od stanovništva, ne uzrokuje blagostanje kraljevstva. Slično tome, što je državna potrošnja racionalnija poreskim obveznicima je bolje jer su manje oporezovani i slobodnije rapolažu novcem. Prema tome, država je uspješnija što su veće ekonomske slobode pojedinaca. Identični su rezultati istraživanja koje godinama objavljuju Wall Street Journal i The Heritage Foundation.
Ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo svake države, uočićemo stalan godišnji rast. Istovremeno i poreska opterećenja - rastu. Dakle, kontinuirane mjere štednje, na koje se pozivaju mnogi stručnjaci, zapravo - ne postoje.
Za korisne zaključke potrebne su ozbiljnije analize od upoređivanja odnosa zaduživanja i BDP-a. Prije svega, visina i rast BDP-a su nepouzdana mjera za ocjenu uspjeha nacionalne ekonomije i kvaliteta života. Obračun ovih, i povezanih kategorija poput inflacije ili produktivnosti, sve više se odmiče od stvarnosti. Naime, upotreba modela i rezultata iz statistike i iz realnosti nerijetko dovode do različitih zaključaka. Konkretno, obračun BDP-a uključuje "samo" robe i usluge koje su plaćene na tržištu. Zato, rad koji je stvorio novu vrijednost a nije plaćen, nije statistički obrađen i neće činiti BDP, što u značajnoj mjeri "kvari" sliku o realnosti u zemlji. Mnogo je aktivnosti poput solidarnih popravki i radova, sive ekonomije i rekreacije koje ne povećavaju BDP a utiču na kvalitet života. S druge strane, povećana proizvodnja i prodaja antidepresiva povećava BDP, ali jasno je da se oni ne kupuju kad se dobro živi. Takođe, što veće marže preprodavci zaračunavaju na uvezenu pa prerađenu robu, domaći BDP će biti veći. Slično tome, na tržišta u kojima dominiraju monopoli ili karteli moguće je povećavanje marži koje vodi do precjenjivanja BDP-a. Dakle, mnoštvo je primjera u kojima nas statistika u najboljoj namjeri može da baciti u lavirint i dovesti na krivi zaključak a da se pri tom nismo mnogo dotakli suštine.
Na primjer, nije isto porediti proporcije duga i strukture BDP-a ili način punjenja budžeta BiH i recimo Njemačke. Čak je i laiku jasno da u strukturi njemačkog BDP dominiraju jaka privreda i industrija. S tim na umu, analize budžeta, zaduživanja i BDP-a dobijaju drugačiji smisao.
Rješenje dijela zavrzlama i stvaranje pouzdanije slike stvarnog stanja i trendova u zemlji pruža kretanje zaposlenosti u privredi - zaposlenosti od koje se ubiru porezi i doprinosi odnosno redovni prihodi države. Bez dileme, samo povećanje broja zaposlenih je objektivna mjera uspjeha ekonomske politike i promovisanog modela ekonomskog rasta. U tome leže i neke od najvažnijih razlika između preduzeća i države. Preduzeće može biti uspješno i kada broj zaposlenih opada. Privredni rast pri kojem sve manje ljudi radi-priveđuje vodi u recesiju – nije rast. Dok god se broj zaposlenih u industriji smanjuje, optimizam zasnovan na kretanju BDP-a je obmana i pobjeda statistike nad stvarnošću.

Povratak u socijalizam?

U Nezavisnim novinama je objavljena moja kolumna:
Zakon o izmirenju poreskog duga, kojim se otvara mogućnost pretvaranja duga do 2012. u vlasnički ulog, raspirio je stare žučne rasprave i podijelio stručnjake. U praksi, Vlada će nakon zahtjeva dužnika odlučivati o uslovima konverzije s tim da predviđena „dokapitalizacija“ (bez novčane injekcije) onemogućava „uvećanje“ kapitala preko 50 odsto upisanog osnovnog kapitala.
Jedna grupa ekonomista kritikuje predviđene mjere smatrajući taj potez kao legalizaciju kriminalnih radnji. Upozoravaju da će zamjena duga za vlasnički udio oštetiti budžet entiteta i da u ovom zakonu ima odredbi koje su u suprotnosti sa drugim zakonima. Kao najveću opasnost ističu da će zakon omogućiti mešetarima da se legalno oslobode poreskog duga bez odgovornosti za neplaćanje. Podsjećaju da je Srpska u privatizaciji prodala i imovinu i obaveze, a sada će svoje potraživanje pretvoriti u vlasnički udio u istim preduzećima. Uprkos tvrdnjama da ovo može preporoditi preduzeće, smatraju takvo restrukturiranje traćenjem novca i povjerenja poreskih obveznika i da bi snažniji stimulans privredi dale multilateralne kompenzacije.
Druga grupa, ukazuje da će pomoć u „čišćenju bilansa“, mnogima olakšati poslovanje. Podsjećaju da se danas japanski automobili prodaju svuda u svijetu a prije 50-ak godina, nakon što je Japan 20 godina na sve načine pomagao svoju auto-industriju, većina ljudi, uključujući i mnoge Japanace, je smatrala da japanska automobilska industrija nije trebala da postoji. Uz takav optimizam, perspektivna su gotovo sva preduzeća u Srpskoj. Uključujući i ona koja su u privatizaciji preuzela a nisu ispoštovala obavezu da izmire sav poreski dug.
Iz Ministarstva finansija smanjuju tenzije poručujući da cilj zakona nije otpis dugova niti održavanje onih koji ni nakon izmirenja duga ne mogu uredno poslovati već da doprinese oporavku perspektivnih i održi broj zaposlenih.
Evropska Unija spašavanje prezaduženih, umjesto privatizacije i prepuštanja tržištu, ocijenjuje nedopuštenom pomoći i favorizovanjem privilegovanih. Nedavno je, nakon reakcije Evropske komisije, a prema odluci nadležnog suda, „Elanu“ naloženo da Sloveniji vrati 10 miliona koje je prošle godine dobio kao pomoć. Slične intervencije su, Sloveniji i balkanskim zemljama, stvorile reputaciju "državnog" kapitalizma u kojem postoje jaki politički interesi. Tu sliku je očvrsnula bliža istrorija Slovenije. Naime, planovi po kojima se prezaduženi poput tvornice „Peko“, „Elan“,, i „Adria Airways“, nakon dokapitalizacije restrukturiraju pa onda prodaju bili su - neuspješni. Tako pogoršan imidž povećava kreditni rizik i kamate na obveznice Slovenije. Prosto, lideri EU i kreditori ne vole kad neka vlada ne djeluje u pravcu privatizacije. Njihov stav je da država treba da se povlači iz regulacije i poklanjanja novca poreskih obveznika. Težnja EU je jedinstveno tržište kroz zakone koji se zasnivaju na ravnopravnosti i garantovanju slobodnog kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Dakle, traži se zakonski okvir uz preporuku da preduzeća sama rješavaju svoje probleme ili da – propadnu.
Odluka o konverziji duga je lakša ako uz restrukturiranje „opraštanjem“ stoji jasna strategija sa precizno definisanim planovima reorganizacije i mjerljivim ciljevima – koje je izradio neko objektivan i nezavisan, te čvrstim ugovorima sa kupcima. Olakšavajuća okolnost može biti i trenutna preopterećenost iz objektivnih razloga poput naslijeđenih dugova i slabe naplate potraživanja. U suprotnom, zakon će da postati instrument za stalno pomaganje onima koji imaju prečeste „objektivne razloge“ i ne opstaju na tržištu. Takvim pomaganjem bi se obistinile slutnje kritičara o iscrpljivanju državnih i povrijedili privrednici koji teško rade i grcaju redovno servisirajući svoje obaveze.
Slične debate vođene su 2009. kada je omogućeno da se poreske obaveze nastale do kraja 2007. plaćaju kupovinom obveznica RS. Izmirivala se marka duga za obveznicu, a obveznicama se trgovalo za manje od 0,50 KM. Tako se porski dug mogao izmiriti za manje od pola iznosa. Ruku na srce, lako je kritikovati napore vlasti i glumiti stručnjaka ne nudeći rješenje. Alternativa je bila blokada računa dužnicima što bi mnoge gurnulo u stečaj. Čak i nakon rasprodaje imovine tih preduzeća prosječan procenat naplate je oko 10 odsto a otpušteni radnici predstavljali bi još veći problem. Ovako su vlasnici obveznica unovčili obveznice, dužnici očistili bilanse i olakšali uslove za poslovanje ili zaduživanje, povećana je likvidnost na berzi i stvorena je baza za ulaganje u obveznice.
Slično je i sada. Tehnika konverzije je jasna i već se debatuje oko procenta vlasnišva koje bi fondovi RS stekli kroz zakonom predviđeni „bilansi kurs“. Projekcije idu od mogućnosti da će vlasnici kalkulisati koliki iznos duga će se pretvoriti - kako ne bi izgubili kontrolni paket, do razmatranja hoće li Vlada prihvatiti pretvaranje ukupnog duga. Računice mrse i šanse da i druga dugovanja bude moguće pretvoriti u kapital. Na kraju, kad se sve raspetlja ostaje dilema da li će Vlada sticanjem do 50 odsto vlasništva mijenjati upravljačku strukturu ili (p)održati upravu koja je tražila konverziju.
Zakon je usvojen. Vlada i njene institucije treba da pokažu rješenost da neće olako praštati uklanjanje obaveza. Još važnije - ne smije se ostaviti prostora planovima špekulantima da ucjenjuju vladu zadržavanjem radnika. Takođe, pod lupom treba da budu preduzeća koja nastoje da olako reprogramiraju obaveze ili ih nastoje pokriti tako emisijom obveznica - koje bi bile kupljene iz sredstava Srpske.