Na portalu Frontal i u EuroBlicu je objavljena moja kolumna.
Okretanje preduzeća ka tržištu kapitala je traženje alternative bankama pri prikupljanju novca.
Zašto se većina preduzeća iz regije (još) ne odlučuje na izlistavanje akcija na berzi?
Pri odgovoru na ovo pitanje treba imati u vidu da se velikom broju preduzeća finansiranje rasta i razvoja pomoću kredita kratkoročno još najviše isplati. Naime, jedan od nedostataka inicijalne ponude akcija (engl. initial public offering – IPO) je pojava novih troškova. Prvo, postoje nefinansijski troškovi, kao što su vrijeme i pažnja članova uprave jer ih taj posao može zaokupljati mjesecima. Na razvijenim tržištima prosječno vrijeme ovog procesa je devet mjeseci. Zatim se plaćaju se naknade koje će posrednici i agenti naplatiti za svoje usluge. Preduzeće listirano na berzi plaća naknade za listiranje berzi, Centralnom registru, revizorima… ima troškove organizovanja i održavanja skupštine, unapređenja korporativnog upravljanja itd.
Bez sumnje, IPO svim, pa i našim preduzećima, povećava transparentnost poslovanja i odlučivanja što strateškim ulagačima omogućava da neposredno odlučuju o politici preduzeća. Proces izlaska na berzu prati pažnja medija što olakšava promovisanje preduzeća i bolju komunikaciju sa javnošću. Naime, mediji mnogo pažnje posvećuju akcionarskim društvima jer je interes za poslovanje akcionarskih društava veći u odnosu na privatna preduzeća. Uz to, kada su akcije nekog preduzeća već uvrštene na berzu, postoji način više za pribavljanje novca - sekundarnom javnom ponudom (SPO).
U slučaju krize, u boljoj poziciji je preduzeće koje je novac pribavilo emisijom akcija od onog koje je do novca došlo kreditnim zaduženjem. Naime, novac prikupljen emisijom akcija nema rok dospjeća i kamatnu stopu jer oni koji kupuju akcije u javnoj ponudi očekuju prinos po osnovu dividende ili očekuju kapitalnu dobit kroz rast cijena akcija.
Ipak, kada nastupi kriza status na berzi može biti dvosjekli mač. Zamislite vlasnika koji je stvorio preduzeće i nakon nekog vremena odlučio da ga listira na berzi. Vjerovatno je bio u prilici da sa partnerima, dobavljačima, radnicima, rođacima i prijateljima, razgovara o mogućnosti da i oni kupe jedan dio akcija. Ako nastupi kriza nakon uspješnog IPO-a, pa akcije uprkos dobrom poslovanju preduzeća izgube na vrijednosti, vlasnik-osnivač može da se nađe u neugodnoj poziciji jer treba novim suvlasnicima da objasni razloge njihovih gubitaka.
Istorija IPO-a kod nas je još u povojima. Na Banjalučkoj berzi je zabilježena tek jedna inicijalna javna ponuda akcija. Krajem 2008. “Fratello Trade” je postalo prvo preduzeće koje je svojom voljom izašlo na berzu. Od tada je nekoliko preduzeća pokazalo početni interes za listiranje, ali se dalje od tih planova nije otišlo. Nisu se pojavili potencijalni emitenti niti kupci akcija.
Za izostanke IPO-a možemo "okriviti" sva tržišta kapitala u regiji koja se i dalje razvijaju. Htjeli mi to priznati ili ne, još nismo prerasli fazu “tržišta u razvoju”. Zbog navedenih troškova jednom broju preduzeća cijena postojanja na berzi je previsoka pa je i razumljiv potez da napuste berzu i izaberu kreditno zaduživanje kao izvor finansiranja. Takva preduzeća o berzi neće razmišljati ni kada se, jednog dana, stvore veća likvidnost i potražnja za akcijama.
Relativno zatišje na berzama u svijetu je, naravno, posljedica globalne krize koja ostavlja traga i na regiju. Uz sve efekte krize treba znati i da tržišta kapitala nisu uvijek jednako efikasna i da berzama često upravljaju godišnji ciklusi, a ne fundamentalne vrijednosti. Poznato je da tržišta kapitala često bivaju vođena iracionalnim raspoloženjem ulagača koje se može temeljiti i na mentalitetu krda. Uz sve pobrojane razloge ne treba zaboraviti i činjenicu da je dokazano da na uspavanim tržištima malo kompanija izlazi na berzu, dok su na rastućim tržištima učestalije javne ponude.
Vlasnicima preduzeća gubljenje apsolutne kontrole može da predstavlja značajan problem. Takvi vlasnici, kao alternativu kreditu, treba da razmotre mogućnost emitovanja korporativnih obveznica.
