Zbog rezultata istraživanja o navikama svojih
državljanja, danske vlasti su početkom oktobra prošle godine odlučile da
dodatno oporezuju čokoladu, masnu hranu, čips i slične grickalice.
Prema procjenama, ovaj potez trebalo je da smanji
konzumaciju štetnih namirnica za 10 odsto godišnje i da donese oko 300 miliona
evra godišnje u budžet Danske. Navodno, Vlada Danske nije bila zadovoljna
očekivanim životnim vijekom svog stanovništva, koji je iznosio 78 godina, te je
kao nus-proizvod poreza postavljena granica od 81 godinu.
Danska nije prva zemlja koja je analizirala uvođenje ovog
poreza. Poznato je nekoliko sličnih prijedloga i nekoliko jakih argumenata za i
protiv ove mjere. Na primjer, liberalni kritičari omalovažavaju ove napore
ističući da je problem odlučivanja određenog broja pojedinca nepravedno
prebačen na sve poreske obveznike. Prema ovim kritikama, svaki pojedinac koji
ima problem sa nezdravom hranom, pićem, cigaretama ili bilo kojim drugim lošim
navikama, sam treba da preispita svoj način života a ne da se država, novcem
poreskih obveznika, brine o takvim pojedincima. Ovaj argument otvara slične
rasprave, poput troškova liječenja alkoholičara ili narkomana. Liberali i ovdje
smatraju su poreski obveznici “socijalističkim”
zdravstvenim sistemima nepravedno opterećeni jer svako ko je sebi štetu nanio
nezdravom ishranom sam (kroz više doprinose, skuplju uslugu ili osiguranje)
treba i da finansira svoje liječenje.
Da ne širim dalje, simpatična odluka donijela je potpuno
(ne)očekivane efekte. Prije svega, država je previdjela najočigledniju
činjenicu. Danci su u kupovinu “nezdrave
hrane” išli u – Njemačku! Svaki put kada se znatno poveća porez na neku
robu, stanovnici koji žive u pograničnim područjima jednostavno će kupovati tu
robu u “komšiluku”. Radi se o sličnom
efektu kao i promjena vrijednosti valute. Ako se, primjera radi, vrijednost
franka poveća u Švajcarskoj za oko 30 odsto u odnosu na evro tada će Švajcarci
koji žive blizu Njemačke vikendom zasigurno pohrliti u Njemačku u šoping jer sa
istom platom, čak i uz troškove putovanja, mogu da kupe više robe nego u svom
gradu. Drugim riječima, zanemarena je očigledna mobilnost stanovništva koji
žive blizu granice. Nedavno sam bio na proputovanju kroz Makedoniju i lično se
uvjerio da naši građani rado kupuju cigarete i piće sa makedonskom markicom jer
su jeftiniji 20 odsto. Dakle, pri svakom modelu treba imati u vidu
mobilnost ljudi, njihove navike i odnos prema zarađenom novcu.
Dalje, nakon povećanja poreza na neku robu (ili uslugu)
treba očekivati porast cijena te robe (ili usluge) što će uzrokovati smanjenje
njene prodaje. U slučaju da je oporezovan domaći čips, povećaće se njegove
prodajne cijene, a što će smanjiti prodaju. To će uzrokovati gomilanje zaliha
što će se odraziti na smanjenje proizvodnje pa čak i na otpuštanje radnika jer
fabrika treba da manje proizvodi čipsa jer ga manje i prodaje.
Ovih dana, Danska je objavila da razamtra ukidanje
pomenutog poreza. Dakle, pokazalo se da skuplja “nezdrava” hrana ne dovodi do rasta prodaje “zdrave” hrane. Ah, kakav (ne)očekivan
zaključak! Iako je namjera poreza bila sugerisati ljudima da mijenjaju
navike i regulisati tržište, anketa među Dancima pokazala je kako 80
odsto njih nije promijenilo navike.
Dakle, Vlada Danske je genijalnom mjerom udarila sama
sebi šamar. Ugašeno je više od hiljadu radnih mjesta u fabrikama koje proizvode
oporezovanu hranu, ojačana je Njemačka ekonomija kroz povećan
prihod njemačkih kompanija, a iznos prikupljenog poreza u Danskoj je
manji.
Ovakve mjere su signal svakoj vladi da razmisli zašto
njeni državljani sve više ostavljaju dio svoje plate u susjednim zemljama. Ah,
umalo da zaboravim, motiv je zdravlje nacije. Dakle, svi treba da se
solidarišemo da bismo, u prosjeku, bili zdraviji. Pri tom, Vlada očekuje da
ubere nešto poreza za “zdraviju”
naciju (i griješi). S druge strane, može da ne uvodi porez i da
zdravstveno stanje nacije ostavi na istom nivou – taman i uz očigledan efekat
da nakon uvođenja poreza građani idu po štetne namirnice u komšiluk i podstiču
komšijsku ekonomiju a guše svoju uz jačanje sive ekonomije.
Zašto bi poreski obveznici trpili zbog loših navika
svojih zemljaka? Svako treba biti
odgovoran za svoje postupke i posljedice svojih odluka? U skladu sa tim, evo
jedan prijedlog za koji znam da će biti oštro kritikovan: Zar ne bi bilo
zdravije za budžet države ako bi se legalizovale lake droge? Samim tim što su
one dostupnije, njihova zloupotreba se neće povećati a država može da poveća
budžetske prilive kroz oporezivanje prodaje takve robe. Iskreno, ne vjerujem da
bih pušio travu čak i da bude dostupna na kiosku. A vi? S druge strane, zašto
da se omladina krije kada mogu da puše bilo gdje? Zašto kao poreski obveznik da plaćam policiju da juri maloljetnika sa
nekoliko grama marihuane a pri tom znam da policiji promiču neuporedivo veći
zločini. Smiješo je i jadno kada čitate u novinama da je neko “pao” sa dva grama marihuane. Moj dragi
prijatelj svaki put kada pročita tako jadnu vijest, izgalami se na novine i
policiju, govoreći da neki ljudi pronađu više marihuane kada peru vlastiti
automobil.
Do sada
nije bilo ozbiljnije rasprave u BiH oko legalizacije droga. Američki ekonomisti
su već dugo aktivni po tom pitanju i procjenjuju da bi od oporezivanja
marihuane u budžet ušlo oko $6 milijardi. Koliko novca bi se uštedilo na “borbi protiv marihuane” kod nas? Koliko
bi država profitirala? Prema procjenama bosanskohercegovačkih policijskih
agencija i institucija zaduženih za brigu o narkomanima, u BiH se na ilegalnom tržištu
godišnje proda najmanje šest tona heroina za što trgovci drogom utrže najmanje
150 miliona evra! Da
li bi policajci i inspektori koji jure ljude koji ilegalno kupuju i koriste
marihuanu mogli da hvataju korumpirane političare, silovatelje ili lopove?
Zašto se tome ne posveti, na primjer, grupa istaknutih mislilaca, filozofa ili
ljubitelja šuplje priče iz BiH?!
Uzimanje
droge je apsolutno stvar slobode pojedinca. To što neko pretjera sa bilo čim pa
i sa udvaranju ženama, alkoholom i heoinom pa mu mozak više nije slobodan, to
ne znači da takve stvari treba zabranjivati. Problem nastaje kad se neko ogriješi
o pravila (zakone), te dražava, budući da se finansira novcem poreskih
obveznika, treba i mora hitno
i efikasno da reaguje. Primjerene kazne treba da su strožije od ovih
koje ljudi sada dobijaju za razne prestupe. Da, mislim da treba uvesti još veće
kazne za vožnju pod uticajem alkohola.
Država,
ipak, treba da ima "aktivnu ulogu"
i da, kao i cigarete, zabrani prodaju djeci do 18 godina. Može i do 21 godinu
ali tako gubi značajan dio ciljnog tržišta. Međutim, braniti ljudima, od recimo
40 godina, koji imaju pravo glasa da se drogiraju je suludo. Svako je unaprijed
svjestan mogućnosti da može da se navuče. Svako treba da procjeni rizik i
donese svoju odluku. Prema tome, ako je moguće u apoteci kupiti prezervative,
mišomor, andol ili bilo koji drugi otrov, zašto bi bilo zabranjeno kupiti
heroin? Onaj ko zaglavi u heroinu vrlo vjerovatno nije bio Bog zna kako
slobodan ni bez heorina. Takva osoba ima nekim ozbiljniji problem i njemu Majka
Država ne može tek obrisati nos i pustiti ga da ide i upražnjava svoje slobode.
Svejedno da li je problem nervoza, psihoza, porodica, fakultet, posao ili nešto
deseto. Ako ne bude heroin, biće antiparkinsonik iz neke ladice, ljepilo ili
šaka bensedina u alkoholu. Država ima mnogo ozbiljnih stvari o kojima
treba da misli nego što je to nečije pušenje trave. Nakon prvog i osnovnog
prava, prava na život, Ustavom je navedeno pravo na rad, koje bi zloupotrebom
opijata pojedincima bilo ugroženo, a jednako tako bi bio ugrožen i prihod
države. Dakle, jasna je linija razmišljanja. Ugrozivši sebe ugrožavaš
prihode države. Dovoljno. I ja da dođem pijan na posao, dobio bih otkaz. Ne
znam zašto bi se država zanimala za mene ako sam problematičan, ne radim a
volim da pijem.
Ako se
neko predozira heroinom opljačka apoteku i pretuče apotekarku, treba ga
tretirati isto kao nekoga ko je pijan to isto uradio s tim da kazne za
zloupotrebu alkohola i maltretiranje žena reba da budu strašne. Ako hoće da
prodaje svoje tijelo – neka ga prodaje, ako hoće da ga upropasti - i to može.
To je insistiranje na osnovnim ljudskim, ustavom garantovanim, slobodama - da
čovjek može da radi sa svojim tjelom sta god hoće.
Teza
"da heroin nije zabranjen bilo bi mnogo više narkomana jer bi
mogao da se kupi legalno na kiosku kao cigarete" zvuči kao: „kišobrani
izazivaju kišu pa bi bilo manje kiše kad ljudi ne bi nosili kišobran”.
Glupost. Država bi mnogo više koristi imala od minimalno uređenog "bijelog" (umjesto "crnog" tržišta) Na primjer,
zamislimo da od sutra postoji zakon koji kaže da je marihuana legalna roba kao
pivo, na primjer. Uskoro biste biste mogli kupiti marihuanu na kiosku ili
na štandu na pijaci. Zašto mislite da treba neka posebna standardizacija
proizvoda? Ako mi se sviđa, da zbog ukusa, mirisa ili brenda, radije pušim
travu od Bore "Robije" iz Budžaka nego ođ Đoleta "Čuke"
sa Starčevice ili Braneta "Linije" iz Borika ja ću da odem na
Borino prodano mjesto i kupim robu. Pitanje kvaliteta, cijene, količine,
promocije i ostalih elemenata marketing miksa je isključivo stvar tržišta,
odnosno Bore, Đoleta, Braneta i ostalih proizvođača i kupaca. Ako Boro ponudi dobru
“robu” i promoviše je tako što tvrdi da neki poznati glumac ili
političar kupuje kod njega, onda ću i ja možda i da se poistovjetim sa glumcem
ili političarem i da kupim od Bore. Kad primjetim da Boro, smanjuje količinu i
kvalitet kupiću kod Đoleta. Isto kao i sa kajmakom i jajima. Platiš
robu, dobiješ fiskalni račun, proizvođač je dobar privrednik jer zapošljava
ljude, plaća doprinose i poreze. Ako „posao
krene” – super. Svi srećni. Proizvođači duvana iz Hercegovine i iz Kotor
Varoši dobiće jaku konkurenciju. Svi kupci će imati svoje razloge zašto kupuju
kod nekoga. Tržište će pokazati čiji su
marketing miks (proizvod, cijena, promocija, cijena, distribucija,...) i analiza tržišta bili najuspješniji.
Нема коментара:
Постави коментар