Da li da kupim akcije omiljenog sportskog kluba i tako
pomognem njegov razvoj i dovođenje talentovanih igrača? Ovakva dilema bi Vas
mučila ako bi kod nas bio usvojen zakon o sportu i privatizaciji sportskih
klubova. U razvijenim zemljama ova mogućnost odavno postoji. Na našim
prostorima više nije vijest kada sportskom klubu bude blokiran račun, upravni
odbor podnese ostavku, igrači stupe u štrajk ili klub istupi iz lige.
Najveći problem naših klubova
proizilazi iz organizacije. Organizovani su kao udruženja građana, a pri tom se
u većini njih ne zna ko su udruženi građani i kako ostvaruju prava i obaveze
koja im po osnovu članstva pripadaju. Zbog toga i nagomilanih dugova izostaju
ozbiljna ulaganja u domaći sport.
Krajnje i, dugoročno gledano,
jedino logično rješenje za klubove, ljude koji ih vode i navijače je
privatizacija i(li) izlazak klubova na berzu. Takozvanom privatizacijom u
sportu konačno bismo došli do toga da svaki profesionalni klub ima vlasnika ili
vlasnike i upravu spremne da ulože u klub dovoljno novca i energije kako bi
klub postizao planirane rezultate.
Ilustracije radi, u Engleskoj su
svi profesionalni fudbalski klubovi privatizovani, a više od trećine je listirano
na nekoj berzi. Slično je i u ostalim zemljama. Praksa privatizacije sportskih
klubova je pokazala da, nakon razdvajanja vlasničke i upravljačke funkcije,
klubovi uglavnom postaju profitabilniji, u slučaju gomilanja dugova vlasnici
prvo sami nastoje da obezbijede dodatnu finansijsku injekciju i prestaju pozivi
za pomoć. Sve to se pozitivno odražava i na budžet države jer rastu i poreski
prihodi.
Konkretno, profesionalni fudbalski
klubovi se i prije listiranja na berzu ponašaju kao preduzeće, što znači da im
je, osim sportskih rezultata, cilj i ostvarivanje dobiti, a država gotovo i da
nema vlasnički udio. U skladu s tim, novac prikupljen na berzi se koristi za
pojačanja, razvoj kluba, ali i za ulaganje u novi kapital. Cilj izlaska na
berzu je da se zadrži ili vrati stara slava i omogući klubu efikasno i
profitabilno poslovanje. Nakon izlaska na berzu klub je obavezan da na svom
sajtu i na sajtu berze objavljuje sve finansijske izvještaje, materijale za
skupštinu, odluke i zapisnike sa sjednica skupštine akcionara i druge podatke
koji mogu imati uticaja na kretanja cijene akcija (zamjena članova UO,
zalaganje imovine za uzimanje kredita, isplata dividende, značajnije promjene
vlasništva i sl.). Cilj je da se odluke transparentno donose i da se zna kome
će vlasnici da se "obrate" u slučaju (ne)ostvarivanja predviđenih
planova. Vijesti, rezultati i bilansi kluba dostupni su na finansijskim
portalima i tako se, osim navijača, o stanju u klubu informišu i berzanski
posrednici, analitičari i ulagači koji traže prilike za ulaganja.
Stav stručnjaka je da kada država i
javna preduzeća finansiraju sportske klubove, onda se svaka odluka o
finansiranju može objasniti kao - politička odluka, što predstavlja miješanje
politike i sporta. Prema tom shvatanju, uticajni političari mogu da stvore i
unište klubove - novcem poreskih obveznika. U skladu s tom logikom, zašto da
poreski obveznici plaćaju da se neko profesionalno bavi sportom? Oprobani
recept u postsocijalističkim društvima je da svaki put kad država interveniše
da "spasi" klubove, javnosti se serviraju srceparajuće priče o
renomiranim klubovima od državnog značaja - u neodređenom vlasništvu. Takve
mjere nerijetko pokažu da neki profesionalni klubovi imaju veće povlastice od
drugih.
Najčešće primjedbe na pomen privatizacije
klubova su: ko će da kupi klub, ugasiće klub, srušiće stadion ili dvoranu,
napraviće zgradu i(li) tržni centar...
Prema tržišnoj logici, klub će
kupiti onaj ko ponudi najviše novca. Dakle, ako se klub hvali da ima armiju
odanih navijača koji ga obožavaju, oni će da daju svoj novac da spasavaju ili
da finansiraju klub. Mogućnost da navijači posjeduju akcije voljenog tima je
najveći dokaz lojalnosti i vjere u uspjeh.
Moguće je da vrijednost akcija pri
izlasku na berzu bude precijenjena jer ponuda počiva na emocijama navijača, a
poslovni interes kod njih ne postoji. U praksi, vrijednost akcija zavisi od
mnogo faktora, a najviše od ponude i potražnje za akcijama. Tu dolazimo do
zaključka da bi prepuštanjem klubova tržištu mitovi o vrijednosti i značaju
mnogih klubova - propali.
Isto tako, ako Milan i Inter, Roma
i Lacio, Juventus i Torino... mogu da dijele stadione, zašto i naši klubovi ne
dijele ili iznajmljuju sportska borilišta? Ko ulaže novac koji je zaradio, a ne
dobio, na sjednici skupštine akcionara zahtijeva manje troškove čišćenja i
kancelarijskog materijala jer pretpostavlja da su "veliki" troškovi
odavno srezani.
Klub će rado prihvatiti novac od
poreskih obveznika u vidu pomoći vlade. Međutim, ako je klubovima malo to što
ih finansiraju javna preduzeća i država (poreski obveznici) da ostvare plan,
problem je u upravljanju ili "dugovanjima koje je napravila prethodna
uprava". U tom slučaju, osim revizije prihoda, rashoda i odluka, neophodna
je i revizija ambicija takvih klubova, jer su, naviknuti na stalnu pomoć,
postali "razmaženi".
U stručnoj javnosti postignut je
konsenzus o elementima zakona prema kojima bi i klubovi bili organizovani kao
preduzeća. Konkretno, za privatizaciju ili listiranje na berzu naših klubova
potrebna je kategorizacija klubova i sportskih objekata. Kupovina akcija ili
udjela treba da bude transparentna, a pravo preče kupovine da pripadne
navijačima, sponzorima, povjeriocima i članovima kluba. Na ovaj način bi
klubovi konačno bili privatizovani, a spriječile bi se mahinacije kao u
vaučerskoj privatizaciji preduzeća.
Нема коментара:
Постави коментар