Fudbal i berza

U Nezavisnim novinama je objavljena moja kolumna:

Da li da kupim akcije omiljenog sportskog kluba i tako pomognem njegov razvoj i dovođenje talentovanih igrača? Ovakva dilema bi Vas mučila ako bi kod nas bio usvojen zakon o sportu i privatizaciji sportskih klubova. U razvijenim zemljama ova mogućnost odavno postoji. Na našim prostorima više nije vijest kada sportskom klubu bude blokiran račun, upravni odbor podnese ostavku, igrači stupe u štrajk ili klub istupi iz lige.

Najveći problem naših klubova proizilazi iz organizacije. Organizovani su kao udruženja građana, a pri tom se u većini njih ne zna ko su udruženi građani i kako ostvaruju prava i obaveze koja im po osnovu članstva pripadaju. Zbog toga i nagomilanih dugova izostaju ozbiljna ulaganja u domaći sport.

Krajnje i, dugoročno gledano, jedino logično rješenje za klubove, ljude koji ih vode i navijače je privatizacija i(li) izlazak klubova na berzu. Takozvanom privatizacijom u sportu konačno bismo došli do toga da svaki profesionalni klub ima vlasnika ili vlasnike i upravu spremne da ulože u klub dovoljno novca i energije kako bi klub postizao planirane rezultate.

Ilustracije radi, u Engleskoj su svi profesionalni fudbalski klubovi privatizovani, a više od trećine je listirano na nekoj berzi. Slično je i u ostalim zemljama. Praksa privatizacije sportskih klubova je pokazala da, nakon razdvajanja vlasničke i upravljačke funkcije, klubovi uglavnom postaju profitabilniji, u slučaju gomilanja dugova vlasnici prvo sami nastoje da obezbijede dodatnu finansijsku injekciju i prestaju pozivi za pomoć. Sve to se pozitivno odražava i na budžet države jer rastu i poreski prihodi.

Konkretno, profesionalni fudbalski klubovi se i prije listiranja na berzu ponašaju kao preduzeće, što znači da im je, osim sportskih rezultata, cilj i ostvarivanje dobiti, a država gotovo i da nema vlasnički udio. U skladu s tim, novac prikupljen na berzi se koristi za pojačanja, razvoj kluba, ali i za ulaganje u novi kapital. Cilj izlaska na berzu je da se zadrži ili vrati stara slava i omogući klubu efikasno i profitabilno poslovanje. Nakon izlaska na berzu klub je obavezan da na svom sajtu i na sajtu berze objavljuje sve finansijske izvještaje, materijale za skupštinu, odluke i zapisnike sa sjednica skupštine akcionara i druge podatke koji mogu imati uticaja na kretanja cijene akcija (zamjena članova UO, zalaganje imovine za uzimanje kredita, isplata dividende, značajnije promjene vlasništva i sl.). Cilj je da se odluke transparentno donose i da se zna kome će vlasnici da se "obrate" u slučaju (ne)ostvarivanja predviđenih planova. Vijesti, rezultati i bilansi kluba dostupni su na finansijskim portalima i tako se, osim navijača, o stanju u klubu informišu i berzanski posrednici, analitičari i ulagači koji traže prilike za ulaganja.

Stav stručnjaka je da kada država i javna preduzeća finansiraju sportske klubove, onda se svaka odluka o finansiranju može objasniti kao - politička odluka, što predstavlja miješanje politike i sporta. Prema tom shvatanju, uticajni političari mogu da stvore i unište klubove - novcem poreskih obveznika. U skladu s tom logikom, zašto da poreski obveznici plaćaju da se neko profesionalno bavi sportom? Oprobani recept u postsocijalističkim društvima je da svaki put kad država interveniše da "spasi" klubove, javnosti se serviraju srceparajuće priče o renomiranim klubovima od državnog značaja - u neodređenom vlasništvu. Takve mjere nerijetko pokažu da neki profesionalni klubovi imaju veće povlastice od drugih.

Najčešće primjedbe na pomen privatizacije klubova su: ko će da kupi klub, ugasiće klub, srušiće stadion ili dvoranu, napraviće zgradu i(li) tržni centar...

Prema tržišnoj logici, klub će kupiti onaj ko ponudi najviše novca. Dakle, ako se klub hvali da ima armiju odanih navijača koji ga obožavaju, oni će da daju svoj novac da spasavaju ili da finansiraju klub. Mogućnost da navijači posjeduju akcije voljenog tima je najveći dokaz lojalnosti i vjere u uspjeh.

Moguće je da vrijednost akcija pri izlasku na berzu bude precijenjena jer ponuda počiva na emocijama navijača, a poslovni interes kod njih ne postoji. U praksi, vrijednost akcija zavisi od mnogo faktora, a najviše od ponude i potražnje za akcijama. Tu dolazimo do zaključka da bi prepuštanjem klubova tržištu mitovi o vrijednosti i značaju mnogih klubova - propali.

Isto tako, ako Milan i Inter, Roma i Lacio, Juventus i Torino... mogu da dijele stadione, zašto i naši klubovi ne dijele ili iznajmljuju sportska borilišta? Ko ulaže novac koji je zaradio, a ne dobio, na sjednici skupštine akcionara zahtijeva manje troškove čišćenja i kancelarijskog materijala jer pretpostavlja da su "veliki" troškovi odavno srezani.

Klub će rado prihvatiti novac od poreskih obveznika u vidu pomoći vlade. Međutim, ako je klubovima malo to što ih finansiraju javna preduzeća i država (poreski obveznici) da ostvare plan, problem je u upravljanju ili "dugovanjima koje je napravila prethodna uprava". U tom slučaju, osim revizije prihoda, rashoda i odluka, neophodna je i revizija ambicija takvih klubova, jer su, naviknuti na stalnu pomoć, postali "razmaženi".

U stručnoj javnosti postignut je konsenzus o elementima zakona prema kojima bi i klubovi bili organizovani kao preduzeća. Konkretno, za privatizaciju ili listiranje na berzu naših klubova potrebna je kategorizacija klubova i sportskih objekata. Kupovina akcija ili udjela treba da bude transparentna, a pravo preče kupovine da pripadne navijačima, sponzorima, povjeriocima i članovima kluba. Na ovaj način bi klubovi konačno bili privatizovani, a spriječile bi se mahinacije kao u vaučerskoj privatizaciji preduzeća.

Dug FK „Borac“ 6,6 miliona KM

Interesantan članak u današnjem izdanju EuroBlica. Bio sam sagorovnik u temamam o kojima se sve češće priča: istraživanja o dugovima fudbalskih klubova i mogućnostima privatizacije i mogućnosti pretvaranja duga u kapital.

Četiri od pet fudbalskih klubova iz RS koji su „premijerligaši“ duguju nešto više od 6,7 miliona maraka na ime poreza i doprinosa. Nevjerovatno je da je samo dug jednog kluba, FK „Borac“ Banjaluka nestvarnih 6.680.464 marke.

U Poreskoj upravi RS tvrde da su za dospjele, a neizmirene obaveze fudbalskih „premijerligaša“ preduzete sve zakonom propisane mjere za naplatu, odnosno da su izdata rješenja i opomene prijavljenih obaveza. Poreskoj upravi jedino ne duguje FK „Rudar“ Prijedor.

FK „Borac“ u susret izašlo Ministarstvo finansija RS koje je odobrilo odgođeno plaćanje dospjelih poreskih obaveza, ali uz naknadno ispunjenje uslova obezbjeđenja. Odobreno im je da na odgođeno gotovo 4,9 miliona maraka plate jednokratno, bez grejs perioda, na period od 12 mjeseci. –Jednokratna odgoda znači da će FK „Borac“ do 28. septembra 2013. morati da plati kompletnu obavezu sa obračunatim kamatama- objašnjavaju u Ministarstvu finansija RS. Dodaju da se ove obaveze odnose na period 2010. i 2011. godina. Zanimljivo je da je predsjednik Komisije za status igrača u Fudbalskom savezu BiH Velimir Kukobat, istovremeno i pomoćnik direktora Poreske uprave RS. On ne želi da komentariše činjenicu zašto se tolerišu milionska dugovanja FK „Borac“. – Mogu samo da govorim kao predsjednik Komisije, a ne ispred Poreske uprave. Ali znam da im je Ministarstvo finansija dug reporogramiralo- dodaje Kukobat. Tvrdi da je njegova Komisija jedino zadužena da kontroliše da li klubovi izmiruju obaveze prema igračima. Iako FK „Borac“ godinama ne plaća poreze i doprinose, Kukobat kaže da je za ovaj klub bio samo jedan zahtjev i to nedavno, te da je upravi naređeno da u roku od 15 dana to isplati.

Direktor FK „Borac“ Radmilo Šipovac tvrdi da ovaj klub ima toliko dugovanja jer su se nagomilala od 1997, ali poručuje da ne postoji mogućnost da vrate poreski dug od oko pet miliona KM do septembra 2013. –Odakle nam toliko novac? Nema šanse da to vratimo – kaže Šipovac. Na pitanje zašto su onda potpisali odgođeno plaćanje, kaže da vjeruje da će do tada biti donesen novi zakon o sportu koji će omogućiti da dugovi fudbalskih klubova budu pretvoreni u akcije. –Onda će država moći da privatizuje klubove, pa tako i FK „Borac“. To je jedino rješenje, jer funkcionišemo kao Udruženje građana- ocjenjuje Šipovac.

FK „Borac“ ima i, kako tvrdi Šipovac, oko 700.000 KM duga za struju. U ovom klubu zaposleno je 40 ljudi od čega su njih 25 igrači.

Analitičar Advantis brokera Miloš Grujić ocjenjuje da više nije vijest kada nekom sportskom klubu bude blokiran račun. U sportu, dodaje, nedostaju ozbiljne investicije i to zbog nedifinisanih vlasničkih i upravljačkih struktura, ali i zbog nagomilanih dugova. – Najveći problem je to što su naši klubovi organizovani kao udruženja građana, a da se pri tom u većini klubova ne zna ko su građani koji su udruženi i kako ostvaruju prava i obaveze koja im po osnovu članstva pripadaju - navodi on.

U stručnoj javnosti postignut je konsenzus u pogledu bitnih elemenata novog zakona a koji se ogleda u tome da sportska društva treba da budu organizovana kao privredna društva. – Takozvanom privatizacijom u sportu konačno bismo došli do toga da svaki klub ima svog vlasnika ili vlasnike i domaćinsku upravu spremne da uloži u klub dovoljno novca i energije da klub postiže planirane rezultate

- smatra Grujić.

Poreska dugovanja „premijerligaša“ iz RS sa 19. novembrom
Fudbalski klub	Dospjeli dug u (KM)
FK „Borac“ Banjaluka	6.680.464
FK „Leotar“ Trebinje	22.721
FK „Slavija“ Istočno Sarajevo	16.170
FK „Radnik“ Bijeljina	9.167
Ukupno:	6.728.522

(Ne)potrebne intervencije

Osim što se nalazi u samom vrhu po bruto društvenom proizvodu po stanovniku, Danska je i prva zemlja koja je uvela “porez na nezdravu hranu“.

Zbog rezultata istraživanja o navikama svojih državljanja, danske vlasti su početkom oktobra prošle godine odlučile da dodatno oporezuju čokoladu, masnu hranu, čips i slične grickalice.

Prema procjenama, ovaj potez trebalo je da smanji konzumaciju štetnih namirnica za 10 odsto godišnje i da donese oko 300 miliona evra godišnje u budžet Danske. Navodno, Vlada Danske nije bila zadovoljna očekivanim životnim vijekom svog stanovništva, koji je iznosio 78 godina, te je kao nus-proizvod poreza postavljena granica od 81 godinu.

Danska nije prva zemlja koja je analizirala uvođenje ovog poreza. Poznato je nekoliko sličnih prijedloga i nekoliko jakih argumenata za i protiv ove mjere. Na primjer, liberalni kritičari omalovažavaju ove napore ističući da je problem odlučivanja određenog broja pojedinca nepravedno prebačen na sve poreske obveznike. Prema ovim kritikama, svaki pojedinac koji ima problem sa nezdravom hranom, pićem, cigaretama ili bilo kojim drugim lošim navikama, sam treba da preispita svoj način života a ne da se država, novcem poreskih obveznika, brine o takvim pojedincima. Ovaj argument otvara slične rasprave, poput troškova liječenja alkoholičara ili narkomana. Liberali i ovdje smatraju su poreski obveznici “socijalističkim” zdravstvenim sistemima nepravedno opterećeni jer svako ko je sebi štetu nanio nezdravom ishranom sam (kroz više doprinose, skuplju uslugu ili osiguranje) treba i da finansira svoje liječenje.

Da ne širim dalje, simpatična odluka donijela je potpuno (ne)očekivane efekte. Prije svega, država je previdjela najočigledniju činjenicu. Danci su u kupovinu “nezdrave hrane” išli u – Njemačku! Svaki put kada se znatno poveća porez na neku robu, stanovnici koji žive u pograničnim područjima jednostavno će kupovati tu robu u “komšiluku”. Radi se o sličnom efektu kao i promjena vrijednosti valute. Ako se, primjera radi, vrijednost franka poveća u Švajcarskoj za oko 30 odsto u odnosu na evro tada će Švajcarci koji žive blizu Njemačke vikendom zasigurno pohrliti u Njemačku u šoping jer sa istom platom, čak i uz troškove putovanja, mogu da kupe više robe nego u svom gradu. Drugim riječima, zanemarena je očigledna mobilnost stanovništva koji žive blizu granice. Nedavno sam bio na proputovanju kroz Makedoniju i lično se uvjerio da naši građani rado kupuju cigarete i piće sa makedonskom markicom jer su jeftiniji 20 odsto. Dakle, pri svakom modelu treba imati u vidu mobilnost ljudi, njihove navike i odnos prema zarađenom novcu.

Dalje, nakon povećanja poreza na neku robu (ili uslugu) treba očekivati porast cijena te robe (ili usluge) što će uzrokovati smanjenje njene prodaje. U slučaju da je oporezovan domaći čips, povećaće se njegove prodajne cijene, a što će smanjiti prodaju. To će uzrokovati gomilanje zaliha što će se odraziti na smanjenje proizvodnje pa čak i na otpuštanje radnika jer fabrika treba da manje proizvodi čipsa jer ga manje i prodaje.

Ovih dana, Danska je objavila da razamtra ukidanje pomenutog poreza. Dakle, pokazalo se da skuplja “nezdrava” hrana ne dovodi do rasta prodaje “zdrave” hrane. Ah, kakav (ne)očekivan zaključak! Iako je namjera poreza bila sugerisati ljudima da mijenjaju navike i regulisati tržište, anketa među Dancima pokazala je kako 80 odsto njih nije promijenilo navike.

Dakle, Vlada Danske je genijalnom mjerom udarila sama sebi šamar. Ugašeno je više od hiljadu radnih mjesta u fabrikama koje proizvode oporezovanu hranu, ojačana je Njemačka ekonomija kroz povećan prihod njemačkih kompanija, a iznos prikupljenog poreza u Danskoj je manji.

Ovakve mjere su signal svakoj vladi da razmisli zašto njeni državljani sve više ostavljaju dio svoje plate u susjednim zemljama. Ah, umalo da zaboravim, motiv je zdravlje nacije. Dakle, svi treba da se solidarišemo da bismo, u prosjeku, bili zdraviji. Pri tom, Vlada očekuje da ubere nešto poreza za “zdraviju” naciju (i griješi). S druge strane, može da ne uvodi porez i da zdravstveno stanje nacije ostavi na istom nivou – taman i uz očigledan efekat da nakon uvođenja poreza građani idu po štetne namirnice u komšiluk i podstiču komšijsku ekonomiju a guše svoju uz jačanje sive ekonomije.

Zašto bi poreski obveznici trpili zbog loših navika svojih zemljaka? Svako treba biti odgovoran za svoje postupke i posljedice svojih odluka? U skladu sa tim, evo jedan prijedlog za koji znam da će biti oštro kritikovan: Zar ne bi bilo zdravije za budžet države ako bi se legalizovale lake droge? Samim tim što su one dostupnije, njihova zloupotreba se neće povećati a država može da poveća budžetske prilive kroz oporezivanje prodaje takve robe. Iskreno, ne vjerujem da bih pušio travu čak i da bude dostupna na kiosku. A vi? S druge strane, zašto da se omladina krije kada mogu da puše bilo gdje? Zašto kao poreski obveznik da plaćam policiju da juri maloljetnika sa nekoliko grama marihuane a pri tom znam da policiji promiču neuporedivo veći zločini. Smiješo je i jadno kada čitate u novinama da je neko “pao” sa dva grama marihuane. Moj dragi prijatelj svaki put kada pročita tako jadnu vijest, izgalami se na novine i policiju, govoreći da neki ljudi pronađu više marihuane kada peru vlastiti automobil.

Do sada nije bilo ozbiljnije rasprave u BiH oko legalizacije droga. Američki ekonomisti su već dugo aktivni po tom pitanju i procjenjuju da bi od oporezivanja marihuane u budžet ušlo oko $6 milijardi. Koliko novca bi se uštedilo na “borbi protiv marihuane” kod nas? Koliko bi država profitirala? Prema procjenama bosanskohercegovačkih policijskih agencija i institucija zaduženih za brigu o narkomanima, u BiH se na ilegalnom tržištu godišnje proda najmanje šest tona heroina za što trgovci drogom utrže najmanje 150 miliona evra! Da li bi policajci i inspektori koji jure ljude koji ilegalno kupuju i koriste marihuanu mogli da hvataju korumpirane političare, silovatelje ili lopove? Zašto se tome ne posveti, na primjer, grupa istaknutih mislilaca, filozofa ili ljubitelja šuplje priče iz BiH?!

Uzimanje droge je apsolutno stvar slobode pojedinca. To što neko pretjera sa bilo čim pa i sa udvaranju ženama, alkoholom i heoinom pa mu mozak više nije slobodan, to ne znači da takve stvari treba zabranjivati. Problem nastaje kad se neko ogriješi o pravila (zakone), te dražava, budući da se finansira novcem poreskih obveznika, treba i mora  hitno i efikasno da reaguje. Primjerene kazne treba da su  strožije od ovih koje ljudi sada dobijaju za razne prestupe. Da, mislim da treba uvesti još veće kazne za vožnju pod uticajem alkohola.

Država, ipak, treba da ima "aktivnu ulogu" i da, kao i cigarete, zabrani prodaju djeci do 18 godina. Može i do 21 godinu ali tako gubi značajan dio ciljnog tržišta. Međutim, braniti ljudima, od recimo 40 godina, koji imaju pravo glasa da se drogiraju je suludo. Svako je unaprijed svjestan mogućnosti da može da se navuče. Svako treba da procjeni rizik i donese svoju odluku. Prema tome, ako je moguće u apoteci kupiti prezervative, mišomor, andol ili bilo koji drugi otrov, zašto bi bilo zabranjeno kupiti heroin? Onaj ko zaglavi u heroinu vrlo vjerovatno nije bio Bog zna kako slobodan ni bez heorina. Takva osoba ima nekim ozbiljniji problem i njemu Majka Država ne može tek obrisati nos i pustiti ga da ide i upražnjava svoje slobode. Svejedno da li je problem nervoza, psihoza, porodica, fakultet, posao ili nešto deseto. Ako ne bude heroin, biće antiparkinsonik iz neke ladice, ljepilo ili šaka bensedina u alkoholu. Država ima mnogo ozbiljnih stvari o kojima treba da misli nego što je to nečije pušenje trave. Nakon prvog i osnovnog prava, prava na život, Ustavom je navedeno pravo na rad, koje bi zloupotrebom opijata pojedincima bilo ugroženo, a jednako tako bi bio ugrožen i prihod države. Dakle, jasna je linija razmišljanja. Ugrozivši sebe ugrožavaš prihode države. Dovoljno. I ja da dođem pijan na posao, dobio bih otkaz. Ne znam zašto bi se država zanimala za mene ako sam problematičan, ne radim a volim da pijem.

Ako se neko predozira heroinom opljačka apoteku i pretuče apotekarku, treba ga tretirati isto kao nekoga ko je pijan to isto uradio s tim da kazne za zloupotrebu alkohola i maltretiranje žena reba da budu strašne. Ako hoće da prodaje svoje tijelo – neka ga prodaje, ako hoće da ga upropasti - i to može. To je insistiranje na osnovnim ljudskim, ustavom garantovanim, slobodama - da čovjek može da radi sa svojim tjelom sta god hoće.

Teza "da heroin nije zabranjen bilo bi mnogo više narkomana jer bi mogao da se kupi legalno na kiosku kao cigarete" zvuči kao: „kišobrani izazivaju kišu pa bi bilo manje kiše kad ljudi ne bi nosili kišobran”. Glupost. Država bi mnogo više koristi imala od minimalno uređenog "bijelog" (umjesto "crnog" tržišta) Na primjer, zamislimo da od sutra postoji zakon koji kaže da je marihuana legalna roba kao pivo, na primjer. Uskoro biste biste mogli kupiti marihuanu na kiosku ili na štandu na pijaci. Zašto mislite da treba neka posebna standardizacija proizvoda? Ako mi se sviđa, da zbog ukusa, mirisa ili brenda, radije pušim travu od Bore "Robije" iz Budžaka nego ođ Đoleta "Čuke" sa Starčevice ili Braneta "Linije" iz Borika ja ću da odem na Borino prodano mjesto i kupim robu. Pitanje kvaliteta, cijene, količine, promocije i ostalih elemenata marketing miksa je isključivo stvar tržišta, odnosno Bore, Đoleta, Braneta i ostalih proizvođača i kupaca. Ako Boro ponudi dobru “robu” i promoviše je tako što tvrdi da neki poznati glumac ili političar kupuje kod njega, onda ću i ja možda i da se poistovjetim sa glumcem ili političarem i da kupim od Bore. Kad primjetim da Boro, smanjuje količinu i kvalitet kupiću kod Đoleta. Isto kao i sa kajmakom i jajima. Platiš robu, dobiješ fiskalni račun, proizvođač je dobar privrednik jer zapošljava ljude, plaća doprinose i poreze. Ako „posao krene” – super. Svi srećni. Proizvođači duvana iz Hercegovine i iz Kotor Varoši dobiće jaku konkurenciju. Svi kupci će imati svoje razloge zašto kupuju kod nekoga. Tržište će pokazati čiji su marketing miks (proizvod, cijena, promocija, cijena, distribucija,...) i analiza tržišta bili najuspješniji. 

Logičan slijed

U očajanju što već dugo nema kiše, seljaci odu kod lokalnog sveštenika da ih posavjetuje šta da čine da im suša ne uništi usjeve. Predloži im da idu na najveću njivu i da se čitav dan mole Bogu. Poslušaju ga, mole se čitav dan i ništa. Danima tako. Kiše nema. Jedan dan, već ljuti, dođu svešteniku a on ih u čudu pita jesu li zaista vjerovali da će pasti kiša i spremili se za nju.

- Jesmo! - vele oni.

- Eh, da jeste, ponijeli biste kišobrane! – odgovorio je.

Ova anegdota može da se primjeni i na naše uslove. Htjeli bismo da bude bolje, tražimo rješenja, osmatramo kako je u komšiluku, a da nas zadesi ono o čemu sanjamo vjerovatno bismo „pokisli“.

U prvoj deceniji postojanja tržišta kapitala u RS uspostavljene su sve institucije. Ako je u tom periodu bilo iluzorno očekivati više novih preduzeća na berzi, u ovoj deceniji to svakako treba očekivati.

Najznačajnija funkcija tržišta kapitala je alokacija kapitala tj. finansiranje rasta i razvoja preduzeća kroz emisije hartija od vrijednosti. Tako se omogućava preduzećima da dođu do novca koji nema rok dospjeća i kamatnu stopu-dokapitalizujući se, što je mnogo bolji potez od zaduživanja. Osim što bilanse preduzeća čini ljepšima, ta mogućnost preduzeća čini zdravijim od onih koja svoj rast finansiraju uzimajući kredite. Zato nije čudno što su među najuspješnijim kompanijama u svetu gotovo sva listirana na nekoj berzi. Da bi naše tržište kapitala, po uzoru na razvijena, doprinjelo razvoju privrede potrebno je da se još unaprjeđuje korporativno upravljanje i kontrola u svim preduzećima. Drugim riječima, da akcionari i revizori više pažnje posvete na mogućnost od izvlačenja dobiti iz preduzeća.

Kraj prve decenije postojanja tršišta kapitala kod nas je obilježio  Penzijski rezervni fond.PREF je od osnivanja pravio džinovske korake i ostvario je izuzetno važnetransakcije i rezultate. Zato treba podržavati poslovanje još penzijskih fondova koji bi penzijsku štednju građana ulagali na tržište kapitala. Jedna od mjera podrške je oslobađanje plaćanja poreza i doprinosa na uplate poslodavaca u penzijske fondove za zaposlene. Istovremeno, osiguravajuća društva, prije svega ona iz oblasti životnog osiguranja, mogu preuzeti značajniju ulogu, posebno na tržištu dužničkih instrumenata - obveznica. Nužno je i podstaći neka društva za upravljanje investicionim fondovima da se aktivnije posvete upravljanju svojim portfeljom. Paralelno sa tim će na značaju dobiti uloga IRBRS-e i PREF jer će imati priliku da kroz značajnije učešće u kupovini HOV, za koje se utvrdi da sigurno donose adekvatan prinos, aktivnije i konkretnije nastupaju na tržištu.

Neophodna je izmena nastavnih programa u školama kako bi i stanovništvo kroz redovno obrazovanje steklo više znanja o zaduživanju, štednji i investiranju. Neobično je da imamo ekonomiste „starog kova“ koji su diplomirali za vrijeme samoupravljanja i vlasnici su ili menadžeri nekih preduzeća, a ne razlikuju akciju od obveznice. Iskustva pokazuju da jedan broj takvih stručnjaka i ne poznaje mogućnosti pribavljanja novca na berzi.

Vizija Banjalučke berze je postati efikasan i moderan servis investitora koji je integrisan u regionalno tržište kapitala. Dakle, prirodan proces je, po uzoru na skandinavske i baltičke zemlje, povezivanjeregionalnih tržišta kapitala što će donijeti pozitivne efekte za sve.

S druge strane, prirodno je da se broj „manjih“ preduzeća koja su, „silom zakona“-privatizacijom, listirana na berzi smanji pod uticajem izmijenjene zakonske regulative. Ona podrazumeva da većinski vlasnik koji u preduzeću ima 95 odsto vlasništva, može da kupi preostali deo, da promeni pravnu formu preduzeća i da ga delistira. Zabluda je da manji broj preduzeća znači manje razvijeno tržište kapitala. Berze u BiH, Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji imaju veći broj listiranih akcija nego berze u Austriji, Italiji, Švicarskoj, a promet na tim berzama je neuporedivo manji nego na evropskim berzama. Paralelno sa ovim procesom rašće interes za trgovinom obveznicama.

Heroj ili zločinac

Nisam imao namjeru da ostavljam bilo kakve statuse ili objave u vezi sa oslobađajućom presudom hrvatskim genralima. Međutim, imam osjećaj da kada otvorim vrata frižidera ili da podignem poklopac od wc šolje pročitam nešto o sudu, pravdi  i presudi. Iskreno, mnogi moji prijatelji, ne samo sa ovog govornog područja, nakon petka pali su u mojim očima. Isto tako, neki su nevjerovatno porasli. Pri tom, sa mnogima od njih nisam razmijenio ni jednu rečenicu. Dovoljne su bile objave na društvenim mrežama.

Ne mogu a da ne kažem da nas je u petak naveče, na pomenu srpskim žrtvama “Oluje” na Trgu Krajine u Banjaluci bilo jedva stotinjak. Zapaljeno je malo svijeća. Tužno. U Zagrebu su svoje generale dočekali kao svjetske prvake u fudbalu. I to je neobično.

Ante Gotovina i Mladen Markač su, oslobađajućom presudom, postali slobodni ljudi. Tačnije, postali su slobodni hrvatski generali. Odlikovani hrvatski generali. Heroji svoje nacije! Oslobođeni su svake pravne odgovornosti za egzodus i genocid počinjen nad srpskim stanovništvom na teritoriji Hrvatske u građanskom ratu.

Kao da 220 hiljada Srba nije bilo protjerano iz Hrvatske, kao da su otišli svojevoljno, dobrovoljno, ostavljajući sve što su sticale generacije prije njih. Možda sada i mogu da se vrate jer nikada nisu ni bili prognani?! Hrvatskoj diplomatiji treba odati priznanje i počast jer je popravljen imidž svakog Hrvata u svijetu. Skoro 30 miliona evra hrvatskih poreskih obveznika je uloženo u odbranu hrvatskih generala. Vjerovatno je od raznih fondacija i donatora dobijeno još pet puta toliko. Koliko su Srbi uložili u odbranu svojih generala? Odlikovani general Vojske Republike Srpske, gospodin Novak Đukić već pet godina služi kaznu zadjelo koje nije počinio. Koliko novca poreskih obveznika je uloženo za njegovu odbranu? Komparacije radi, koliko košta i koliko je star vozni park Vlade RS?

U današnjem intervjuu u Blicu poznati glumac Emir Hadžihafisbegović izjavio je da su za Srebrenicu krivi zločinci, a ne Srbi. Pošteno. Čovjek ima prijatelja svih nacionalnosti i glup bi bio da generalizuje da li su bilo koji bolji fudbaleri, časniji ljudi, bolji glumci ili veći zločinci od drugih.

Bilo kako bilo, svjedocima i žrtvama rata ne treba presuda nikakvog suda. Kažu da je najudobnija postelja mirna savjest. Ante Gotovina sam zna sa kakvom savješću liježe u krevet. On sam zna kako spava. Ne vjerujem da ću ikad imati priliku da razgovaram sa Gotovinom ali ne bih imao problem da ga priupitam za san. Budući da jako dobro govori i engleski, ako bi izbjegavao konverzaciju na našem jeziku, mogu i da ga pitam da li je njegova uloga u akciji “Oluja” bila war criminal.

Da li Vama, koji ovo čitate, treba odluka bilo kakvog suda ili onog koji je osnovan s veoma jasnim ciljem, da (po)kaže da li je neka vojna akcija ratni zločin ili nije?

Nisam imao priliku da, osim u šali i za potrebe fotografisanja, obučem uniformu. Vojna čast, ali i vojnički život ipak su mi dobro poznati jer je moj otac odlikovani oficir Vojske RS. Ante Gotovina, za mnoge ratni zločinac, izjavio je da ni sam nije vjerovao da će biti oslobođen. Govorili li Vama to nešto? Vjeruje li on sam u svoju nevinost? Zašto se godinama krio ako je siguran da nije kriv? Čak i u boks meču odluke sudija koje nisu jednoglasne se dugo preispituju, spominju i važu.

Sticajem okolnosti poznajem mnogo porodica “ratnih zločinaca”. S velikim ponosom ističem da sa djecom od nekih “ratnih zločinaca” njegujem dugogodišnje prijateljstvo. Dobro znam kako se oni osjećaju i kakvu pravnu pomoć ili podršku države imaju u želji da dokažu pravo činjenično stanje u procesima koji se vode protiv njihovih očeva.

Mislim da ljudi koji me poznaju nikad nisu imali problem da spavaju u mojoj kući i da slobodno pričaju i iskazuju svoje mišljenje bez obzira na to kako se zovu i odakle dolaze. Isto tako i ja se jako prijatno osjećam među svojim prijateljima u Sarajevu, Zanici, Tuzli, Trebinju, Bihaću, Zagrebu, Splitu, Osijeku, Beogradu, Novom Sadu, Prištini, Skoplju… Sa iskrenom radošću i sa viljuškom u ruci uživam i u svinjetini i u baklavi. Jednostavno, svako ljudsko biće ima i njeguje svoj lični, onda možda profesionalni, pa tek nacionalni identitet. Svaki čovjek ima pravo da to poštuje ili ne.

Naglašavam, u pitanju je samo moje mišljenje. Ništa više od toga.

Vjerujem da i sam Gotovina sumnja u svoje herojstvo.

Budimo LJUDI.

BiH napredovala samo jedno mjesto

U razgovoru sa novinarkom EuroBlica, koja je pokazala zavidno znanje o makroekonomiji i istoriji, sam uporedio o uslove poslovanjanja u Bosni i Hercegovini i svijetu. Dotakli smo se interesantne teme.

Među 183 zemlje Bosna i Hercegovina zauzela je 126. mjesto u godišnjem izvještaju Svjetske banke po uslovima poslovanja “Doing Business” i tako je napredovala svega jednu poziciju u odnosu na godinu ranije. Lakoća poslovanja mjeri se u deset područja poslovne regulative, uključujući novu kategoriju dobijanja priključka električne energije. Za sve ekonomije korišćeni su podaci zaključno sa junom 2012.

Ono što je najinteresantnije u ovom izvještaju Svjetske banke jeste da je grupi od deset zemalja sa najboljim uslovima poslovanja pridružila Gruzija koje je sprovela reforme u pet područja, više nego ijedna zemlja u regiji. Inače, Gruzija i BiH nalaze se u istoj zoni - istočna Evropa i centralna Azija. Gruzija pripada grupi zemalja sa nižim srednjim dohotkom (bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika 2.860 dolara), a BiH sa višim srednjim dohotkom BND po glavi stanovnika 4.780 dolara).

- Međutim, po projekcijama Međunarodnog monetarnog fonda, Gruzija neće stići BiH po standardu ni u narednih pet godina iako je njihov rast prošle godine bio sedam, a ove godine očekuje se pet odsto - ocjenjuje Miloš Grujić, analitičar Advantis brokera i član Udruženja ekonomista RS SWOT.

Za vreme SSSR, gruzijska ekonomija se oslanjala uglavnom na poljoprivredu, rudarstvo, turizam i hidroenergiju. Bila je jedna od glavnih proizvođača električne energije preko hidroelektrana. Nakon raspada SSSR-a i prelaska na tržišnu ekonomiju, privreda Gruzije upala je u krizu u kojoj je izgubila glavninu industrije, pa postaje zavisna od poljoprivrede i turizma. Ova zemlja je 2008. Došla na 23. poziciju najslobodnije privrede svijeta, te druga bivša sovjetska republika po količini direktnih ulaganja u 2007. godini.

- Kad poredimo ove dvije zemlje, nameće se utisak da su poreski obveznici u BiH taoci birokratije jer je potrošena još jedna godina i nekoliko prilika da popravimo imidž u svijetu – kaže Grujić.

Konkretno, za pokretanje biznisa u BiH potrebno je proći 11 procedura koje traju 37 dana, za dobijanje građevinske dozvole treba 17 procedura i 180 dana, za dobijanje struje treba sedam procedura koje traju 125 dana, za registraciju vlasništva treba sedam procedura od 25 dana. Poređenja radi, za pokretanje posla u Gruziji treba proći dve procedure u dva dana, a na Kosovu devet za 52 dana, a u Srbiji šest za 12 dana. Činjenica je da za dobre zakone treba vremena, ali je i činjenica da je za jednu godinu moguće napraviti divovske iskorake u popravljanju imidža zemlje i razvoja ekonomije.

- Bez sumnje, poslovanje zavisi od mnogo uslova i resursa kao što su obrazovanost stanovništva, regionalna i politička stabilnost, veličina tržišta i sl., ali to su, uglavnom, uslovi koje je teško korigovati u kratkom roku dok je, primjera radi, Zakon o poreskom ili stečajnom postupku mnogo lakše unapirediti – zaključuje Grujić.

Dobijanje kredita

Bosna i Hercegovina je najbolje plasirana u kategoriji dobijanja kredita - 70. mjesto. U sprovođenju stečajnog postupka zauzela je 83. poziciju, kategoriji uknjižavanja vlasništva 93, zaštite ulagača 100, prekogranične trgovine 103, ispunjenja ugovornih obaveza 120, a po plaćanju poreza 128. mjesto. U novoj kategoriji dobijanja električne energije zauzela je 158. poziciju, a po pokretanju poslovanja 162, a u kategoriji dobijanju građevinskih dozvola je na 163 mjestu. Od zemalja u našem okruženju na 22. mjesto napredovala je Makedonija, 37. mjesto zadržala je Slovenija, dok je Mađarska na 51. mjestu, Crna Gora na 56, Srbija na 92, a Kosovo na 117. mjestu.