Trezorski zapisi za uravnoteženje budžeta

U današnjem dodatku EuroBlica Novac je objavljen sjajan tekst o trezorskim zapisima. Nije što sam dao izjavu ali stvarno je dobar tekst. :-) Prenosim ga u cjelosti:

Višestruki efekti emitovanih kratkoročnih hartija od vrijednosti

Maksimalan prag zaduživanja emitovanjem trezorskih zapisa u RS povećan je sa pet na osam odsto iznosa redovnih prihoda ostvarenih u prethodnoj fiskalnoj godini. Ministarstvo finansija do sada je organizovalo devet aukcija trezorskih zapisa, a sve dosadašnje obaveze uredno su isplaćene. 
Trezorski zapisi su kratkoročne hartije od vrijednosti koje najčešće emituje država ili njen entitet zbog prevazilaženja budžetskih poteškoća. Upisuju se na aukcijama na kojima se prodaju uz diskont, a cijena se menja pri kasnijim trgovinama. Budući da se emituju na kratak rok i da za njih garantuje država, prinosi na trezorske zapise nisu mnogo visoki. Ističući da emisija trezorskih zapisa nije klasično dugoročno zaduživanje, analitičar Advantis brokera Miloš Grujić kaže da se radi o prikupljanju novca u momentu kada jedna serija već emitovanih zapisa dospjeva. 
- Zbog nedostatka adekvatnih finansijskih instrumenata na domaćem tržištu, osiguravajuće kuće, fondovi i banke nisu imale gde da ulože višak likvidnih sredstava do pojavljivanja trezorskih zapisa. Danas banke na računima kod CBBiH drže više od milijardu KM iznad obaveznih rezervi, pri čemu ostvaruju minimalne prinose po osnovu kamate. Kupovinom „trezoraca“ ostvarile bi povoljniju kamatu nego da novac drže na računima CBBiH – ističe on. Međutim, šteta bi bila da vlast potencijal zapisa koristi samo za popunjavanje rupa budžetu. - 
Na primjer, ovako prikupljen novac bi se mogao iskoristiti za subveniconisanje poljoprivrednih proizvođača. Tako bi se jedan deo obezbjeđenog novca vratio u budžet i po osnovu plaćanja PDV-a i drugih poreza - objašnjava Grujić. 
Viši asistent na Ekonomskom fakultetu u Istočnom Sarajevu i član Udruženja ekonomista SWOT Marko Đogo kaže da trezorski zapisi na razvijenim tržištima obezbjeđuju likvidnost i plasmane kratkoročnih likvidnih sredstava. Ocjenjuje da sa stanovišta Vlade RS, pribavljanje novca emisijom trezorskih zapisa nije značajan trošak. 
- Ipak, ne bi se smjelo desiti ono što je Srbija uradila - svake godine emituju sve više zapisa kako bi pokrili prethodnu emisiju i tako pokrili budžetski deficit - upozorava Đogo. Objašnjava da su zapisi po definiciji prihod budžeta i da ih Vlada može koristiti kako hoće. Međutim, treba da postoje vremenski usklađeni prihodi i rashodi. 
Direktor Banjalučke berze Milan Božić ocjenjuje da su trezorski zapisi pogodan instrument za pokrivanje kratkoročne budžetske neravnoteže. 
- Na osnovu dosadašnjeg iskustva može se konstatovati da su kamatne stope na ova sredstva povoljne, te da je ovaj trošak višestruko manji od direktnih i indirektnih efekata na stabilnost javnih finansija. Treba naglasiti da se kod zapisa ne radi o povećanju javne potrošnje, već se postojeće obaveze ranije izvršavaju.
Tako država smanjuje nelikvidnost u finansijskom sistemu, uz kamatne stope koje su znatno niže u odnosu na one koje korisnici budžetskih sredstava mogu dobiti kod banaka – objašnjava Božić. Tako se indirektno utiče i na povećanje budžetskih prihoda, s obzirom na to da se povećavaju raspoloživa sredstva za potrošnju kod budžetskih korisnika. 
- Treba razmotriti i mogućnost da se zapisi emituju i na kraće periode (do tri mjeseca), što bi verovatno uticalo na povećanje tražnje i pad kamatnih stopa – predlaže Božić. 

Činjenice i zablude o stečajnom postupku

Na portalu i dnevnom izdanju "Nezavisnih novina" objavljena je moja kolumna:

Pojedini stečajni postupci traju i po sedam godina. Potraživanja povjerilaca iz javnog sektora iznose oko dvije trećine od ukupnih potraživanja, dok Poreska uprava i fondovi PIO i ZO naplate tek oko deset odsto. Većina stečajeva nije pokrenuta u zakonskom roku, a svaki pedeseti okonča se reorganizacijom dužnika.

Ovo su samo neke od karakteristika stečajnih postupaka u RS. Pri tom, nemoguće je utvrditi koliko ih se vodi zbog različitih faza u kojima se nalazi postupak. Procjenjuje se da ih je u toku više od 200.

Stečaj se otvara kad su obaveze dužnika veće od imovine, zbog namirenja povjerilaca unovčenjem dužnikove imovine i srazmjernom raspodjelom prikupljenih sredstava povjeriocima. Po dostupim podacima, povjerioci namire tek deset odsto potraživanja. Primjer za to je i “Elektroprivreda RS” iz čijeg finansijskog izvještaja se vidi da je uspjela otprilike toliko da naplati.

Stečaj je po svojoj prirodi i zakonskim propisima hitan da bi se očuvala vrijednost stečajne mase i zaštitili interesi povjerilaca koji se naplaćuju iz tih sredstava. Ipak, u RS je bilo slučajeva da su preduzeća bila platežno nesposobna i po nekoliko godina, a da stečaj nije pokrenut. Prema izvještaju revizije učinka stečaja Glavne službe za reviziju javnog sektora RS, odugovlačenje pokretanja stečajnog postupka i čekanje „boljih vremena“ često vodi u još veće probleme i uvećavanje dugova. Posljedica je smanjenje vrijednosti stečajne mase i šansi da se namire povjerioci i radnici.

Povjerioci se nerijetko zanose mogućnostima da dužnik zadrži imovinu za nastavak poslovanja, da je prenese ili proda, pretvori potraživanja povjerilaca u uloge, smanji ili odgodi isplatu obaveza ili obaveze pretvori u kredit, te da se spoji sa drugim subjektima ili da emituje nove akcije. Nažalost, praksa je pokazala da se ovim mjerama agonija produžava, a stečajna masa se uzalud troši, jer je za revitalizaciju poslovanja, osim saglasnosti povjerilca, uglavnom potrebna jaka finansijska injekcija u vidu gotovine.

Pojedini stečajni postupaci traju i po sedam godina, a po istraživanju Svjetske banke, prosječan proces u BiH traje tri godine i četiri mejseca. Troškovi procesa čine oko deset odsto vrijednosti stečajne mase što značajno povećava troškove postupka i dodatno smanjuje stečajnu masu.

Prema pomenutim podacima Službe za reviziju javnog sektora, više od pola okončanih postupaka zaključeno je zbog nedostatka i nedovoljnosti stečajne mase. Budući da je imovina velikog broja preduzeća obezvrijeđena ili je nema, tek svaki četvrti stečaj zaključi se prodajom imovine stečajnog dužnika i diobom novca povjeriocima. Tek svaki pedeseti postupak okonča se reorganizacijom dužnika. Dakle, pokušaji reorganizacije i nastavka poslovanja uglavnom propadnu, a stečajna masa i vrijeme se uzalud potroše. Najveći apsurd i tragedija je da se reorganizovanom preduzeću ponove finansijski problemi ili stečaj.

Interesantno, u slučajevima u kojima je stečaj okončan diobom primjetna su značajna odstupanja kada je u pitanju odnos između knjigovodstvene i procijenjene vrijednosti preduzeća.

Na potraživanja povjerilaca iz javnog sektora odnosi se oko dvije trećine ukupnih potraživanja, ali stepen naplate tri najveća povjerioca iz javnog sektora (PU i fondovi PIO i ZO) iznosi tek oko deset odsto prijavljenih potraživanja. Uz to, indikativna je pasivnost javnih institucija i preduzeća kada je u pitanju podnošenje prijedloga za pokretanje postupka. Odnos javnih preduzeća prema podnošenju prijedloga za pokretanje stečajnog postupka još je pasivniji nego kod navedenih institucija javnog sektora. To se najbolje vidi na primjeru ERS koja, i pored značajnih potraživanja u postupcima, nije podnosila prijedloge za pokretanje stečajnog postupka.

Oko 75 odsto okončanih postupaka nije pokrenuto u zakonskom roku od 60 dana od nastanka platežne nesposobnosti već nakon isteka zakonskog roka. Pri tom je polovina stečajnih dužnika bila platežno nesposobna duže od dvije godine, a kod trećine duže od četiri godine.

Na pokretanje stečaja nad platežno nesposobnim preduzećima najrjeđe se odlučuju banke.

U strukturi podnosilaca prijedloga za pokretanje postupka stečajni dužnici učestvuju skoro sa oko 50 odsto. Likvidacioni upravnici čine oko trećinu, dok je tek svaki peti predlagač stečajnog postupka iz reda povjerilaca. Radnici se rijetko pojavljuju kao predlagači jer nastoje zadržati poslove nadajući se pomoći države, a većini povjerilaca je cilj da sklope dogovor sa upravom i naplate svoja potraživanja prije stečaja.

Činjenica je da je mogućnost otvaranja stečaja po osnovu izvršnih rješenja nedovoljno iskorištena - tek oko 30 odsto postupaka otvoreno je na prijedlog likvidacionog upravnika. 

Jedan od zaključaka pomenute revizije učinka je da Vlada i institucije RS ne prate i ne analiziraju efekte stečajnih postupaka i uzroke prijeteće platežne nesposobnosti. Zato javnost i smatra se prečesto pokreću  „lažni stečajni postupci“. S tim u vezi preporučuje se kontinuirano prikupljanje i analiza informacija o uzrocima i posljedicama platežne nesposobnosti, kao i ostvarenim ciljevima i rezultatima stečajnih postupka. Dalje, preporučuje se stvaranje politike u vezi sa pokretanjem postpaka i kupovinom preduzeća u stečaju, te unapređenje Zakona i podzakonskih propisa o stečajnom postupku i intenziviranje edukacije stečajnih sudija i upravnika kako bi se prevazišli problemi iz prakse.
Preporuke su rezultat revizije koje zaista treba sprovesti. Ipak, činjenica je da su radnici i povjerioci o trošenju i čuvanju imovine i imidža preduzeća vodili računa prije nekoliko godina, u mnogim preduzećima stečaj bi bio izbjegnut.

Fokus na prave probleme

Sigurno ste čuli za anegdotu iz voza - ulazi u voz čovjek i počinje da baca neki prašak ispod sjedišta kupea.

“Šta to radiš, čovječe?!” - upita ga jedan zaprepašteni putnik.

”Zaprašujem protiv aligatora”- ravnodušno mu odgovori nezanac.

,,Pobogu, čovječe, zagalami putnik, ,,pa u vozu nema aligatora!'',

,,Naravno da nema, odbrusi mu pridošlica, ,, kad ja zaprašujem svaki dan!''

Otprilike ovako se ponašaju neki političari u BiH. Htjeli bi da poprave imidž zemlje ali izgleda kao da se previše energije, vremena i novca troši na faktore koji nemaju previše uticaja na opredjeljenje investitora da ulažu u zemlju.

Naime, prema posljednjem izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma (SEF) Bosna i Hercegovina je na 88. mjestu po konkurentnosti u svijetu što predstavlja napredak za dvanaest mjesta u odnosu na prošlu godinu. Od zemalja u „komšiluku“ najboje plasirana je Slovenija, na 56. Mjestu. Slijede Mađarska na 60., Bugarska na 62., Crna Gora na 72., Rumunija na 78., Makedonija na 80., Hrvatska na 81., Albanija na 89. a Srbija na 95. mjestu.

Izvještaj SEF-a odnosno globalni indeks konkurentnosti predstavlja presjek stanja ekonomske konkurentnosti na planeti. On ukazuje na oblasti koje zemlje treba da poboljšaju kako bi postale atraktivnije lokacije za investiranje i poslovanje.  Sve vlade koriste izvještaj kao putokaz za omogućavanje poslodavcima da svoju ideju i inovativnost pretvore u što konkurentniji (i kvalitetniji) proizvod ili uslugu.

Metodologija SEF-a bazira se na analizi 12 faktora konkurentnosti koji uključuju institucije, infrastrukturu, makroekonomsko okruženje, zdravlje i osnovno obrazovanje, visoko obrazovanje, efikasnost tržišta roba, efikasnost tržišta rada, razvijenost finasijskog tržišta, tehnološku spremnost, veličinu tržišta, poslovnu sofisticiranost i inovacije.
I dok čitav svijet izlaz iz krize vidi u fokusiranju na probleme koji utiču na konkurentnost ekonomije, mi gotovo ćutke prihvatamo 88. mjesto. Čini se kao da smo se pomirili sa stanjem ili, što je još opasnije, da smo se zadovoljili ovom pozicijom. Izuzev rijetkih izuzetaka u medijima nisam primjetio neke komentare na ovaj izvještaj.

Prema pomenutom izvještaju kao faktori koji najviše oraničavaju poslovanje i konkurentnost u BiH navedeni su pristup finansranju projekata, politička nestabilnost, poreske stope, nestabilnost vlade, inflacija, poreski propisi, neefikasna birokratija, devizni propisi, korupcija, ograničavajući propisi, nedovoljan kapacitet za inovacije, loša radna etika radne snage,...

Interesantno, BiH je, zajedno sa još mnogo zemalja, dobila dobre ocjene za faktore koji zapravo u najmanjoj mjeri utiču na konkurentnost. Lijepo je znati da smo zemlja u kojoj je veoma mala šansa da dobijete malariju ili sidu. Međutim, sve i da postoje ogromne šanse za ovakve zaraze ako su drugi uslovi za poslovanje bolji strani investitori će vrlo rado prihvatiti rizik i preseliti svoje kapacitete u takve zemlje. Podaci iz izvještaja upravo potvrđuju tu tvrdnju.

Međutim, po faktorima koji zaista znače investitorima kao što je, na primjer, infrastruktira smo među prvima, ali od kraja liste. Recimo, po kvalitetu puteva smo na 134. mjestu, po kvalitetu lučke infrasterukture na 142.,a po kvalitetu prometne infrastrukture smo na 143. što nas prema kvalitetu ukupne infrastrukture stavlja na 139. mjesto.

Jedan od podataka koji najviše boli je da su iza BiH i Srbije samo tri zemlje iz kojih odlazi veći procenat mladih obrazovanih kadrova. U poređenju sa ostalim zemljama iz regije „bode oči“ da je Crna Gora regionalni lider u zadržavanju mladih kadrova u zemlji.

Rezultati iz izvještaja pozivaju na važnost ubrzanja promjena i na rješavanje ključnih problema u državi. Stranim investitorima možda i ne smeta podatak da je BiH u poslednje dvije godine povećala javni dug za milijardu evra, ali im sigurno nije promaklo da je taj novac potrošen za servisiranje budžetskog deficita, a ne u povećanje i privlačenje investicija. Na kojim oblastima je fokus ljudi koji su dobili povjerenje poreskih obveznika da vode ovu zemlju? Za početak, ne bi bilo loše fokusirati se na područja u kojima smo ispod 100. mjesta. Ima ih čak 40.