Kontrolni sistem kao faktor finansijske discipline. Nekad i sad.

Članak objavljen u Nezavisnim novinama:

Nekada je pored adekvatne interne kontrole u poslovanju pravnih subjekata postojala i eksterna kontrola koju je provodila Služba društvenog knjigovodstva. Taj vid kontrole je bio u toj mjeri efikasan da se niko nije usuđivao da obaveze ne plati na vrijeme ili da pokuša nešto da prikrije u finansijskim izvještajima. Otprilike ovako zvuči prva reakcija na pomen Službe društvenog knjigovodstva. Riječ je o instituciji koja je u doba socijalističkog društvenog sistema bila nosilac provođenja finansijske discipline u smislu svih vidova kontrole zakonitog poslovanja. Svi su je zvali skraćenicom - SDK.

Današnji nosilac finansijske discipline javnog sektora je glavni revizor javnog sektora. Kontrola privrednih društava povjerena je privatim revizorskim kućama, Poreskoj upravi, Ministarstvu finansija, raznim agencijama i drugim institucijama. Kakvi su nekad bili kontrolni sistem i finansijska disciplina a kakvi su danas - najbolje znaju zaposleni koji su radili u finansijama u periodu postojanja SDK, a sada rade u drugačijem političkom i privrednom ambijentu.

Osim kontrolne funkcije finansijskog poslovanja, veoma značajna funkcija SDK je bila besprjekorno obavljanje unutrašnjeg platnog prometa. Prema sačuvanim pokazateljima, prije prelaska poslova platnog prometa poslovnim bankama, SDK - filijala Banjaluka je dnevno u prosjeku obrađivala nekoliko desetina hiljada naloga. Ilustracije radi, unutrašnji platni promet Velike Britanije je bio znanto sporiji od jugoslovenskog, a ubrzan je tek pojavom interneta i kopiranjem iskustava SDK.

Iz ove perspektive mnogi mlađi čitaoci ne mogu zamisliti da su poslovi poput ''punjenja'' i ''pražnjenja'' budžeta ili prikupljanja i obrade izuzetno kvalitetnih i korisnih statističkih podataka (koje su za svoje potrebe koristile sve zainteresovane institucije) SDK–a obavljala bez interneta i na računarima ranga PC 386.

SDK je značajnu ulogu imala i u obradi multilaterarnih kompenzacija koje su bile veoma korisne u ukupnom “prebijanju” potraživanja. Danas bi multilateralne kompenzacije bile teško provodive i vjerovatno ne bi riješile probleme nelikvidnosti, ali bi ih u velikoj mjeri smanjile i na vrijeme ukazale na preduzeća koja nesumnjivo moraju u stečaj.

Svojevremeno izvjesni biznismeni i političari kojima ne odgovara nikakav vid kontrole, su ocijenili da je SDK skup birokratski aparat i zaostavština socijalizma, kako u razvijenim zemljama takva služba ne postoji i da se ne može uklopiti u sistem privatizacije. SDK je bila usmjerena samo na kontrolu društvene imovine, te se uvođenjem novog privrednog i političkog sistema neminovno morala transformisati. SDK se dobrim dijelom transformisala i dobija naziv Služba platnog prometa (SPP) gdje gubi kontrolnu funkciju i obavlja samo unutrašnji platni promet. Slijedi transformacija u Srpsku državnu banku (SDB) a od nje novom transformacijom nastaje Razvojna banka (RB), koja je 2000. diobenom bilansom, podijeljena na Razvojnu banku i Službu platnog prometa. Razvojna banka je naslijedila veliki potencijal u vidu ljudskih resursa, novca, nepokretnosti i pokretne imovine. U svim gradovima i manjim mjestima RS na najatraktivnijim lokacijama posjedovala je infrastrukturnu mrežu filijala i ekspozitura. Mali broj zaposlenih je prešao u Razvojnu banku, Ministarstvo finansija ili u druge finansijske institucije koje su preuzele poslove SDK. Veći broj zaposlenih je u najproduktnijim godinama radnog iskustva proglašen tehnološkim viškom, a na njihova mjesta su dovedeni neiskusni kadrovi.

Od zemalja bivše Jugoslavije jedino je Slovenija izvršila transformaciju SDK na način da ju je prilagodila novom privrednom i političkom sistemu, a pri tom zadržala sve kadrove.

Razvojna banka je u vrijeme privatizacije bila najmoćnija banka u Republici Srpskoj. Prema dostupnim informacijama, njena vrijednost prije prodaje nije procijenjena po tadašnjoj trenutnoj tržišnoj vrijednosti od strane ovlaštenih procjenitelja, već je prodata po knjigovodstvenoj vrijednosti koju je utvrdila revizorska kuća ''Deloitte & Touche'' iz Beograda. U uvodnom dijelu Izvještaja koji pokazuje pozitivno mišljenje nezavisnog revizora pomenute kuće stoji “za početni bilans stanja prikazan na strani od tri do 15 odgovorno je rukovodstvo banke. Naša odgovornost je da izrazimo mišljenje o početnom bilansu stanja na osnovu revizije koju smo obavili”. Nakon prodaje, javnost je ostala uskraćena za informaciju da li je država prodala banku biznismenu iz Čikaga radi dalje prodaje i kome je zapravo odgovarala uprava banke. O tome vjerovatno više znaju tadašnji kadrovi iz Ministarstva finansija zaduženi za prodaju državnog kapitala u bankama. Nedugo poslije njene privatizacije osnovana je Investiciono-razvojna banka - u državnoj svojini.

Jedan broj ekonomista nikad nije prihvatio tumačenje pojedinih političara da su se sve državne banke morale prodati jer su bile pred bankrotom. Teško je povjerovati u tezu da su privatizaciju banaka zahtjevali stranci s obzirom na to da u svojim zemljama imaju banke u državnoj svojini. Finansijski sistem SDK je ukinut a u novom državnom ustrojstvu nije stvorena adekvatna zamjena već skupa administracija sa mnogo ministara, poslanika, savjetnika i visokih službenika koji smatraju da od zaostavština socijalizma postoje mnogo bolja, efikasnija i jeftinija rješenja. Usuđujem se reći da praksa pokazuje da u današnje vrijeme ima malo kontrole u svim vidovima poslovanja. Samo jedna od posljedica ovakvog stanja je činjenica da imamo mučne i dugotrajne sudske postupke.