Kontrolni sistem kao faktor finansijske discipline. Nekad i sad.

Članak objavljen u Nezavisnim novinama:

Nekada je pored adekvatne interne kontrole u poslovanju pravnih subjekata postojala i eksterna kontrola koju je provodila Služba društvenog knjigovodstva. Taj vid kontrole je bio u toj mjeri efikasan da se niko nije usuđivao da obaveze ne plati na vrijeme ili da pokuša nešto da prikrije u finansijskim izvještajima. Otprilike ovako zvuči prva reakcija na pomen Službe društvenog knjigovodstva. Riječ je o instituciji koja je u doba socijalističkog društvenog sistema bila nosilac provođenja finansijske discipline u smislu svih vidova kontrole zakonitog poslovanja. Svi su je zvali skraćenicom - SDK.

Današnji nosilac finansijske discipline javnog sektora je glavni revizor javnog sektora. Kontrola privrednih društava povjerena je privatim revizorskim kućama, Poreskoj upravi, Ministarstvu finansija, raznim agencijama i drugim institucijama. Kakvi su nekad bili kontrolni sistem i finansijska disciplina a kakvi su danas - najbolje znaju zaposleni koji su radili u finansijama u periodu postojanja SDK, a sada rade u drugačijem političkom i privrednom ambijentu.

Osim kontrolne funkcije finansijskog poslovanja, veoma značajna funkcija SDK je bila besprjekorno obavljanje unutrašnjeg platnog prometa. Prema sačuvanim pokazateljima, prije prelaska poslova platnog prometa poslovnim bankama, SDK - filijala Banjaluka je dnevno u prosjeku obrađivala nekoliko desetina hiljada naloga. Ilustracije radi, unutrašnji platni promet Velike Britanije je bio znanto sporiji od jugoslovenskog, a ubrzan je tek pojavom interneta i kopiranjem iskustava SDK.

Iz ove perspektive mnogi mlađi čitaoci ne mogu zamisliti da su poslovi poput ''punjenja'' i ''pražnjenja'' budžeta ili prikupljanja i obrade izuzetno kvalitetnih i korisnih statističkih podataka (koje su za svoje potrebe koristile sve zainteresovane institucije) SDK–a obavljala bez interneta i na računarima ranga PC 386.

SDK je značajnu ulogu imala i u obradi multilaterarnih kompenzacija koje su bile veoma korisne u ukupnom “prebijanju” potraživanja. Danas bi multilateralne kompenzacije bile teško provodive i vjerovatno ne bi riješile probleme nelikvidnosti, ali bi ih u velikoj mjeri smanjile i na vrijeme ukazale na preduzeća koja nesumnjivo moraju u stečaj.

Svojevremeno izvjesni biznismeni i političari kojima ne odgovara nikakav vid kontrole, su ocijenili da je SDK skup birokratski aparat i zaostavština socijalizma, kako u razvijenim zemljama takva služba ne postoji i da se ne može uklopiti u sistem privatizacije. SDK je bila usmjerena samo na kontrolu društvene imovine, te se uvođenjem novog privrednog i političkog sistema neminovno morala transformisati. SDK se dobrim dijelom transformisala i dobija naziv Služba platnog prometa (SPP) gdje gubi kontrolnu funkciju i obavlja samo unutrašnji platni promet. Slijedi transformacija u Srpsku državnu banku (SDB) a od nje novom transformacijom nastaje Razvojna banka (RB), koja je 2000. diobenom bilansom, podijeljena na Razvojnu banku i Službu platnog prometa. Razvojna banka je naslijedila veliki potencijal u vidu ljudskih resursa, novca, nepokretnosti i pokretne imovine. U svim gradovima i manjim mjestima RS na najatraktivnijim lokacijama posjedovala je infrastrukturnu mrežu filijala i ekspozitura. Mali broj zaposlenih je prešao u Razvojnu banku, Ministarstvo finansija ili u druge finansijske institucije koje su preuzele poslove SDK. Veći broj zaposlenih je u najproduktnijim godinama radnog iskustva proglašen tehnološkim viškom, a na njihova mjesta su dovedeni neiskusni kadrovi.

Od zemalja bivše Jugoslavije jedino je Slovenija izvršila transformaciju SDK na način da ju je prilagodila novom privrednom i političkom sistemu, a pri tom zadržala sve kadrove.

Razvojna banka je u vrijeme privatizacije bila najmoćnija banka u Republici Srpskoj. Prema dostupnim informacijama, njena vrijednost prije prodaje nije procijenjena po tadašnjoj trenutnoj tržišnoj vrijednosti od strane ovlaštenih procjenitelja, već je prodata po knjigovodstvenoj vrijednosti koju je utvrdila revizorska kuća ''Deloitte & Touche'' iz Beograda. U uvodnom dijelu Izvještaja koji pokazuje pozitivno mišljenje nezavisnog revizora pomenute kuće stoji “za početni bilans stanja prikazan na strani od tri do 15 odgovorno je rukovodstvo banke. Naša odgovornost je da izrazimo mišljenje o početnom bilansu stanja na osnovu revizije koju smo obavili”. Nakon prodaje, javnost je ostala uskraćena za informaciju da li je država prodala banku biznismenu iz Čikaga radi dalje prodaje i kome je zapravo odgovarala uprava banke. O tome vjerovatno više znaju tadašnji kadrovi iz Ministarstva finansija zaduženi za prodaju državnog kapitala u bankama. Nedugo poslije njene privatizacije osnovana je Investiciono-razvojna banka - u državnoj svojini.

Jedan broj ekonomista nikad nije prihvatio tumačenje pojedinih političara da su se sve državne banke morale prodati jer su bile pred bankrotom. Teško je povjerovati u tezu da su privatizaciju banaka zahtjevali stranci s obzirom na to da u svojim zemljama imaju banke u državnoj svojini. Finansijski sistem SDK je ukinut a u novom državnom ustrojstvu nije stvorena adekvatna zamjena već skupa administracija sa mnogo ministara, poslanika, savjetnika i visokih službenika koji smatraju da od zaostavština socijalizma postoje mnogo bolja, efikasnija i jeftinija rješenja. Usuđujem se reći da praksa pokazuje da u današnje vrijeme ima malo kontrole u svim vidovima poslovanja. Samo jedna od posljedica ovakvog stanja je činjenica da imamo mučne i dugotrajne sudske postupke.

Obveznice mijenjaju za porez

Ukupan promet na Banjalučkoj berzi ove godine iznosi 166,5 miliona KM od čega se 19,2 miliona KM ili 11,53 odsto odnosi na promet obveznicama ratne štete. Iako se većina ulagača vodi klasičnim principima investiranja na berzi, odnosno zaradom, značajan dio prometa obveznicama odnosi se na izmirenje poreskih obaveza. 
Prema podacima Poreske uprave RS, do avgusta mjeseca ove godine više od tri miliona obveznica ratne štete „zamijenjeno“ je za porez. 
Interesovanje investitora za ove hartije od vrijednosti značajno je povećano nakon što je Vlada RS usvojila Uredbu po kojoj se poreske i neporeske obaveze nastale do 31. decembra 2007. godine mogu izmirivati obveznicama ratne štete. U pitanju su dugovanja prema državi nastala kod tada većinom neprivatizovanih preduzeća. 
- Zbog manjeg rizika nego kod ulaganja u akcije, te zbog mogućnosti izmirenja poreza kupovinom obveznica i zbog atraktivnih prinosa možemo očekivati da će interes za ovakav vid ulaganja još rasti. Garant isplate obveznica po osnovu ratne štete RS jeste Republika Srpska koja sredstva za servisiranje ovih obaveza obezbjeđuje iz budžeta – kaže analitičar "Advantis brokera" Miloš Grujić. Cijene obveznica na Banjalučkoj berzi trenutno se kreću između 41 i 48 odsto nominalne vrijednosti, što nosi efektivan prinos do dospeća između 15 i 16 odsto u zavisnosti od emisije. Prema informacijama Ministarstva finansija RS, od 1.1.2009.-20.7.2010. godine, za izmirenje reprogramiranih poreskih i neporeskih obaveza utrošeno je 35.047.094 obveznica, odnosno oko 27,6 odsto ukupno emitovanih obeznica. 
Čini se da u oni koji državi nisu plaćali porez do kraja 2007. najbolje prošli jer su imali priliku da izmire svoje obaveze za malo više od trećine iznosa duga i to bez ikakvih kamata. Kao alternativnu opciju država je imala na raspolaganju blokadu računa svim dužnicima. 
- Tim potezom mnoga preduzeća bila bi dovedena u poziciju da proglase bankrot, otpuste radnike i državi stvore još veći problem. Ovako su vlasnici obveznica unovčili obveznice, poreski dužnici očistili bilanse i olakšali uslove za poslovanje ili zaduživanje u budućnosti, povećana je likvidnost na berzi a stvorena je baza za buduće kvalitetnije ulaganje institucionalnih investitora u obveznice – navodi Grujić. Ipak, Uredba može dovesti i do negativnih efekata. Preduzeća mogu ponovo svjesno praviti dugove očekujući da Vlada RS opet dozvoli ovakav vid izmirivanja obaveza ili da planiraju stvorene obaveze pokriti emisijom sopstvenih obveznica. 

ATF 
Trgovina po „čistoj ciijeni“ 
Obveznicama se trguje po „čistoj cijeni“, odnosno cijeni koja se formira na berzi na dan T, dok kupac plaća „prljavu cijenu“, odnosno cijenu koja se dobije kada se na „čistu cijenu“ doda pripadajuća kamata. Ukoliko je nominalna vrijednost obveznice jedna KM, a cijena na berzi 40 odsto, znači da je cijena 0,40 KM, s tim da se nominalna vrijednost nakon svake isplate glavnice smanjuje za postotak isplaćene glavnice.

Ignorisanje tuđih iskustava

Ekonomske krize posljednjih godina pokazale su da insistiranje držanja javnog duga u “prihvatljivim okvirima” s ciljem očuvanja socijalne, finansijske i fiskalne stabilnosti, uz ignorisanje tuđih iskustava i neracionalno zaduživanje, dovode do mnogih zabluda. Opasnost je u tome što na osnovu takvih zabluda vlasti vuku pogrešne poteze.
Na primjer, godinu dana prije početka krize u Jugoistočnoj Aziji, 1996, odnos javnog duga (ukupan dug države svim povjerocima) i BDP u Maleziji je iznosio 35, u Indoneziji 26, Tajlandu 15 i Južnoj Koreji devet odsto.

Tražeći načine za ulaganje kapitala, američke finansijske institucije su odobravale kredite na području dalekog istoka u dolarima što je rezultiralo ubrzanim porastom BDP po stopama između osam i deset odsto u prvoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka. Fantastičan rast BDP raspirio je priče o Azijskom ekonomskom čudu (kao deset godina kasnije za Irsku) ne obazirujući se na upozorenja budućeg nobelovca iz ekonomije Krugmana da rast BDP-a može realno rasti samo povećajem produktivnosti, a nikako uvozom novca. Pretvaranjem dolara u lokalne valute banke su, zanemarujući rizike, odobravale kredite po visokim kamatnim stopama, a zarađivale na razlici po kojoj su davale kredite i inostranih kamatnih stopa. Nakon „obaranja“ azijskih valuta i smanjenog priliva inokredita, uprkos intervenciji država, počelo je povlačenje kapitala iz te regije što je uzrokovalo domino efekat bankrota banaka i kompanija a kasnije i država. Kao epilog, stranci su po niskim cenama preuzeli veliki broj tamošnjih kompanija. Dakle, prekomjerno zaduživanje privatnog sektora je uzrokovalo finansijsku krizu.

Spoljni dug, kao pokazatelj koliko javni i privatni sektor zajedno duguju stranim zajmodavcima, je mnogo pouzdaniji pokazatelj od javnog duga. Iskustva navedenih zemalja pokazala su da se u krizu može dospjeti i na "prihvatljivom" nivou spoljnog duga. Dakle, kriza u zemlji nastaje kada poverioci zategnu “dužničku omču”, odnosno obustave finansiranje ili zahtjevaju veće kamate. Intervencija države da spasi "one koji su preveliki da bi propali" uglavnom - produbljuje krizu.

Zamka za zemlje u razvoju, poput naše, krije se i u fiksiranju deviznog kursa. Jedan od najgorih scenarija napuštanja režima fiksnog deviznog kursa kod nas bilo bi smanjenje vrijednosti marke u odnosu na druge valute. U tom slučaju bi dugovi iskazani u dolarima ili evrima porasli u odnosu na BDP. Da je takav šok moguć uvjerili su se u Argentini prije deset godina. Nakon napuštanja fiksnog kursa, pesos je depresirao za više od 70 odsto, što je uzrokovalo povećanje javnog duga u odnosu na BDP sa 51,5 odsto u 2001. na 122 odsto u sljedećoj godini.

Prema Zakonu o dugu, zaduživanju i garancijama, ukupan dug RS čini spoljni i unutrašnji dug RS, te dugovi opština, fondova i javnih preduzeća i IRBRS. Po tome, ukupan dug RS na kraju 2011. iznosi 4,23 milijarde KM. Od toga spoljni i unutrašnji dug RS iznose oko 3,1 milijardu, dug opština oko 283 miliona KM, dug fondova socijalne sigurnosti oko 142 miliona KM i dug javnih preduzeća i IRBRS oko 680,4 miliona KM. Iznos ukupnog duga RS na kraju 2011. godine iznosi 48,10, a javnog duga 40,37 odsto u odnosu na BDP.

S druge strane, javni dugovi Japana i Nemačke bilježe rekordne iznose - 208, odnosno 80 odsto u odnosu na BDP. Ipak, ove zemlje nisu ni blizu krize jer ostvaruju stalni višak razmjene domaće ekonomije sa inostranstvom. Potrošnja ovih zemalja je osigurana štednjom građana i dobiti privrede koja izvozi proizvode velike dodate vrijednosti. Suprotno njima, sve države koje su zapale u krizu su hronično „vukle“ deficite. Godinama prije početka krize 2008. Portugal, Irska, Island, Grčka i Španija trošili su godišnje i po deset odsto BDP višenego što su stvarali. Zemlje Istočne Azije su imale sličan problem. Slično, zemlje bivše Jugoslavije takođe godinama biljeleže negativne vrijednosti ovog parametra. 
Možda Jugoistočnu Evropu može zadesiti šok sličan opisanoj krizi. Zato, osim projekcija, analiza i upoređivanja pokazatelja pažnju treba posvetiti i drugim, dobro poznatim, razlozima i rizicima koji uzrokuju poremećaje u zemlji.. 

Stručnjaci smanjuju rizik i olakšavaju ulaganja

 Za ulagače koji nemaju mogućnosti ili znanja da aktivno prate i analiziraju kretanja na tržištu i promjene u poslovanju kompanija čijim hartijama se trguje na berzi, od velike pomoći mogu biti usluge investicionog savjetovanja. 
Prema Zakonu o tržištu hartija od vrijednosti RS investicioni savjetnik je fizičko lice koje savjetuje pri investiranju u hartije od vrijednosti, pri njihovoj kupovini ili prodaji i ostvarivanju prava koja sleijde iz vlasništva nad određenim hartijama. Zvanje investicionog savjetnika stiče se polaganjem ispita pred Komisijom za hartije od vrijednosti RS. 
 - Investiciono savjetovanje uključuje davanje savjeta u vezi sa kupovinom ili prodajom hartija od vrijednosti, pravne i finansijske savjete iz oblasti korporativnog upravljanja, učestvovanje u izradi pravnih ili drugih akata i dokumenata, te obavljanje tehničkih, fundamentalnih i drugih analiza a sve sa ciljem pronalaženja optimalnog rješenja za klijenta kojim će on postići najbolje efekte, uz prihvatljive rizike – objašnjava Milkica Ećim iz Advantis brokera. Ona dodaje da je investiciono savjetovanje namijenjeno i građanima i preduzećima kojima je potrebna stručna pomoć pri donošenju odluka o ulaganju u hartije od vrijednosti, odnosno licima koja imaju perspektivan biznis koji žele unaprijediti i potrebna im je podrška u donošenju investicionih odluka. Investicioni savjetnik koristeći stečeno iskustvo, znanje i vještine analizira bilanse kompanija tokom različitih perioda te ih upoređuje sa bilansima konkurentskih kompanija. Imajući u vidu trenutne makro i mikroekonomske podatke, pravi razne projekcije poslovanja kompanija i daje prognoze kretanja cijena akcija. 
 - Stoga ne treba da čudi da kada uvide značajne promjene na tržištu ili u poslovanju određene kompanije, investicioni savjetnici nerijetko mijenjaju svoje preporuke – kaže ekonomista Miloš Grujić. 
 On podsjeća da su prije nekoliko godina na berzama u regionu ljudi mahnito kupovali akcije raznih kompanija. Pri davanju kupovnih naloga jako malo računa su vodili o poslovanju kompanije čije akcije kupuju, ranijim prinosima i dividendama. Ohrabreni vijestima o dobicima poznanika na berzi, mnogi su se čak zadužili samo da bi što prije „ušli u voz”. Svakodnevno prateći rast cijena akcija povećavala se iluzija da su mudro uložili i sebi i svojim unucima obezbedili budućnost. Međutim, brzo je usledio hladan tuš odnosno pad cijena na berzi i gubici. Brojni ulagači priznali su da nisu bili pripremljeni i edukovani za avanturu u koju su se upustili. Njima su od pomoći mogli da budu investicioni savjetnici. 
 - Istina je da su tržišta kapitala u regionu mlada i još uvijek u razvoju, ali već postoji baza mladih stručnjaka koja umije da prati ekonomske cikluse i uspešno se nositi sa izazovima koje tržište postavlja pred njih – ističe Grujić. 


ATF 
Koliko košta savjet 
- Naknada za obavljanje usluga investicionog savjetovanja obračunavaju se na osnovu broja utrošenih časova rada, te shodno zahtjevanom nivou angažmana investicionog savjetnika – kaže Milkica Ećim.