Članak objavljen u Nezavisnim novinama:
Nekada
je pored adekvatne interne kontrole u poslovanju pravnih subjekata postojala i
eksterna kontrola koju je provodila Služba društvenog knjigovodstva. Taj vid
kontrole je bio u toj mjeri efikasan da se niko nije usuđivao da obaveze ne
plati na vrijeme ili da pokuša nešto da prikrije u finansijskim izvještajima.
Otprilike ovako zvuči prva reakcija na pomen Službe društvenog knjigovodstva.
Riječ je o instituciji koja je u doba socijalističkog društvenog
sistema bila nosilac provođenja finansijske discipline u smislu svih
vidova kontrole zakonitog poslovanja. Svi su je zvali skraćenicom - SDK.
Današnji
nosilac finansijske discipline javnog sektora je glavni revizor javnog sektora.
Kontrola privrednih društava povjerena je privatim revizorskim kućama, Poreskoj
upravi, Ministarstvu finansija, raznim agencijama i drugim
institucijama. Kakvi su nekad bili kontrolni sistem i finansijska
disciplina a kakvi su danas - najbolje znaju zaposleni koji su radili u
finansijama u periodu postojanja SDK, a sada rade u drugačijem političkom i
privrednom ambijentu.
Osim
kontrolne funkcije finansijskog poslovanja, veoma značajna funkcija SDK je bila
besprjekorno obavljanje unutrašnjeg platnog prometa. Prema sačuvanim
pokazateljima, prije prelaska poslova platnog prometa poslovnim bankama, SDK -
filijala Banjaluka je dnevno u prosjeku obrađivala nekoliko desetina hiljada
naloga. Ilustracije radi, unutrašnji platni promet Velike Britanije je bio
znanto sporiji od jugoslovenskog, a ubrzan je tek pojavom interneta i kopiranjem
iskustava SDK.
Iz
ove perspektive mnogi mlađi čitaoci ne mogu zamisliti da su poslovi poput
''punjenja'' i ''pražnjenja'' budžeta ili prikupljanja i obrade izuzetno
kvalitetnih i korisnih statističkih podataka (koje su za svoje potrebe
koristile sve zainteresovane institucije) SDK–a obavljala bez interneta i na
računarima ranga PC 386.
SDK
je značajnu ulogu imala i u obradi multilaterarnih kompenzacija koje su bile
veoma korisne u ukupnom “prebijanju” potraživanja. Danas bi multilateralne
kompenzacije bile teško provodive i vjerovatno ne bi riješile probleme
nelikvidnosti, ali bi ih u velikoj mjeri smanjile i na vrijeme ukazale na
preduzeća koja nesumnjivo moraju u stečaj.
Svojevremeno
izvjesni biznismeni i političari kojima ne odgovara nikakav vid kontrole, su
ocijenili da je SDK skup birokratski aparat i zaostavština socijalizma, kako u
razvijenim zemljama takva služba ne postoji i da se ne može uklopiti u sistem
privatizacije. SDK je bila usmjerena samo na kontrolu društvene imovine, te se
uvođenjem novog privrednog i političkog sistema neminovno morala
transformisati. SDK se dobrim dijelom transformisala i dobija naziv Služba
platnog prometa (SPP) gdje gubi kontrolnu funkciju i obavlja samo unutrašnji
platni promet. Slijedi transformacija u Srpsku državnu banku (SDB) a od nje
novom transformacijom nastaje Razvojna banka (RB), koja je 2000. diobenom
bilansom, podijeljena na Razvojnu banku i Službu platnog prometa. Razvojna
banka je naslijedila veliki potencijal u vidu ljudskih resursa, novca,
nepokretnosti i pokretne imovine. U svim gradovima i manjim mjestima RS na
najatraktivnijim lokacijama posjedovala je infrastrukturnu mrežu filijala i
ekspozitura. Mali broj zaposlenih je prešao u Razvojnu banku, Ministarstvo
finansija ili u druge finansijske institucije koje su preuzele poslove SDK.
Veći broj zaposlenih je u najproduktnijim godinama radnog iskustva proglašen
tehnološkim viškom, a na njihova mjesta su dovedeni neiskusni kadrovi.
Od
zemalja bivše Jugoslavije jedino je Slovenija izvršila transformaciju SDK na
način da ju je prilagodila novom privrednom i političkom sistemu, a pri tom
zadržala sve kadrove.
Razvojna
banka je u vrijeme privatizacije bila najmoćnija banka u Republici Srpskoj. Prema
dostupnim informacijama, njena vrijednost prije prodaje nije procijenjena po
tadašnjoj trenutnoj tržišnoj vrijednosti od strane ovlaštenih procjenitelja,
već je prodata po knjigovodstvenoj vrijednosti koju je utvrdila revizorska kuća
''Deloitte & Touche'' iz Beograda. U uvodnom dijelu Izvještaja koji
pokazuje pozitivno mišljenje nezavisnog revizora pomenute kuće stoji “za
početni bilans stanja prikazan na strani od tri do 15 odgovorno je rukovodstvo
banke. Naša odgovornost je da izrazimo mišljenje o početnom bilansu stanja na
osnovu revizije koju smo obavili”. Nakon prodaje, javnost je ostala uskraćena
za informaciju da li je država prodala banku biznismenu iz Čikaga radi dalje
prodaje i kome je zapravo odgovarala uprava banke. O tome vjerovatno više znaju
tadašnji kadrovi iz Ministarstva finansija zaduženi za prodaju državnog
kapitala u bankama. Nedugo poslije njene privatizacije osnovana je
Investiciono-razvojna banka - u državnoj svojini.
Jedan
broj ekonomista nikad nije prihvatio tumačenje pojedinih političara da su se
sve državne banke morale prodati jer su bile pred bankrotom. Teško je
povjerovati u tezu da su privatizaciju banaka zahtjevali stranci s obzirom na
to da u svojim zemljama imaju banke u državnoj svojini. Finansijski sistem SDK
je ukinut a u novom državnom ustrojstvu nije stvorena adekvatna zamjena već
skupa administracija sa mnogo ministara, poslanika, savjetnika i visokih
službenika koji smatraju da od zaostavština socijalizma postoje mnogo bolja,
efikasnija i jeftinija rješenja. Usuđujem se reći da praksa pokazuje da u
današnje vrijeme ima malo kontrole u svim vidovima poslovanja. Samo jedna od
posljedica ovakvog stanja je činjenica da imamo mučne i dugotrajne sudske
postupke.