Kako preduzeća u Srpskoj dolaze do novca - Krediti draži od akcija i obveznica

Menadžeri i vlasnici u dilemi da li su radi stvaranja većeg profita spremni da se odreknu dela vlasništva nad kompanijom

Sva privredna društva, od malih porodičnih preduzeća preko ortačkih kompanija i akcionarskih društava pa do velikih korporacija sreću se sa potrebom pribavljanja novca za finansiranje različitih projekata.

Da bi zadovoljili tu potrebu, preduzeća u Srpskoj pretjerano se oslanjaju na zaduživanje kod banaka i drugih finansijskih institucija, ne vodeći dovoljno računa da li će imati profitabilne programe da kredit vrate, kao ni o rizicima hipotekarnog zaduživanja. Prema podacima Agencije za bankarstvo RS, ukupni bruto krediti banaka u RS na dan 31.12.2011. iznosili su 4,1 milijardu KM, od čega su 2,5 milijardi KM krediti pravnih lica.

- Zbog lošeg kreditnog rejtinga zemlje i visokog nivoa političkog rizika krediti u BiH su dosta skupi, i samo oni najprofitabilniji programi mogu da izdrže takvu cijenu kapitala - smatra direktor Ekonomskog instituta Banjaluka, Radovan Rodić.

Najčešći razlog zbog kojeg se naša preduzeća oslanjaju na kredite leži u tome što za postojeće vlasnike gubljenje apsolutne kontrole i mogućnosti samostalnog upravljanja u njihovoj kompaniji predstavlja veliki psihološki problem.

- Jedan broj menadžera i vlasnika još nema odgovor na dilemu da li su radi stvaranja većeg profita spremni da se odreknu dijela vlasništva nad kompanijom – objašnjava ekonomista Miloš Grujić.

Finansijski direktor u „Sconto-promu“, Elvir Jugo, priznaje da su uslovi za dobijanje bankarskih kredita u BiH jako rigorozni a kamatne stope izrazito visoke.

- Osnovni problem leži u činjenici da firme kredite najčešće ne troše na ono što je planirano u biznis planu pa dolazi do propadanja projekata. Više pažnje trebalo bi posvetiti kontroli utroška kredita – kaže Jugo. Period jeftinih i dostupnih kredita u RS prije nekoliko godina usmerio je većinu preduzeća na zaduživanje kod banaka i MKO.

- Dobili smo zadužena preduzeća sa malim kapitalom, bez obrtnih sredstava, pri čemu je veliki dio imovine pod hipotekama. U takvoj situaciji opcija finansiranja na tržištu kapitala emisijom akcija ili obveznica više nije realna - smatra direktor Banjalučke berze, Milan Božić. Jedan od načina na koji preduzeća mogu da dođu do novca ili da povećaju svoju vrijednost jeste inicijalna javna ponuda akcija – IPO. Završetkom prve IPO u BiH, kompanije “Fratello trade”, tržište kapitala pokazalo je da može vršiti funkciju prikupljanja i alokacije kapitala. U „Sconto-promu“ su prije tri godine razmišljali o izlasku na berzu.

- Zaključili smo da je naše tržište kapitala nedovoljno uređeno i suviše malo da bi smo se mogli kvalitetno osloniti na efekte emisije akcija – objašnjava Jugo.

U poslednje vrijeme preduzeća u RS sve češće se odlučuju da projekte finansiraju izdavanjem obveznica, što se u svetu odavno trend.

- Emitovanje obveznica omogućava fleksibilnost pri zaduživanju jer menadžeri i vlasnici preduzeća mogu da odrede rok i uslove zaduživanja, kao što su niža kamatna stopa u odnosu na kredit, bez hipoteke i na duge rokove - kaže Grujić.

U RS je uspešnost emisije obveznica do nedavno je zavisila isključivo od odziva Investiciono-razvojne banke RS. Investicionii fondovi,  osiguravajuće kuće i banke sve više razmatraju korporativne obveznice kao mogućnost plasmana kapitala.

- Budućnost pribavljanja novca jeste emisija akcija i obveznica preduzeća. Pre toga je neophodno bolje urediti i definisati tržište kapitala u BiH, uz ukrupnjavanje berzi – smatra Jugo.

ATF

Obveznice izgradile žičare

Nekoliko preduzeća je emitovanjem obveznica na BLSE prikupilo novac za realizaciju različitih projekta, među kojima su NLB razvojna banka, BIB, MKD Sinergija plus i Unis fabrika cijevi. OC „Jahorina" je izdavanjem obveznica prikupio 15 miliona KM za izgradnju žičare i rekonstrukciju skijaških staza, dok je "Farmland" 2,4 miliona KM od obveznica uložio u proizvodnju.

Šovinizam

Američki predsednik Barak Obama se u kampanji za reizbor u Bijelu kuću nazivao - šovinistom. Prije nekoliko dana poručio je privrednicima da se „zapitaju kako da vrate radna mesta u domovinu, a domovina će uraditi sve što može da ih u tome podrži”. Takvim obraćanjem je obesmislio čuvenu Kenedijevu misao: „Ne pitajte šta vaša zemlja može uraditi za vas već šta vi možete uraditi za vašu zemlju”.

U eri ekonometrije, statistike i ekonomskih modela podjela na ljevičarske i desničarske poteze, posebno u Americi koja zna za državni intervencionizam, možda gubi smisao. Međutim, ovim govorom Obama se predstavio kao klasični ljevičar, podsjetivši na prozivke od prije nekoliko godinama kada je optužen da Ameriku vodi u – socijalizam.

Nedavno je objavljeno da je Stiv Džobs na Obamino pitanje šta treba Amerika da uradi da se Eplova proizvodnja vrati u domovinu Obami ogovorio: „Ta radna mjesta se ne vraćaju u Ameriku”. Prosto. Vraćanje radnih mjesta u Ameriku bi smanjilo nezaposlenost, ali bi i povećalo prodajnu cijenu „Eplovih“ proizvoda jer je cijena rada u Americi veća nego u Kini. Veća cijena proizvoda uslovila bi manju prodaju što bi smanjilo profit „Epla“.

Dobro je što Obama želi da Amerika „ima najbolje stvari“ i što ne želi „ići u Kinu i vidjeti da su njihovi aerodromi bolji od američkih“ ili „ići u Evropu i vidjeti da su njihove železnice brže“. Takvu analogiju treba da slijedi predsjednik svake zemlje. Nije nemoguće da se u nekoj zemlji počnu graditi najbolji putevi. Upitno je čijim novcem i koliko dugo se takvi projekti mogu finansirati? Prema Obami, za finasiranje tih „najboljih stvari“, najbogatiji Amerikanaci treba da „pošteno plate svoj udio“. U tome leži ogorčenost kapitalistički orjenisanih Amerikanaca. Imala je Amerika istinskih patriota, možda i više nego ostale zemlje, ali većina njih je o blagostanju domovine mislila tek kad je osigurala egzistenciju svojih unuka.

Obamini kritičari smatraju suludom težnju dodatnog oporezivanja nekoga ko je do novca došao na zakonit način. Kritike Obaminog plana patriotskog prosvjetljenja poreskih obveznika dobijaju na težini kada se zna da bi ovom mjerom najviše pogođeni bili najbolji privrednici, a da bi novac bio potrošen na projekte čija potreba i način realizacije su u najmanju ruku sumnjivi.

Za državu je dobra težnja državnika ka povećanju radnih mjesta i unapređenju puteva, infrastukture i fabrika. S ciljem dobijanja novca za realizaciju takvih projekata zaduživanje nije loš mehanizam. Na primjer, emisija obveznica zemlje sa rejtingom „B“ u svrhu izgradnje takvih objekata po kamatnoj stopi od 6,8 odsto ili emisija polugodišnjih trezorskih zapisa za usklađivanje budžeta tokom sjetve po kamatnoj stopi od 4 odsto će sigurno biti magnet za domaće investicione fondove, osiguravajuće kuće i banake. Međutim, „prst u oko“ poreskim obveznicima, kreditorima i investitorima predstavljalo bi otpisivanje potraživanja i odobravanje kredita sumnjivim privrednicima od tako dobijenog novca.

Država koja oprašta dugove ili pregovara sa preduzećima koja godinama ne plaćaju poreze šalje lošu poruku investitorima i poreskim obveznicima. Takvi pregovori se često okončaju na teret poreskih obveznika ili kupaca državnih hartija od vrijednosti.

Svi poreski obveznici treba da imaju isti tretman. Sa privrednicima ili poreskim oveznicima koji su došli do bogatstva na nezakonit način se ne pregovara.

Država koja olako otpisuje dugove i daje kredite, a namjerava da se zadužuje na tržištu kapitala liči na naivnog tinejdžera koji plaća pića i ručkove poznanicima sumnjivog morala novcem dobijenim za užinu i udžbenike. Što više potroši na čašćavanje sumnjvih autoriteta kupiće gore udžbenike i užinu jer će i konobari i roditelji vidjeti da razmetni dečko novac troši uludo. Što više vremena prolazi žal za propuštenim prilikama će biti sve veća, a dobrih prilika za popravku stanja će biti sve manje.