Posljednji predsjednik
Saveznog izvršnog vijeća/premijer SFRJ Ante Marković, poznat i kao reformator koji je krajem 1989. godine pokrenuo ambiciozan program ekonomskih reformi, ostaće upamćen kao jedan od najpopularnijih političara na ovim prostorima. Ostavku je podnio 20. decembra 1991. godine i od tada je uglavnom živio na relaciji Beč-Sarajevo i bavio se konsultantskim poslovima za velike kompanije i vlade. Između ostalih, savjetovao je i Vladu Republike Makedonije.
Stručna javnost smatra da Ante Marković nije bio šarlatan, već da je nesumnjivo posjedovao veliko znanje iz ekonomije što mu je omogućilo da vuče poteze koji će ga dovesti daleko ispred njegovih savremenika. Zbog započetih (i, nažalost, nikad stvarno završenih) reformi, koje su kao posljedicu oporavka od hiperinflacije imale tek privremeni rast standarda za vrijeme njegovog mandata, u narodu se stvorila skoro urbana legenda o „vremenu Ante Markovića". Marković je za dvije godine stabilizovao jugoslovenski dinar (uveo fiksni kurs dinara prema njemačkoj marki u odnosu 1:7), smanjio inflaciju i počeo privatizaciju podjelom akcija preduzeća radnicima. Ubijeđen sam da bi i danas, ako biste tražili od ljudi da uporede „ono“ i „ovo“ vrijeme, velika većina potvrdila da je samo u „ono doba“ imala „plate od po nekoliko hiljada maraka“ i putovala „svuda sa crvenim pasošem“. Kad se o SFRJ povede riječ, uz priče o uspjesima sportista bivše nam zemlje, najviše volim da slušam ljude kako se sa sjetom sjećaju tog vremena.
Stručna javnost smatra da Ante Marković nije bio šarlatan, već da je nesumnjivo posjedovao veliko znanje iz ekonomije što mu je omogućilo da vuče poteze koji će ga dovesti daleko ispred njegovih savremenika. Zbog započetih (i, nažalost, nikad stvarno završenih) reformi, koje su kao posljedicu oporavka od hiperinflacije imale tek privremeni rast standarda za vrijeme njegovog mandata, u narodu se stvorila skoro urbana legenda o „vremenu Ante Markovića". Marković je za dvije godine stabilizovao jugoslovenski dinar (uveo fiksni kurs dinara prema njemačkoj marki u odnosu 1:7), smanjio inflaciju i počeo privatizaciju podjelom akcija preduzeća radnicima. Ubijeđen sam da bi i danas, ako biste tražili od ljudi da uporede „ono“ i „ovo“ vrijeme, velika većina potvrdila da je samo u „ono doba“ imala „plate od po nekoliko hiljada maraka“ i putovala „svuda sa crvenim pasošem“. Kad se o SFRJ povede riječ, uz priče o uspjesima sportista bivše nam zemlje, najviše volim da slušam ljude kako se sa sjetom sjećaju tog vremena.
Većina studenata ekonomije sjeća se da je već na prvim predavanjima upoređivala lančane indekse zavoda za statistiku. Ovi indeksi pokazuju kretanje realnih plata u svim zemljama SFRJ. Kao polazna osnova uzeta je plata iz 1953. godine kao baza 100. Posmatrajući ove indekse, jasno je da su građani Srbije 1989. zaista
imali visoku prosečnu realnu platu - indeks 317,6. Sljedeće godine indeks realne plate spustio se na nivo iz 1988. kad je iznosio je 247,7. Međutim, posmatrajući čitav period nakon Drugog svjetskog rata, građani Srbije najveću platu imali su 1979. godine. Tad je posmatrani indeks iznosio 352,5. Međutim, veću platu nego u vrijeme Markovića građani su imali samo još 1976., 1977. i 1978. godine.
Na blogu Tržišno rešenje, s pravom porede,
Avramovića i Markovića. Daću sebi slobodu da prekopiram
tekst sa njihovog bloga:
"Slična stvar se dogodila i 1994. sa Avramovićem, gde je zaustavljanje
hiperinflacije monetarnom reformom opet izazvalo nagli porast standarda. Ali
ove stvari nisu bile posebno teorijski ili tehnički zahtvene. Za njih nisu
potrebni ekonomski čarobnjaci nego politička volja. Marković, kao i Avramović,
iako su obojica retki nesumnjivo pozitivni karakteri sa bilo kakvim učešćem u
vlasti 1990-ih, nisu imali čarobni štapić ili vanzemaljsko znanje, nego pre
svega politički mandat da sprovedu relativno jednostavnu monetarnu
reformu..."
Ko ima vremena neka pročita i
ostatak teksta. Sjajan je, kao i čitav blog.
Pobogu, zašto Marković nije
ostao premijer kad je bio tako popularan i zašto se država raspala?
Jednostavno je to - Antu Markovića nazivali su novim i modernim političarem, nije bio nacionalista već se zalagao za održavanje Jugoslavije i ekonomski napredak zemlje. Za njegov mandat vezan je i mit o „četiri milijarde dolara“. Naime, upravo u doba kada se u Jugoslaviji mogao „namirisati rat“, tadašnja Evropska zajednica navodno je nudila četiri milijarde dolara SFRJ, odmah i bez ikakvih političkih uslova, samo da se država ne raspadne. U istinitost ove vijesti, nažalost, nikad nismo mogli da se uvjerimo jer su u to doba već zakucavani posljednji ekseri u mrtvački kovčeg SFRJ.
Za Markovićeve ideje bilo je već kasno. Zemlju je ubrzo zahvatio krvavi rat čije posljedice i danas osjećamo. Najveći apsurd predstavlja činjenica da se zemlja još „još nije ni ohladila“, a lideri novonastalih državica pričali su o ulasku u novu (Evopsku) uniju. Uniju u kojoj sve zemlje nastale raspadom SFRJ treba da jednog dana budu bez granica, pod istom zastavom i da koriste istu valutu.