Ante Marković

Posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća/premijer SFRJ Ante Marković, poznat i kao reformator koji je krajem 1989. godine pokrenuo ambiciozan program ekonomskih reformi, ostaće upamćen kao jedan od najpopularnijih političara na ovim prostorima. Ostavku je podnio 20. decembra 1991. godine i od tada je uglavnom živio na relaciji Beč-Sarajevo i bavio se konsultantskim poslovima za velike kompanije i vlade. Između ostalih, savjetovao je i Vladu Republike Makedonije.
Stručna javnost smatra da Ante Marković nije bio šarlatan, već da je nesumnjivo posjedovao veliko znanje iz ekonomije što mu je omogućilo da vuče poteze koji će ga dovesti daleko ispred njegovih savremenika. Zbog započetih (i, nažalost, nikad stvarno završenih) reformi, koje su kao posljedicu oporavka od hiperinflacije imale tek privremeni rast standarda za vrijeme njegovog mandata, u narodu se stvorila skoro urbana legenda o „vremenu Ante Markovića". Marković je za dvije godine stabilizovao jugoslovenski dinar (uveo fiksni kurs dinara prema njemačkoj marki u odnosu 1:7), smanjio inflaciju i počeo privatizaciju podjelom akcija preduzeća radnicima. Ubijeđen sam da bi i danas, ako biste tražili od ljudi da uporede „ono“ i „ovo“ vrijeme, velika većina potvrdila da je samo u „ono doba“ imala „plate od po nekoliko hiljada maraka“ i putovala „svuda sa crvenim pasošem“. Kad se o SFRJ povede riječ, uz priče o uspjesima sportista bivše nam zemlje, najviše volim da slušam ljude kako se sa sjetom sjećaju tog vremena.

Većina studenata ekonomije sjeća se da je već na prvim predavanjima upoređivala lančane indekse zavoda za statistiku. Ovi indeksi pokazuju kretanje realnih plata u svim zemljama SFRJ. Kao polazna osnova uzeta je plata iz 1953. godine kao baza 100. Posmatrajući ove indekse, jasno je da su građani Srbije 1989. zaista imali visoku prosečnu realnu platu - indeks 317,6. Sljedeće godine indeks realne plate spustio se na nivo iz 1988. kad je iznosio je 247,7. Međutim, posmatrajući čitav period nakon Drugog svjetskog rata, građani Srbije najveću platu imali su 1979. godine. Tad je posmatrani indeks iznosio 352,5. Međutim, veću platu nego u vrijeme Markovića građani su imali samo još 1976., 1977. i 1978. godine.

Na blogu Tržišno rešenje, s pravom porede, Avramovića i Markovića. Daću sebi slobodu da prekopiram tekst sa njihovog bloga:

"Slična stvar se dogodila i 1994. sa Avramovićem, gde je zaustavljanje hiperinflacije monetarnom reformom opet izazvalo nagli porast standarda. Ali ove stvari nisu bile posebno teorijski ili tehnički zahtvene. Za njih nisu potrebni ekonomski čarobnjaci nego politička volja. Marković, kao i Avramović, iako su obojica retki nesumnjivo pozitivni karakteri sa bilo kakvim učešćem u vlasti 1990-ih, nisu imali čarobni štapić ili vanzemaljsko znanje, nego pre svega politički mandat da sprovedu relativno jednostavnu monetarnu reformu..."

Ko ima vremena neka pročita i ostatak teksta. Sjajan je, kao i čitav blog.

 Pobogu, zašto Marković nije ostao premijer kad je bio tako popularan i zašto se država raspala?

Jednostavno je to - Antu Markovića nazivali su novim i modernim političarem, nije bio nacionalista već se zalagao za održavanje Jugoslavije i ekonomski napredak zemlje. Za njegov mandat vezan je i mit o „četiri milijarde dolara“. Naime, upravo u doba kada se u Jugoslaviji mogao „namirisati rat“, tadašnja Evropska zajednica navodno je nudila četiri milijarde dolara SFRJ, odmah i bez ikakvih političkih uslova, samo da se država ne raspadne. U istinitost ove vijesti, nažalost, nikad nismo mogli da se uvjerimo jer su u to doba već zakucavani posljednji ekseri u mrtvački kovčeg SFRJ.

Za Markovićeve ideje bilo je već kasno. Zemlju je ubrzo zahvatio krvavi rat čije posljedice i danas osjećamo. Najveći apsurd predstavlja činjenica da se zemlja još „još nije ni ohladila“, a lideri novonastalih državica pričali su o ulasku u novu (Evopsku) uniju. Uniju u kojoj sve zemlje nastale raspadom SFRJ treba da jednog dana budu bez granica, pod istom zastavom i da koriste istu valutu.

Političari uđu u sportski klub, a država ga sponzoriše

Uvijek mi je bilo interesantan način biranja organa upravljanja i organizacije u sportskim klubovima. Posebno interesantan mi je taj koncept i pravilnici povezani sa njim u regiji.
Izgleda da u tom procesu najviše udjela ima-politika. Neobično je kako se nađe način za prelijevanje novca poreskih obveznika ili dobiti javnih privrednih društava.
Možda u tome treba tražiti odgovor na pitanje zašto klubovi iz regije takmičenja završavaju u ranim fazama svih takmičenja.
Ko ima vremena neka preleti komentare na povezan članak iz Blica. Neki od komentara su bolni za čitanje. Jedan od njih mi je posebno "upao u oči": "... profit treba da se ulaže u projekte društvene odgovornosti, a teško da bi se sponzorisanje kluba partijskog prijatelja moglo svrstati u to...".

Do parkinga preko berze

Učestvujem u saobraćaju kao vozač, pješak i biciklista i ubijeđen sam da Banjaluci na mnogo mjesta nedostaju šire ulice, parking mjesta i javne garaže.Prvi korak u rješavanju ovih problema može biti odluka gradskih vlasti o emisiji obveznica.

Podsjećam da Banjaluka već ima iskustva sa emisijom obveznica. Naime, 2008. godine godine grad je emitovao obveznice u visini od sedam miliona KM. Kamata stopa od 5,75 odsto na ostatak glavnice isplaćivana je svakih šest mjeseci. Od novca prikupljenog ovom emisijiom finansiran je projekat izgradnje mosta preko Vrbasa kod fabrike "Incel. Period vraćanja ovog novca je bio tri godine, tako da su ove obveznice, još ljetos, delistirane.

Kada se stave u odnos promet svih obveznica i ukupan promet na Banjalučkoj berzi vidi se da obveznice čine sve važniji tržišni materijal. U poređenju sa rizikom ulaganja u akcije, obveznice su manje rizične. Prema tome, za očekivati je da će još rasti interes za ovakav vid ulaganja i prikupljanja sredstava. U tom slučaju tržište kapitala bi ojačalo jednu od funkcija postojanja-alokaciju kapitala. Budući da još ne postoji razvijeno tržište novca to je način da višak novca iz štednje ili sa drugih pozicija lakše pređe kod onih kojima je potreban za izvođenje raznih projekata, a kupci obveznica će da ostvare profit u vidu kamate na posuđena sredstva.
Prosječna kamatna stopa na, do sada emitovane, municipalne obveznice u RS iznosi između pet i 6,75 odsto. Ako bi Banjaluka emitovala obveznice sa kamatnom stopom u tom rasponu kupci tih obveznica bi dobijali veći prinos nego na oročenu štednju. U tom slučaju ima smisla pretpostavka da će i institucionalni investitori poput najzjačanijih učesnika na tržištu kapitala Republike Srpske, IRB RS-e, PREF-a, investicionih fondova i banaka “izaći” iz pozicija koje nose manji prinos i kupiti te obveznice.

O kakvom potencijalu za ulaganje se radi govori i podatak da zatvoreni investicioni fondovi na banjalučkoj berzi upravljaju imovinom od gotovo 384 miliona KM. Od toga 352,11 miliona drže u akcijama, 6,88 miliona u obveznicama, 17,37 miliona u depozitima i plasmanima, 5,15 miliona u gotovini, oko 1,51 miliona u nekretninama i 630 hiljada u drugim hartijama.
Barijere za ulaganje u obveznice su strah uzrokovan nespremnošću i nedovoljnom edukacijom učesnika na tržištu, ali i drugi problemi u poslovanju investitora. Na primjer, osiguravajuća društva su, po teoriji, uz društva za upravljanje investionim fondovima i banke najznačajni institucionalni investitori. Međutim, osiguravajuća društva kod nas nemaju zaposlene investicione menadžere koji bi analizirali prednosti i nedostatke ulaganja u obveznice. Među osiguravajućim kućama Grawe osiguranje je najsvjetliji primjer ponašanja na tržištu kapitala i značajan kupac municipalnih obveznica. Nažalost, osiguravajuća društva u RS muče mnogo veći problemi od ulaganja viška novca.
Recimo da Banja Luka javnosti prezentuje projekat, za nove parkinge, javne graže ili sanaciju ulica, vrijedan deset miliona maraka. Do novca može da dođe izdavanjem obveznica.
Bilo koja kombinacija isplate sa periodom otplate u rasponu od pet do 15 godina, sa kamatom između 5,5 i 6,75 odsto godišnje i polugodišnjom isplatom ne daje godišnju otplatu veću od 2,4 miliona KM. To je, otprilike, bio iznos godišnje otplate tokom prošle emisije. Zakonski prag dozvoljenog zaduživanja opština je 18 odsto od ostvarenih prihoda koja prethodi godini zaduženja. Prema tome, čak i da dođe do dramatičnog smanjenja budžeta, otplata duga po obveznicama neće biti ugrožena.
Emisije municipalnih obveznica uspjele su najviše zahvaljujući IRB. No, za obveznice sve veći interes pokazuju PREF, osiguravajuće kuće, banke i drugi institucinalni investitori, ali i manji-oprezniji investitori. Argument za ovu tvrdnju je činjenica da su sve obveznice koje je nedavno emitovala opština Zvornik kupljene, a da IRB RS nije kupila nijednu.
Dakle, postoje volja, prostor, potreba i interes(i) za izdavanje municipalnih obveznica.

I ja ustupam (medijski) prostor #ustupamoprostor

Oduševljen idejom i podstaknut željom da i ja dam svoj mali doprinos ovoj akciji prenosim post sa bloga čuvene blogerke Mahlat:
Ivan Ćosić je, podstaknut Draganinim tekstom napisao: “Hajde mi da na svojim blogovima “damo svoj medijski prostor” društveno odgovornim reklamama. I to stvarno, za sve naše čitaoce, da ne čekamo od Komercijalne banke (ili bilo koga drugog) da ustupaju svoj prostor na TV-u već da mi svoj prostor na Internetu ustupimo ovim sjajnim kampanjama.”
I tako je nastalo #ustupamoprostor
Ovo sam kopirala od Miloja Sekulića, da ne objašnjavam i ja.
Bilo bi dobro da pročitate i post Istoka Pavlovića.
Društvena odgovornost se ne reklamira – Miloje Sekulić
Ha’jte drugovi i drugarice blogeri u akciju."
I drugi blogeri su se pridružili akciji. Navešću samo neke: Saša Jovanović, Peđa Milićević, Dragan Varagić,...

Stop trgovini decom

Kampanja organizacije Astra -- Anti Trafficking Action

maliVEliki ljudi

Kampanja organizacije maliVEliki ljudi

Bolje da znaš

Kampanja projekta Podrška u borbi protiv HIV/AIDS-a

Ujedinjeni protiv droge

Kampanja Ujedinjeni protiv droge

Osobe u razvoju

Kampanja organizacije Deèje srce


Bitka za bebe
Kampanja Bitka za bebe