Greške i lapsusi

Iznenađujuće je kako se često neka informacija, zbog neznanja ili nečijeg lapsusa, krivo interpretira. Koliko puta ste posumnjali u svoje znanje nakon što ste dobili neku informaciju iz medija?

Najčešća greška je miješanje, zapravo nerazlikovanje procenata i procentnih poena. Kada cijena nečega poraste sa tri na četiri odsto, skok ne iznosi jedan procenat već jedan procentni poen. U procentima se radi od poskupljenju te robe, usluga ili hartije od vrijednosti od 33,33 odsto. Slično ovome, ako se vrijednost nečega smanji za dvadeset procenata, na primer, sa jedne na 0,80 maraka, to iznosi smanjenje od 20 odsto. Da bi se vrednost vratila na onu od pre smanjenja, jednu marku, treba da se poveća za 25, a ne za 20 odsto.

Nedoumice nastaju pri tumačenju revizorskih izvještaja. Mišljenje revizora o vjerodostojnosti finansijskih izvještaja treba da poveća povjerenja akcionara, dobavljača, poslovnih partnera i kreditora. Može se reći da je za finansijske izvještaje odgovorna uprava preduzeća, a za njihovu vjerodostojnost odgovoran je revizor. Prema tome, od revizora se očekuje da utvrdi da li su finansijski izvještaji sačinjeni u skladu sa međunarodnim računovodstvenim standardima i standardima revizije. To znači da iako je neko preduzeće napravilo gubitak, može da dobije pozitivno revizorsko mišljenje i obrnuto. Pogrešno je praviti analogiju između revizorskih mišljenja i rezultata u bilansu preduzeća.

Često se pogrešno iskazuje budžetski deficit ili suficit. Suficit ili deficit se kao razlika prihoda i rashoda, ma kako logično zvučalo, ne računaju u odnosu na ukupan budžet, već u odnosu na ukupan društveni proizvod. Na primjer, ako je društveni proizvod 100, budžet 50, a suficit dvije jedinice, onda suficit ne iznosi četiri, već dva procenta.

Budžet nije, kako ga djeca zamišljaju, prostorija iz koje se uzima ili u koju ulazi novac. U budžet ne ulaze jednokratne transakcije, već se on planira. Na primjer, ako država ima deficit i iznenada proda neku imovinu u visini deficita, time budžet ne postaje uravnotežen.

  Zabluda je i da je za državu bolje kada devizne rezerve procentualno rastu. Devizne rezerve su gotovo zarobljen i onesposobljen novac. Po pravilu, centralna banka rezerve drži kod boljih banaka u svijetu, uz malu kamatu. Da je deo tih sredstava ostao u rukama komercijalnih banaka, one bi vjeerovatno napravile mnogo više. Jednostavno, komercijalne banke su spremne i mogu da prihvate veći rizik od centralne banke. 
   Neobično zvuči da cene akcija akcionarskih društava na berzi padaju uprkos tome što ta preduzeća dobro posluju i svake godine prikazuju rast dobiti. Takve vijesti nisu greška. Jednostavno, cijena akcija odražava očekivanja. Ulagači drže akcije jer očekuju dividendu ili rast cijena tih akcija. Ako neko vreme nema ni dividende ni rasta cijene, vrijednost akcija će, logično, padati ili stagnirati.

S druge strane, akcije loših preduzeća ne mogu dugoročno da rastu. Preduzeće koje slabo posluje ne isplaćuje dividende i ne odvaja dio dobiti za rast i razvoj. To će prepoznati veliki broj akcionara, posumnjati u održivost dugoročnog trenda rasta i-prodati akcije. 

Međutim, akcije mogu da gube na vrijednosti, čak i ako preduzeće isplaćuje dividendu, prosto zato što je velikom broju malih akcionara ili većinskom akcionaru novac potreban za nešto drugo. To se najčešće dešava u recesiji kada velika ponuda akcija obara cene.

Ovo je tek deo onoga što javnost često čuje. Nije rijetkost da se takve stvari, s ciljem da neka priča „dobije na težini” mogu čuti i od iskusnih političara, ali i od ekonomista.

Zbog toga svaku dobijenu informaciju treba kritički „preraditi”.
Lapsusi uglavnom nastaju kada se više pažnje posveti dijelu rečenice u kojem je "suština". Ko radi taj i griješi.  Zapamtite to. Vodite računa o namjeri onoga koji prenosi informacije, a ne o greškama, čak i ako grešku uvidi milion ljudi.