O besplatnom ručku i intervenciji države na slobodnom tržištu

Na blogu "Teza-Antiteza-Sinteza", koji vodi moj prijatelj iz srednje škole i čovjek čiji lik i djelo veoma poštujem, Milko Grmuša, je objavljen moj blogpost o intervenciji države na tržište.
Milku sam nekoliko puta rekao kako njegove napore i ideje podržavam od sveg srca. Neopisivo mi je drago što je baš njegov blog-„Teza-Antiteza-Sinteza” dobitnik bhBlog nagrade u kategoriji "Najuticajniji blog" u 2011. godini.
Moram da kažem da, uprkos tome što su mi komentari na njegovom blogu uglavnom kratki ne bih htio da neko da komentarišem na njegovom blogu tek iz neke kurtoazije ili želje za ulizivanjem. Jednostavno, uglavnom, se slažem se velikim brojem milkovih, ali i tuđih ideja i komentara i ne želim izgleda kako spamujemo blog komunikacijom „Vojvodo-Serdare”. :-)
S ciljem da se pridružim grupi ljudi koja sarađuje sa Milkom, ali i da realno ocijenim svoj nivo blogovanja, juče sam Milku poslao neka moja razmišljanja o intervenciji države na tržištu. Pokušao sam da ostanem dosljedan sebi pa sam, uglavnom hodajući stazom koju su Milko i ostali blogeri koje pratim utabali, naveo osnovne pretpostavke propraćene mojim razmišljanjima. Drago mi je što se razvila mala diskusija na njegovom blogu.”Ne postoji besplatan ručak” je metafora da je nemoguće dobiti nešto za ništa. Ovaj izraz prvi su počeli koristiti pisac Robert Hajnlajin (1966.) i Milton Fridman (1975.) dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i duhovni nasljednik Adama Smita.

Najinteresantnija priča o porijeklu ove izreke datira iz vremena zlatne groznice na američkom Zapadu. U to doba kopači zlata provodili su slobodno vrijeme opuštajući se u ondašnjim kafanama-salunima. Umor i nervoza, pomijašani sa alkoholom, uzrok su mnogih tuča zbog kojih su oštećeni mnogi lokali. Navodno, jedan domišljati vlasnik-ugostitelj dosjetio se da svim gostima koji naruče više od dva pića posluži ručak. To se činila kao dobra prevencija protiv brzog pijanstva i izvor dodatne zarade. Fraza je nastala onda kad su kopači zlata ustanovili da kao kompenzaciju za “besplatan ručak” naručuju više pića i po višim cijenama.

Sve na svijetu ima svoju cijenu, jer je sve ograničeno. Voda, kamenje, nafta, zlato, vazduh… Da, čak i vazduh. I vazduh može da se proda tamo gde je potreban, a nema ga. Između ostalih, potreban je roniocima, rudarima, astronautima ili planinarima.

Studenti ekonomije već na prvim predavanjima uče da razlikuju ograničenost i nestašicu. Ograničenost je uslovljena, a nestašica nastaje. Upravo zato što je ponuda svih dobara ograničena, ona imaju svoje važno obilježje-cijenu. Odatle proizilazi zakon ponude i potražnje: što je nekih dobara ili usluga više-jeftinija su, i obratno - ono čega je manje i do čega se teže dolazi je skuplje. Za razliku od ograničenosti, nestašica nastupa uglavnom usljed katastrofa, ratova, ali najčešće usljed nastojanja kontrole i korekcije cijena.

Zbog ograničenosti i nestašice, odnosno zbog odnosa ponude i cijene dobra se racionalno koriste i potrošači nastoje da jedan proizvod ili uslugu koriste za različite svrhe. Za šta će se nešto koristiti zavisi najviše od koristi i troškova upotreba toga. Na primjer, ako je zarada najveća kada se brašno upotrebljava u prehrambenoj industriji, od njega će se praviti hljebovi. Kada bi se zarađivalo praveći zgrade od brašna, brašno bi se koristilo u građevinarstvu.

Kao argument da postoje besplatne stvari navode se primjeri da se u gradskom prevozu djeca, penzioneri (i ranije vojnici) voze “besplatno”, da je osnovno školovanje “besplatno” i da ljudi koji pripadaju grupi ugroženih socijalnih kategorija dobijaju hranu u javnim kuhinjama “besplatno”. Ne, ovi i svi drugi primjeri ne osporavaju teoriju da „nema besplatnog ručka“. To što se nešto naziva “besplatnim” je rezultat jezičke omaške.

Da, postoje pojedinci i grupe koji ne plaćaju za korišćenje nekih dobara i usluga, ali ta dobra nisu besplatna. Da bi takvi proizvodi ili usluge postojale, neko je platio za njihovo stvaranje. Najčešće su to poreski obveznici ili humani donatori. Dakle, tek nakon što nešto bude plaćeno, sredstva se usmjeravaju za različite svrhe. Država ili udruženja i organizacije mogu da preusmjere novac sa jedne stavke na drugu, ali i dalje važi pravilo da sve ima svoju cijenu.

Adam Smit je tvrdio da rad pojedinca u racionalnom vlastitom interesu u slobodnoj ekonomiji vodi povećanju blagostanja svih. Ta ideja predstavlja temelj tržišne privrede, jer pokazuje da naizgled haotičan tržišni sistem ima unutrašnju logiku i pokorava se regulaciji tzv. nevidljive ruke tržišta. Da bi neko zaradio novac treba da na tržištu nešto što drugi cijene i žele da plate odgovarajućom protivvrijednošću. Na taj način nesvjesno radi i u tuđu korist. Kako je Smit rekao: “Ne očekujemo mi večeru od dobrodušnosti mesara, pivara i pekara, već od njihovog čuvanja vlastitog interesa“.

Ako veliki broj ponuđača proizvodi i prodaje isti proizvod ili da daju iste usluge, to će biti dobro za potrošače jer će pasti cijene. Kad ponuda postane veća od tražnje, neki proizvodi će ostati neprodati stoga će se u ubrzo smanjiti proizvodnja tog, a povećati proizvodnja nekog drugog dobra.

Dakle, cijene drže disciplinu i ravnotežu na tržištu, jer je ponašanje proizvođača ili prodavača uzrokovano željama i potrebama potrošača. Tržište, mada sklono čestim poremećajima uzrokovanih “psihologijom gomile”, najbolji je pokazatelj opravdanosti nekih cijena i, ako smatra da treba da dođe do promene cijena, to će se i desiti. Prema tome, svaka državna intervencija koja mijenja cijene ima posljedice jer intervencijom na tržište država mijenja obrazac ponašanja proizvođača, ali i potrošača u sistemu. Ako tržište samo nije korigovalo cijene, u velikom broju slučajeva, znači da je takva promjena nepotrebna. Zato je država promjene uvodi zakonom. Međutim, na prisilu države tržište uglavnom reaguje suprotno od onoga što je bila namjera države.

Raširena je zabluda da Smit, kao zagovarač slobodnog tržišta, negira svaku akciju države. On je smatrao da država može i mora donijeti veliku korist ekonomskom životu ako čini prave stvari, kao što su zaštita ugovora i patenata, državno obrazovanje za siromašne i infrastrukturni projekti (izgradnja puteva i mostova). Kako je rekao: “Malo toga je potrebno da se od najgoreg varvarizma stigne do najvišeg blagostanja osim mira, niskih poreza i valjanog dijeljenja pravde. Sve ostalo donosi prirodan poredak stvari”. U tom smislu, donacije države poljoprivrednim proizvođačima su do oređene mjere opravdane. Nažalost, istorija pojazuje da država svoju poziciju, uglavnom zarad “viših” političkih ciljeva, zloupotrebljava i pravi negativne efekte.

Tokom svečanosti u Bijeloj kući, 2002. godine, upriličene u čast njegovog 90. rođendana Fridman je, između redova, istakao kako je država loš ekonomista: “Kad vlastiti novac trošite na sebe, veoma pazite na to koliko ga trošite i kako ga trošite. Kad vlastiti novac trošite na druge, još vam je važno koliko ga trošite, ali od nešto manje važnosti vam je na što taj novac ide. Ako tuđi novac na sebe trošite, ne zanima vas puno koliko trošite, ali jako vam je važno kako ga trošite. Međutim, kad tuđi novac trošite na nekoga drugoga, nije vas puno briga ni koliko ni kako ga trošite.” Zvuči poznato?

Dakle, ako Vam se učini da je država preduzela mjere da nešto bude jeftinije ili “besplatno”, imajte u vidu da zbog toga nešto drugo trpi. Zato svaku mjeru uvijek možete dovesti u pitanje kao (ne)opravdanu.