Tekasaški guverner Rick Perry, u svojoj knjizi "Fed up", nazvao je sistem penzionog osiguranja Ponzijevom šemom i monstruoznom laži. To je uzburkalo cijeli svijet i podsjetilo na mnoge debate koje se dugo vode na ovu temu.
Ponzijeva šema je varka kojom je Čarls Ponzi, italijanski doseljenik u SAD, u dvadesetim godinama XX vijeka prevario na stotine ljudi. Ovaj jednostavan, ali efikasan model, iako je osmišljen još u XIX vijeku, zahvaljujući ljudskoj pohlepi održao se i do danas.
Suština šeme je da se ulagačima u neki fond ili banku obećaju prinosi koji su nekoliko puta veći od onih koje nude banke na oročenu štednju. Ovakve šeme uglavnom počinju tako što „preduzetni menadžer“ objavi da ima profitabilan posao ili atraktivan fond i da prikuplja uloge. Prvi ulagač koji sazna za ovu ponudu daje „preduzetniku“ pozajmnicu sa rokom vraćanja od 90 dana i kamatom većom od deset procenata. Za to vrijeme „preduzetnik“ nalazi nove ulagače i obećava im isti prinos. Prvi ulagači koji izađu iz sistema dobijaju svoj ulog uvećan za kamatu. Međutim, taj „prinos“ nije zarađen, već je dobijen od uloga novih ulagača. Nakon početnih isplata, veliki broj ljudi se polakomi i ne podiže svoj novac već, zasljepljen nerealizovanim prinosom –još ulaže. Broj lakovernih ulagača se povećava, a oni koji posumnjaju u sistem budu isplaćeni odmah. Tako rejting „preduzetnika“ raste, a on i bez stvarnog oplođavanja uloga, stiče ugled kao ozbiljan i odgovoran menadžer. Čak i oni koji naslute propast sistema, nadaju se da će ubrzo „izvući“ svoj novac.
Prevaranti ne bježe od medija već uvek i svuda odgovaraju na sva pitanja. Cilj im je da potencijalni klijenti čuju ono što žele, pa pričaju o brzom bogaćenju, visokim prinosima, dobrim i provjerenim partnertima. Na klasičnu Ponzijevu šemu su tokom devedesetih, zaluđeni zanosnim prinosima i sjajnom pričom, naseli mnogi Jugoslaveni.
Slične Ponzijevoj šemi su finansijske piramide i lanac sreće. Ove šeme se, takođe, baziraju na nadanju u visoke stope povrata. U Ponzijevoj šemi, spletkar je sam, a „piramida“ raste, tako da oni koji uvuku nove članove dobijaju zaradu. Svaki član uvlači nove, pa svaki novoformirani red ulagača ima veću šansu da propadne. Na kraju, kad nema novih članova - sistem propada.
Piramidalne šeme propadaju mnogo brže, jer one, za svoje održavanje, zahtjevaju eksponencijalno povećavanje učesnika. Ponzi prevare mogu preživjeti bez zarade i uz minimalan priliv novih ulagača, uvjeravajući većinu učesnika da je njihov novac siguran.
Ljude zaludi prinos. Kao duvanje „balona“. Učesnik u „duvanju“ zarađuje tako što neku robu preproda sljedećem. Cijena robe raste sve dok posljednji kupac nema kome da proda. Tada je tržište na vrhuncu i prva sljedeća prodaja uzrokuje slom tržišta odnosno pucanje balona. Sličan model je i „opljačkaj Petra da bi dao Pavlu“. Radi se o situaciji u kojoj je malo novca da se plate dvije stvari. Tada se prebacibanjem novca sa jedne stavke na drugu jedan problem rješava, a prethodni pogoršava. Finansijeri se obmanjuju, jer ne znaju da nema dovoljno novca.
Prevare se otkriju tek kad organizator nestane sa ulozima ili objavi probleme u isplati ili bankrot, „zbog poremećaja na tržištu“. Te krize likvidnosti su uglavnom okidač za početak panike i „juriš po novac“.
Mnoge prevare ne bi se otkrile da nije nastupila recesija. Braneći se, prevaranati krive recesiju i zaklinju se da, ako im vlasti dozvole da nastave da rade, mogu da vrate novac ulagačima. Naravno, vlasti im ne dozvoljavaju. Nažalost, prevareni više vjeruju prevarantima i često, nesvjesno, postaju saučesnici u prevari jer, iz raznih razloga, odbijaju da sarađuju sa vlastima.
Pogrešno je porediti penzioni sistem i Ponzi šemu. Penzioni sistem je kao cjevovod. S novcem trenutnih učesnika, po određenim kvotama, isplaćuju se penzije. Ovaj sistem se najtačnije opisuje kao sistem „međugeneracijske solidarnosti“ sa pretpostavkom da, kad jedna generacija ode u penziju, dolazi nova.
Problemi sa penzionim programima nastaju nakon baby booma, ratova, recesija, falsifikovanja penzija i povećanja prosečne životne dobi. Sistem socijalne sigurnosti uvek je bio i biće "pay-as-you-go" sistem i djelimično se unapred finansira. Njegova struktura, logika, i način rada nemaju ništa zajedničko s Ponzi šemama, lančanim pismim ili piramidalnim šemama.
Ili još mislite da ima?
Suština šeme je da se ulagačima u neki fond ili banku obećaju prinosi koji su nekoliko puta veći od onih koje nude banke na oročenu štednju. Ovakve šeme uglavnom počinju tako što „preduzetni menadžer“ objavi da ima profitabilan posao ili atraktivan fond i da prikuplja uloge. Prvi ulagač koji sazna za ovu ponudu daje „preduzetniku“ pozajmnicu sa rokom vraćanja od 90 dana i kamatom većom od deset procenata. Za to vrijeme „preduzetnik“ nalazi nove ulagače i obećava im isti prinos. Prvi ulagači koji izađu iz sistema dobijaju svoj ulog uvećan za kamatu. Međutim, taj „prinos“ nije zarađen, već je dobijen od uloga novih ulagača. Nakon početnih isplata, veliki broj ljudi se polakomi i ne podiže svoj novac već, zasljepljen nerealizovanim prinosom –još ulaže. Broj lakovernih ulagača se povećava, a oni koji posumnjaju u sistem budu isplaćeni odmah. Tako rejting „preduzetnika“ raste, a on i bez stvarnog oplođavanja uloga, stiče ugled kao ozbiljan i odgovoran menadžer. Čak i oni koji naslute propast sistema, nadaju se da će ubrzo „izvući“ svoj novac.
Prevaranti ne bježe od medija već uvek i svuda odgovaraju na sva pitanja. Cilj im je da potencijalni klijenti čuju ono što žele, pa pričaju o brzom bogaćenju, visokim prinosima, dobrim i provjerenim partnertima. Na klasičnu Ponzijevu šemu su tokom devedesetih, zaluđeni zanosnim prinosima i sjajnom pričom, naseli mnogi Jugoslaveni.
Slične Ponzijevoj šemi su finansijske piramide i lanac sreće. Ove šeme se, takođe, baziraju na nadanju u visoke stope povrata. U Ponzijevoj šemi, spletkar je sam, a „piramida“ raste, tako da oni koji uvuku nove članove dobijaju zaradu. Svaki član uvlači nove, pa svaki novoformirani red ulagača ima veću šansu da propadne. Na kraju, kad nema novih članova - sistem propada.
Piramidalne šeme propadaju mnogo brže, jer one, za svoje održavanje, zahtjevaju eksponencijalno povećavanje učesnika. Ponzi prevare mogu preživjeti bez zarade i uz minimalan priliv novih ulagača, uvjeravajući većinu učesnika da je njihov novac siguran.
Ljude zaludi prinos. Kao duvanje „balona“. Učesnik u „duvanju“ zarađuje tako što neku robu preproda sljedećem. Cijena robe raste sve dok posljednji kupac nema kome da proda. Tada je tržište na vrhuncu i prva sljedeća prodaja uzrokuje slom tržišta odnosno pucanje balona. Sličan model je i „opljačkaj Petra da bi dao Pavlu“. Radi se o situaciji u kojoj je malo novca da se plate dvije stvari. Tada se prebacibanjem novca sa jedne stavke na drugu jedan problem rješava, a prethodni pogoršava. Finansijeri se obmanjuju, jer ne znaju da nema dovoljno novca.
Mnoge prevare ne bi se otkrile da nije nastupila recesija. Braneći se, prevaranati krive recesiju i zaklinju se da, ako im vlasti dozvole da nastave da rade, mogu da vrate novac ulagačima. Naravno, vlasti im ne dozvoljavaju. Nažalost, prevareni više vjeruju prevarantima i često, nesvjesno, postaju saučesnici u prevari jer, iz raznih razloga, odbijaju da sarađuju sa vlastima.
Pogrešno je porediti penzioni sistem i Ponzi šemu. Penzioni sistem je kao cjevovod. S novcem trenutnih učesnika, po određenim kvotama, isplaćuju se penzije. Ovaj sistem se najtačnije opisuje kao sistem „međugeneracijske solidarnosti“ sa pretpostavkom da, kad jedna generacija ode u penziju, dolazi nova.

Ili još mislite da ima?