Zašto je agencija S&P smanjila kreditni rejting SAD-a, a agencija Moody’s nije?
Prosto, ove dvije rejting agencije rejtingom koji daju nekoj zemlji ne mjere istu stvar. S&P, za razliku ostalih rejting agencija, ne pokušava da uvidi posljedice za povjerioce već samo iskazuje vjerovatnoću objavljivanja bankrota (default) neke zemlje. Na primjer, ako zemlja objavi bankrot povjerioci dobijaju neku vrstu reprograma, nešto kao novo zaduženje, pod sličnim uslovima, ali na duži rok. Istorija je pokazala da u tom slučaju povjerioci najčešće dobijaju oko dvije trećine stvarnog duga. Međutim, u slučaju bankrota SAD-a stručnjaci se uglavnom slažu da bi povjerioci možda svoj novac i kamatu dobili malo kasnije, ali bi ih dobili u cjelini. I Kinezi misle tako te ne paniče već mirno gledaju šta se dešava.
Kako drugačije objasniti činjenicu da Kina, koja kao najveći povjerilac SAD-a ima oko 50% njihovih obveznica, ne reaguje. Ovih dana su prinosi na petogodišnje i na desetogodišnje obveznice SAD-a na rekordno niskom nivou. Objašnjenja radi, što je ovaj prinos niži to je država „sigurnija“-manja je vjerovatnoća da zemlja ode u bankrot. Prema tome, SAD-e su i dalje u mogućnosti da se zadužuju pod veoma povoljnim uslovima. Tržište, odnosno kamate na američke obveznice, pokazuju da postoje investitori koji ne vjeruju da je SAD blizu bankrota. Jednostavno, povjerioci smatraju da SAD-e trenutno ne treba i neće da proglase bankrot. Kažem trenutno, jer očekivati da će ovi prinosi biti na ovim nivoima je jednako glupo kao prije nekoliko godina tvrditi da će cijene nekretnina u SAD dovijeka rasti ili da će kurs dolara biti isti narednih deset godina.
Da se vratim na početak. Agencija S&P mjeri verovatnoću same objave bankrota. To se prije nekoliko dana zamalo i obistinilo. Naime, uglavnom opravdanog, smanjivanja kreditnog rejtinga evropskim zemljama dogodilo se nešto doskoro nezamislivo. Po prvi put od 1917. godine agencija Standard & Poor's je spustila kreditni rejting SAD-a sa AAA na AA+. Iako je kreditni rejting spušten tek za jednu „stepenicu” prvi dan trgovanja nakon tog smanjenja najvažniji indeksi na američkim berzama pali su između četiri i šest posto.
Iskreno, već predugo se čuju oštre kritike na rad rejting zbog smanjivanja rejtinga zamalja evrozone, a zagovaraju se reforme finansijskog sistema po kojem bi rejting agencije imale manji uticaj. Najoštrije kritike se odnose na dvostuke aršine triju vodećih agencija za kreditni rejting po pitanju rejtiga SAD-a i drugih zemalja.
Većina ekonomskih analitičara se slaže da je dug zemlja sa periferije evrozone prešao prag održivosti, ali da se ne može poreći da vlade ovih zemalja nastoje da poprave stanje sproveđenjem bolnih i nepopularnih reformi. U prilog toj tvrdnji idu i česti masovni protesti u Grčkoj. Bez sumnje, vlade ovih zemalja spremne su da povuku poteze koji ih mogu koštati (ne)uspjeha na sljedećim izborima. Ruku na srce, čini se da su te mjere došle prekasno i da se insistira na pogrešnim stvarima, jer smanjenje državne potrošnje tokom recesije samo produbljuje smanjenje BDP-a i zaposlenosti što može da generiše još veću krizu. Međutim, „bode oči“ činjenica da „jake zemlje“ Evrope i SAD-a već godinama povećavaju dugove, a agencije uporno ignorišu teškoće oko dogovora za saniranje dugova. Konkretno, dogovor između demokrata i republikanaca je postignut uz tešku muku iako su SAD-e bile na rubu nove recesije.
Prosto, ove dvije rejting agencije rejtingom koji daju nekoj zemlji ne mjere istu stvar. S&P, za razliku ostalih rejting agencija, ne pokušava da uvidi posljedice za povjerioce već samo iskazuje vjerovatnoću objavljivanja bankrota (default) neke zemlje. Na primjer, ako zemlja objavi bankrot povjerioci dobijaju neku vrstu reprograma, nešto kao novo zaduženje, pod sličnim uslovima, ali na duži rok. Istorija je pokazala da u tom slučaju povjerioci najčešće dobijaju oko dvije trećine stvarnog duga. Međutim, u slučaju bankrota SAD-a stručnjaci se uglavnom slažu da bi povjerioci možda svoj novac i kamatu dobili malo kasnije, ali bi ih dobili u cjelini. I Kinezi misle tako te ne paniče već mirno gledaju šta se dešava.
Kako drugačije objasniti činjenicu da Kina, koja kao najveći povjerilac SAD-a ima oko 50% njihovih obveznica, ne reaguje. Ovih dana su prinosi na petogodišnje i na desetogodišnje obveznice SAD-a na rekordno niskom nivou. Objašnjenja radi, što je ovaj prinos niži to je država „sigurnija“-manja je vjerovatnoća da zemlja ode u bankrot. Prema tome, SAD-e su i dalje u mogućnosti da se zadužuju pod veoma povoljnim uslovima. Tržište, odnosno kamate na američke obveznice, pokazuju da postoje investitori koji ne vjeruju da je SAD blizu bankrota. Jednostavno, povjerioci smatraju da SAD-e trenutno ne treba i neće da proglase bankrot. Kažem trenutno, jer očekivati da će ovi prinosi biti na ovim nivoima je jednako glupo kao prije nekoliko godina tvrditi da će cijene nekretnina u SAD dovijeka rasti ili da će kurs dolara biti isti narednih deset godina.
Da se vratim na početak. Agencija S&P mjeri verovatnoću same objave bankrota. To se prije nekoliko dana zamalo i obistinilo. Naime, uglavnom opravdanog, smanjivanja kreditnog rejtinga evropskim zemljama dogodilo se nešto doskoro nezamislivo. Po prvi put od 1917. godine agencija Standard & Poor's je spustila kreditni rejting SAD-a sa AAA na AA+. Iako je kreditni rejting spušten tek za jednu „stepenicu” prvi dan trgovanja nakon tog smanjenja najvažniji indeksi na američkim berzama pali su između četiri i šest posto.
Iskreno, već predugo se čuju oštre kritike na rad rejting zbog smanjivanja rejtinga zamalja evrozone, a zagovaraju se reforme finansijskog sistema po kojem bi rejting agencije imale manji uticaj. Najoštrije kritike se odnose na dvostuke aršine triju vodećih agencija za kreditni rejting po pitanju rejtiga SAD-a i drugih zemalja.
Većina ekonomskih analitičara se slaže da je dug zemlja sa periferije evrozone prešao prag održivosti, ali da se ne može poreći da vlade ovih zemalja nastoje da poprave stanje sproveđenjem bolnih i nepopularnih reformi. U prilog toj tvrdnji idu i česti masovni protesti u Grčkoj. Bez sumnje, vlade ovih zemalja spremne su da povuku poteze koji ih mogu koštati (ne)uspjeha na sljedećim izborima. Ruku na srce, čini se da su te mjere došle prekasno i da se insistira na pogrešnim stvarima, jer smanjenje državne potrošnje tokom recesije samo produbljuje smanjenje BDP-a i zaposlenosti što može da generiše još veću krizu. Međutim, „bode oči“ činjenica da „jake zemlje“ Evrope i SAD-a već godinama povećavaju dugove, a agencije uporno ignorišu teškoće oko dogovora za saniranje dugova. Konkretno, dogovor između demokrata i republikanaca je postignut uz tešku muku iako su SAD-e bile na rubu nove recesije.
Dvostruki aršini nisu jedina nedosljednost u radu agencija za kreditni rejting. Do prije četrdesetak godina investitori koji su htjeli nepristrasne informacije o bonitetu emitenata hartija od vrijednosti, plaćali su agencije su rejting agencije za njihov rad. Od tada su "Big Three" agencije (S&P, Moody 's, i Fitch) počele primati uplate od strane emitenata koje su ocjenjivali. Logično, ovakav potez podstakao je optužbe da se te ocjene ne mogu više uzeti kao nepristrasne. Od tada raste zabrinutost da emitenti i države zapravo „kupuju“ ocjene agencija kako bi privukli investitore. Upravo ove „kupovine“ navode se kao jedan od najvećih uzroka posljednje hipotekarne krize.
Mada je odluka S&P-a o promjeni rejtinga SAD-a mogla gurnuti američku ekonomiju, ali i čitav svijet, u novu u recesiju niko ne može da se otme utisku da je američki kreditni rejting odavno trebao biti doveden u pitanje.
Da li se američke agencije za kreditni rejting vode profesionalizmom-pa tvrde da tržiše ne sumnja u bonitet SAD-a, patriotizmom ili nečim trećim?
Нема коментара:
Постави коментар