Na portalu Frontal.ba je obljavljen moj tekst.
Krediti sa valutnom klauzulom ili u stranoj valuti, koji su se prije nekoliko godina činili kao dobro rješenje i olakšica, već dugo su prevelik teret za građane i preduzetnike. Rast kursa švajcarskog franka u odnosu na druge valute je sve koji vraćaju kredite vezane za švajcarski franak doveo na rub očaja. Prognoze ekonomskih analitičara oko daljeg kretanja franka su različite.
Osim onih koji primaju doznake iz Švajcarske u francima, niko se nije žalio na nizak kurs franka i na valutnu klauzulu u ugovorima prije nekoliko godina. U doba kad su podizali kredite pod ponuđenim uslovima ljudi koji su uzimali kredite u francima nisu bili željni avanturizma. Jednostavno, svako je rješavao svoje probleme na način na koji je mislio da je tada najbolji. Nakon silnog rast kursa franka nemeće se pitanje gdje je granica između želje finansijskih institucija za profitom i (legalnog?!) iskorištavanja situacije.
Pošteno je reći da su svi koji su uzimali kredit bili u prilici da prouče ugovore i kretanje raznih valuta pa i EURIBOR-a i da, ako to do tada nisu znali, spoznaju da su promjene vrijednosti i odnosa valuta veoma česte, te da gotovo više ne postoje krediti koji se odobravaju uz fiksnu kamatnu stopu. Osim toga, pošteno je priznati da niko nije zakonski natjeran da uzme kredit. Smatra se da je svako ko je ispunio uslove da dobije kredit daleko od kategorije „socijalni slučaj“ i da je razmišljanju o vrsti, uslovima i visini kredita posvetio više vremena nego izboru cipela.
Cijena novca
Kamatne stope u poslovnim bankama zavise od četiri faktora: troškova izvora novca koji banka dobija (npr. kamate na depozite), troškova banke (plate, rente, amortizacija), premije za rizik dužnika i profitne marže. Pretpostavimo da je visina EURIBOR-a za šest mjeseci dva posto. Radi pojednostavljivanja primjera recimo da na taj iznos banka iz Bosne i Hercegovine dodaje jedan posto kao zaradu banke iz inostranstva i tri posto za svoju zaradu koja uključuje i premiju za rizik neispunjenja obveza klijenta. Po ovom primjeru, dužnik u Bosni i Hercegovini ugovara i treba da plaća kamatnu stopu na kredit od šest posto - varijabilno.
Drugi slučaj je sa valutnom klauzulom. Po teoriji, valutna klauzula je instrument zaštite kreditnih, osiguravajućih i drugih finansijskih institucija u uslovima nestabilne domaće valute. U ugovore se uvodi zbog visokih stopa inflacije i nerealnih pokazatelja rasta cijena (indeksa rasta cijena). Valutna klauzula, po aksiomi, nije špekulativna već zaštitna klauzula kojom se iznos nekog ugovorenog iznosa, na primjer iznos otplate kredita, isplata osigurane svote ili premije kod životnog osiguranja, „veže“ uz kurs „stabilne valute“ ili korpu valuta. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane se žele zaštititi od moguće devalvacije (u slučaju povjerioca) ili revalvacije (u slučaju dužnika), koje bi dovele do povećanja ili smanjenja ugovorenog iznosa.
Uprkos ovom teoretskom pristupu, mišljenja stručnjaka oko valutne klauzule su veoma različita. Činjenica je da uvođenjem valutne klauzule banke nastoje da eliminišu kursni rizik i da građani, ali i preduzeća, često potpuno nesvjesno - u želji da što prije dođu do novca pristaju na zaključivanje ugovora o zaduživanju uz valutnu klauzulu. Stoga je najzgodnije napraviti projekciju vlastitih prihoda i tražiti kredite-u domaćoj valuti, za koje ste sigutni da ćete u svakom slučaju moći vraćati.
Stručnjaci koji se zalažu za ukidanje valutne klauzule smatraju da valutna klauzula koja se nameće domaćem dužniku na kredite nije poštena niti logična, jer domaći dužnik zarađuje u domaćoj valuti i nema mogućnosti ni znanje da se zaštiti od valutnog rizika. Ova grupa ekonomista smatra da ako neko traži devizni kredit banka mu može odobriti u toj valuti i on će anuitete podmirivati u devizama. Međutim, ako građanin ili preduzetnik dobije kredit u domaćoj valuti, mora ga moći vraćati u domaćoj valuti bez obzira na kursne oscilacije.
Reakcija države?
Rast švajcarskog je teret za švajcarski izvoz i turizam, ali i trgovinu jer visok nivo franka odvodi građane u kupovinu u susjedne zemlje. Zbog toga i Švakcarska traži rješenje za stabilizaciju promjene kursa.
Poznato je da je, u svim zemljama bilo pritisaka na banke i vlade s ciljem smanjivanja kamatnih stopa ili produžetka roka vraćanja kredita i utvrđivanja zakonotosti ponašanja banaka. Svi pritisci nisu dali značajnije rezultate.
Većina ekonomista, pogotovo libertarijanaca, smatra da država ima moć, ali ne treba da reaguje zbog valutnih klauzula u ugovorima o zaduživanju ili zbog davanja kredita u drugim valutama. U slučaju da se upustite u raspravu sa onima koji podržavaju ovo mišljenje bićete zasuti argumentima tipa da je i bankama u interesu da se krediti vraćaju i da „banke nude mogućnost prelaska na indeksaciju u evrima“, „banke nude i mogućnost da se uradi refinansiranje kredita“, „banke nude i mogućnost da se aktivira hipoteka i odustane od kredita“, „banke su nudile i nude veoma mnogo instrumenata za zaštitu od ovakvog rizika“... „Sve ove mjere i instrumenti zaštite koštaju, ali složićete se, eliminišu neželjene situacije“. A država bi svojom reakcijom subvenvionisala korisnike takvih kredita i napravila diskriminaciju“.
Uprkos ovakvim tvrdnjama, mađarska vlada odlučila je pomoći građanima koji imaju probleme pri izmirivanju stambenih kredita indeksiranih u stranim valutama i odredila je maksimalne vrijednosti švajcarskog franka, evra i jena u takvim pozajmicama. Prema sporazumu koji je dogovoren s bankama, vrijednost švajcarskog franka u stambenim kreditima će biti fiksirana na 180 forinti, a za evro će iznositi 250 forinti.
Taj fiksni kurs za vraćanje stambenih kredita važiće do kraja 2014. godine, a dužnici mogu odlučiti žele li se u njega uključiti ili će i dalje nastaviti otplaćivati kredite po stvarnom kursu.
Kod nas po ovom pitanju, za sada, tek u medijima ima reakcija. Čini se da vlasti smatraju da „prizemnim pričama“ o ukidanju devizne klauzule ili reviziji ugovora o kreditima ne mogu pridobiti nove poene kod glasača.
Možda će ova situacija sa promjenama kursa i valutnim klauzulama doći kao otrježnjenje. Možda je i mjera NBS po kojoj je učešće za stambene kredite 20 posto najbolja zaštitna za građane.
Osim onih koji primaju doznake iz Švajcarske u francima, niko se nije žalio na nizak kurs franka i na valutnu klauzulu u ugovorima prije nekoliko godina. U doba kad su podizali kredite pod ponuđenim uslovima ljudi koji su uzimali kredite u francima nisu bili željni avanturizma. Jednostavno, svako je rješavao svoje probleme na način na koji je mislio da je tada najbolji. Nakon silnog rast kursa franka nemeće se pitanje gdje je granica između želje finansijskih institucija za profitom i (legalnog?!) iskorištavanja situacije.
Pošteno je reći da su svi koji su uzimali kredit bili u prilici da prouče ugovore i kretanje raznih valuta pa i EURIBOR-a i da, ako to do tada nisu znali, spoznaju da su promjene vrijednosti i odnosa valuta veoma česte, te da gotovo više ne postoje krediti koji se odobravaju uz fiksnu kamatnu stopu. Osim toga, pošteno je priznati da niko nije zakonski natjeran da uzme kredit. Smatra se da je svako ko je ispunio uslove da dobije kredit daleko od kategorije „socijalni slučaj“ i da je razmišljanju o vrsti, uslovima i visini kredita posvetio više vremena nego izboru cipela.
Cijena novca
Kamatne stope u poslovnim bankama zavise od četiri faktora: troškova izvora novca koji banka dobija (npr. kamate na depozite), troškova banke (plate, rente, amortizacija), premije za rizik dužnika i profitne marže. Pretpostavimo da je visina EURIBOR-a za šest mjeseci dva posto. Radi pojednostavljivanja primjera recimo da na taj iznos banka iz Bosne i Hercegovine dodaje jedan posto kao zaradu banke iz inostranstva i tri posto za svoju zaradu koja uključuje i premiju za rizik neispunjenja obveza klijenta. Po ovom primjeru, dužnik u Bosni i Hercegovini ugovara i treba da plaća kamatnu stopu na kredit od šest posto - varijabilno.
Drugi slučaj je sa valutnom klauzulom. Po teoriji, valutna klauzula je instrument zaštite kreditnih, osiguravajućih i drugih finansijskih institucija u uslovima nestabilne domaće valute. U ugovore se uvodi zbog visokih stopa inflacije i nerealnih pokazatelja rasta cijena (indeksa rasta cijena). Valutna klauzula, po aksiomi, nije špekulativna već zaštitna klauzula kojom se iznos nekog ugovorenog iznosa, na primjer iznos otplate kredita, isplata osigurane svote ili premije kod životnog osiguranja, „veže“ uz kurs „stabilne valute“ ili korpu valuta. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane se žele zaštititi od moguće devalvacije (u slučaju povjerioca) ili revalvacije (u slučaju dužnika), koje bi dovele do povećanja ili smanjenja ugovorenog iznosa.
Uprkos ovom teoretskom pristupu, mišljenja stručnjaka oko valutne klauzule su veoma različita. Činjenica je da uvođenjem valutne klauzule banke nastoje da eliminišu kursni rizik i da građani, ali i preduzeća, često potpuno nesvjesno - u želji da što prije dođu do novca pristaju na zaključivanje ugovora o zaduživanju uz valutnu klauzulu. Stoga je najzgodnije napraviti projekciju vlastitih prihoda i tražiti kredite-u domaćoj valuti, za koje ste sigutni da ćete u svakom slučaju moći vraćati.
Stručnjaci koji se zalažu za ukidanje valutne klauzule smatraju da valutna klauzula koja se nameće domaćem dužniku na kredite nije poštena niti logična, jer domaći dužnik zarađuje u domaćoj valuti i nema mogućnosti ni znanje da se zaštiti od valutnog rizika. Ova grupa ekonomista smatra da ako neko traži devizni kredit banka mu može odobriti u toj valuti i on će anuitete podmirivati u devizama. Međutim, ako građanin ili preduzetnik dobije kredit u domaćoj valuti, mora ga moći vraćati u domaćoj valuti bez obzira na kursne oscilacije.
Reakcija države?
Rast švajcarskog je teret za švajcarski izvoz i turizam, ali i trgovinu jer visok nivo franka odvodi građane u kupovinu u susjedne zemlje. Zbog toga i Švakcarska traži rješenje za stabilizaciju promjene kursa.
Poznato je da je, u svim zemljama bilo pritisaka na banke i vlade s ciljem smanjivanja kamatnih stopa ili produžetka roka vraćanja kredita i utvrđivanja zakonotosti ponašanja banaka. Svi pritisci nisu dali značajnije rezultate.
Većina ekonomista, pogotovo libertarijanaca, smatra da država ima moć, ali ne treba da reaguje zbog valutnih klauzula u ugovorima o zaduživanju ili zbog davanja kredita u drugim valutama. U slučaju da se upustite u raspravu sa onima koji podržavaju ovo mišljenje bićete zasuti argumentima tipa da je i bankama u interesu da se krediti vraćaju i da „banke nude mogućnost prelaska na indeksaciju u evrima“, „banke nude i mogućnost da se uradi refinansiranje kredita“, „banke nude i mogućnost da se aktivira hipoteka i odustane od kredita“, „banke su nudile i nude veoma mnogo instrumenata za zaštitu od ovakvog rizika“... „Sve ove mjere i instrumenti zaštite koštaju, ali složićete se, eliminišu neželjene situacije“. A država bi svojom reakcijom subvenvionisala korisnike takvih kredita i napravila diskriminaciju“.
Uprkos ovakvim tvrdnjama, mađarska vlada odlučila je pomoći građanima koji imaju probleme pri izmirivanju stambenih kredita indeksiranih u stranim valutama i odredila je maksimalne vrijednosti švajcarskog franka, evra i jena u takvim pozajmicama. Prema sporazumu koji je dogovoren s bankama, vrijednost švajcarskog franka u stambenim kreditima će biti fiksirana na 180 forinti, a za evro će iznositi 250 forinti.
Taj fiksni kurs za vraćanje stambenih kredita važiće do kraja 2014. godine, a dužnici mogu odlučiti žele li se u njega uključiti ili će i dalje nastaviti otplaćivati kredite po stvarnom kursu.
Kod nas po ovom pitanju, za sada, tek u medijima ima reakcija. Čini se da vlasti smatraju da „prizemnim pričama“ o ukidanju devizne klauzule ili reviziji ugovora o kreditima ne mogu pridobiti nove poene kod glasača.
Možda će ova situacija sa promjenama kursa i valutnim klauzulama doći kao otrježnjenje. Možda je i mjera NBS po kojoj je učešće za stambene kredite 20 posto najbolja zaštitna za građane.
Нема коментара:
Постави коментар