Izjava u EuroBlicu

U dodatku EuroBlica-Novac mi je objavljena izjava:

...Investicioni menadžer iz Advantis Capital Menagamanet Miloš Grujić kaže da je činjenica da sva finansijska tržišta podrhtavaju zbog vesti iz SAD. S druge strane, navodi on, beg ulagača iz Portugala, Irske, Grčke, Španije i Kipra unose dodatnu nervozu i na ove prostore. Navodi kako je Evropska unija provela poslednju godinu spašavajući oslabljene države i njihove banke, ali bez rešenja problema. –Sve to stvara pogodno tlo za rast zabrinutosti i kod nas. U takvoj situaciji je logično da, ma kakvi finansijski izveštaji bili na domaćim berzama, cijene hartija od vrijednosti ne mogu značajno rasti- ističe Grujić. Kaže da treba vremena dok se prometi, vrijednosti akcija i broj investitora na Banjalučkoj berzi ne približe nivoima od prije početka krize. Pad cijena na berzama u BiH je, dodaje, kao posledica ponašanja svih učesnika na tržištu kapitala, počeo i prije krize u 2008. -Da su se institucionalni investitori ponašali po pravilima u vreme rasta tržišta, prodavali bi akcije iz portfelja i stvarali novčane pozicije. Na taj način bi obavili i značajnu društvenu ulogu jer bi zasigurno smanjili euforiju na tržištu i tako usporili i smanjili brzi rast cijena akcija. Povećanje pozicije gotovine bi omogućilo kupovinu u doba kada su cijene smanjene, što bi opet usporilo paniku kad je započeo pad na berzi- kaže Grujić. Istovremeno, veliki broj malih ulagača, bez ikakvog znanja o ulaganju počeo je da se „igra“ na berzi. Po cijenama po kojima su novi, mali ulagači kupovali, neko je morao i da proda. -Nakon tih dešavanja smanjio se broj ulagača, počela je velika recesija i sada smo tu gde jesmo- ocjenjuje on. Po njegovoj procjeni, (n)ova kriza, ako se rasplamsa, biće znatno drugačija od one iz 2008. kada je propast, jedne od do tada najvećih američkih banaka, Lehman Brothers, povukla za sobom finansijske institucije i, posredno, realni sektor. - Informacije na svim berzama prenose se po sistemu povezanih sudova, pa je razumljiv potop HOV na svim berzama. Narednih dana željno će se očekivati pozitivni signali iz SAD-a -dodaje Grujić. Ističe da je za naš finansijski sektor sreća u nesreći činjenica da naše finansijske institucije nisu imale značajna ulaganja u inostranstvo, pa promjena rejtinga zemalja evrozone neće imati direktne efekte na njihovo poslovanje. -Međutim, mala tržišta odlikuju kašnjenja za promjenama u razvijenim zemljama. Uz to, kao rezultat političkih nesuglasica u BiH državni rizik je povećan, što opredjeljuje investitore pri donošenju odluka o investiranju u HOV. To znači da i kada se na velike svetske berze vrate optimizam i investitori, naše berze će još čekati na njih- navodi Grujić.

ATF

Grujić ocjenjuje da tržište kapitala RS ipak ima potencijal da podnese sve buduće izazove. Značajan učesnik, koji može podržati aktivnosti na tržištu kapitala, je Investiciono-razvojna banka. -IRB bi mogla da osnuje i da upravlja municipalnim fondom. Na početku bi imala kompletno učešće u tom fondu i kao do sada podržavala emisije municipalnih obveznica, a kasnije bi se taj udio smanjio, jer bi i drugi investitori kupovali te obveznice. Stvorilo bi se sekundarno tržište municipalnih obveznica RS- objašnjava on. Banke i osiguravajuća društva bi, kaže, mogli u da koriguju poslovnu politiku tako što će više ulagati na berzi. –Takođe, akcionarska društva treba da budu svesna da privilegija postojanja na tržištu kapitala nosi pravo i obavezu da blagovremeno objavljuju potpune i tačne finansijske izveštaje i značajne informacije o poslovanju- ističe on. Put daljeg razvoja tržišta kapitala na ovim prostorima, zaključuje Grujić, biće trasiran rezultatima aktivnosti koje se odnose na pravilne primjene zakona, ali i dogradnju pravne infrastrukture i vraćanje poverenja u tržište kapitala kroz zaštitu investitora i priznavanje grešaka u prošlosti.

Zašto je kreditni rejting SAD-a tek nedavno snižen?

Zašto je agencija S&P smanjila kreditni rejting SAD-a, a agencija Moody’s nije?
Prosto, ove dvije rejting agencije rejtingom koji daju nekoj zemlji ne mjere istu stvar. S&P, za razliku ostalih rejting agencija, ne pokušava da uvidi posljedice za povjerioce već samo iskazuje vjerovatnoću objavljivanja bankrota (default) neke zemlje. Na primjer, ako zemlja objavi bankrot povjerioci dobijaju neku vrstu reprograma, nešto kao novo zaduženje, pod sličnim uslovima, ali na duži rok. Istorija je pokazala da u tom slučaju povjerioci najčešće dobijaju oko dvije trećine stvarnog duga. Međutim, u slučaju bankrota SAD-a stručnjaci se uglavnom slažu da bi povjerioci možda svoj novac i kamatu dobili malo kasnije, ali bi ih dobili u cjelini. I Kinezi misle tako te ne paniče već mirno gledaju šta se dešava.
Kako drugačije objasniti činjenicu da Kina, koja kao najveći povjerilac SAD-a ima oko 50% njihovih obveznica, ne reaguje. Ovih dana su prinosi na petogodišnje i na desetogodišnje obveznice SAD-a na rekordno niskom nivou. Objašnjenja radi, što je ovaj prinos niži to je država „sigurnija“-manja je vjerovatnoća da zemlja ode u bankrot. Prema tome, SAD-e su i dalje u mogućnosti da se zadužuju pod veoma povoljnim uslovima. Tržište, odnosno kamate na američke obveznice, pokazuju da postoje investitori koji ne vjeruju da je SAD blizu bankrota. Jednostavno, povjerioci smatraju da SAD-e trenutno ne treba i neće da proglase bankrot. Kažem trenutno, jer očekivati da će ovi prinosi biti na ovim nivoima je jednako glupo kao prije nekoliko godina tvrditi da će cijene nekretnina u SAD dovijeka rasti ili da će kurs dolara biti isti narednih deset godina.
Da se vratim na početak. Agencija S&P mjeri verovatnoću same objave bankrota. To se prije nekoliko dana zamalo i obistinilo. Naime, uglavnom opravdanog, smanjivanja kreditnog rejtinga evropskim zemljama dogodilo se nešto doskoro nezamislivo. Po prvi put od 1917. godine agencija Standard & Poor's je spustila kreditni rejting SAD-a sa AAA na AA+. Iako je kreditni rejting spušten tek za jednu „stepenicu” prvi dan trgovanja nakon tog smanjenja najvažniji indeksi na američkim berzama pali su između četiri i šest posto.
Iskreno, već predugo se čuju oštre kritike na rad rejting zbog smanjivanja rejtinga zamalja evrozone, a zagovaraju se reforme finansijskog sistema po kojem bi rejting agencije imale manji uticaj. Najoštrije kritike se odnose na dvostuke aršine triju vodećih agencija za kreditni rejting po pitanju rejtiga SAD-a i drugih zemalja.
Većina ekonomskih analitičara se slaže da je dug zemlja sa periferije evrozone prešao prag održivosti, ali da se ne može poreći da vlade ovih zemalja nastoje da poprave stanje sproveđenjem bolnih i nepopularnih reformi. U prilog toj tvrdnji idu i česti masovni protesti u Grčkoj. Bez sumnje, vlade ovih zemalja spremne su da povuku poteze koji ih mogu koštati (ne)uspjeha na sljedećim izborima. Ruku na srce, čini se da su te mjere došle prekasno i da se insistira na pogrešnim stvarima, jer smanjenje državne potrošnje tokom recesije samo produbljuje smanjenje BDP-a i zaposlenosti što može da generiše još veću krizu. Međutim, „bode oči“ činjenica da „jake zemlje“ Evrope i SAD-a već godinama povećavaju dugove, a agencije uporno ignorišu teškoće oko dogovora za saniranje dugova. Konkretno, dogovor između demokrata i republikanaca je postignut uz tešku muku iako su SAD-e bile na rubu nove recesije.

Dvostruki aršini nisu jedina nedosljednost u radu agencija za kreditni rejting. Do prije četrdesetak godina investitori koji su htjeli nepristrasne informacije o bonitetu emitenata hartija od vrijednosti, plaćali su agencije su rejting agencije za njihov rad. Od tada su "Big Three" agencije (S&P, Moody 's, i Fitch) počele primati uplate od strane emitenata koje su ocjenjivali. Logično, ovakav potez podstakao je optužbe da se te ocjene ne mogu više uzeti kao nepristrasne. Od tada raste zabrinutost da emitenti i države zapravo „kupuju“ ocjene agencija kako bi privukli investitore. Upravo ove „kupovine“ navode se kao jedan od najvećih uzroka posljednje hipotekarne krize.

Mada je odluka S&P-a o promjeni rejtinga SAD-a mogla gurnuti američku ekonomiju, ali i čitav svijet, u novu u recesiju niko ne može da se otme utisku da je američki kreditni rejting odavno trebao biti doveden u pitanje.

Da li se američke agencije za kreditni rejting vode profesionalizmom-pa tvrde da tržiše ne sumnja u bonitet SAD-a, patriotizmom ili nečim trećim?

Kredit vezan za stranu valutu? Dobrodošli u pakao!

Na portalu Frontal.ba je obljavljen moj tekst.

Krediti sa valutnom klauzulom ili u stranoj valuti, koji su se prije nekoliko godina činili kao dobro rješenje i olakšica, već dugo su prevelik teret za građane i preduzetnike. Rast kursa švajcarskog franka u odnosu na druge valute je sve koji vraćaju kredite vezane za švajcarski franak doveo na rub očaja. Prognoze ekonomskih analitičara oko daljeg kretanja franka su različite.

Osim onih koji primaju doznake iz Švajcarske u francima, niko se nije žalio na nizak kurs franka i na valutnu klauzulu u ugovorima prije nekoliko godina. U doba kad su podizali kredite pod ponuđenim uslovima ljudi koji su uzimali kredite u francima nisu bili željni avanturizma. Jednostavno, svako je rješavao svoje probleme na način na koji je mislio da je tada najbolji. Nakon silnog rast kursa franka nemeće se pitanje gdje je granica između želje finansijskih institucija za profitom i (legalnog?!) iskorištavanja situacije.
Pošteno je reći da su svi koji su uzimali kredit bili u prilici da prouče ugovore i kretanje raznih valuta pa i EURIBOR-a i da, ako to do tada nisu znali, spoznaju da su promjene vrijednosti i odnosa valuta veoma česte, te da gotovo više ne postoje krediti koji se odobravaju uz fiksnu kamatnu stopu. Osim toga, pošteno je priznati da niko nije zakonski natjeran da uzme kredit. Smatra se da je svako ko je ispunio uslove da dobije kredit daleko od kategorije „socijalni slučaj“ i da je razmišljanju o vrsti, uslovima i visini kredita posvetio više vremena nego izboru cipela.

Cijena novca

Kamatne stope u poslovnim bankama zavise od četiri faktora: troškova izvora novca koji banka dobija (npr. kamate na depozite), troškova banke (plate, rente, amortizacija), premije za rizik dužnika i profitne marže. Pretpostavimo da je visina EURIBOR-a za šest mjeseci dva posto. Radi pojednostavljivanja primjera recimo da na taj iznos banka iz Bosne i Hercegovine dodaje jedan posto kao zaradu banke iz inostranstva i tri posto za svoju zaradu koja uključuje i premiju za rizik neispunjenja obveza klijenta. Po ovom primjeru, dužnik u Bosni i Hercegovini ugovara i treba da plaća kamatnu stopu na kredit od šest posto - varijabilno.
Drugi slučaj je sa valutnom klauzulom. Po teoriji, valutna klauzula je instrument zaštite kreditnih, osiguravajućih i drugih finansijskih institucija u uslovima nestabilne domaće valute. U ugovore se uvodi zbog visokih stopa inflacije i nerealnih pokazatelja rasta cijena (indeksa rasta cijena). Valutna klauzula, po aksiomi, nije špekulativna već zaštitna klauzula kojom se iznos nekog ugovorenog iznosa, na primjer iznos otplate kredita, isplata osigurane svote ili premije kod životnog osiguranja, „veže“ uz kurs „stabilne valute“ ili korpu valuta. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane se žele zaštititi od moguće devalvacije (u slučaju povjerioca) ili revalvacije (u slučaju dužnika), koje bi dovele do povećanja ili smanjenja ugovorenog iznosa.
Uprkos ovom teoretskom pristupu, mišljenja stručnjaka oko valutne klauzule su veoma različita. Činjenica je da uvođenjem valutne klauzule banke nastoje da eliminišu kursni rizik i da građani, ali i preduzeća, često potpuno nesvjesno - u želji da što prije dođu do novca pristaju na zaključivanje ugovora o zaduživanju uz valutnu klauzulu. Stoga je najzgodnije napraviti projekciju vlastitih prihoda i tražiti kredite-u domaćoj valuti, za koje ste sigutni da ćete u svakom slučaju moći vraćati.
Stručnjaci koji se zalažu za ukidanje valutne klauzule smatraju da valutna klauzula koja se nameće domaćem dužniku na kredite nije poštena niti logična, jer domaći dužnik zarađuje u domaćoj valuti i nema mogućnosti ni znanje da se zaštiti od valutnog rizika. Ova grupa ekonomista smatra da ako neko traži devizni kredit banka mu može odobriti u toj valuti i on će anuitete podmirivati u devizama. Međutim, ako građanin ili preduzetnik dobije kredit u domaćoj valuti, mora ga moći vraćati u domaćoj valuti bez obzira na kursne oscilacije.

Reakcija države?

Rast švajcarskog je teret za švajcarski izvoz i turizam, ali i trgovinu jer visok nivo franka odvodi građane u kupovinu u susjedne zemlje. Zbog toga i Švakcarska traži rješenje za stabilizaciju promjene kursa.
Poznato je da je, u svim zemljama bilo pritisaka na banke i vlade s ciljem smanjivanja kamatnih stopa ili produžetka roka vraćanja kredita i utvrđivanja zakonotosti ponašanja banaka. Svi pritisci nisu dali značajnije rezultate.
Većina ekonomista, pogotovo libertarijanaca, smatra da država ima moć, ali ne treba da reaguje zbog valutnih klauzula u ugovorima o zaduživanju ili zbog davanja kredita u drugim valutama. U slučaju da se upustite u raspravu sa onima koji podržavaju ovo mišljenje bićete zasuti argumentima tipa da je i bankama u interesu da se krediti vraćaju i da „ban­ke nu­de mo­guć­nost pre­la­ska na indek­sa­ci­ju u evri­ma“, „ban­ke nu­de i mo­guć­nost da se ura­di re­fi­nan­si­ra­nje kre­di­ta“, „ban­ke nu­de i mo­guć­nost da se ak­ti­vi­ra hipoteka i od­u­sta­ne od kre­di­ta“, „ban­ke su nu­di­le i nu­de ve­o­ma mno­go in­stru­me­na­ta za za­šti­tu od ova­kvog ri­zi­ka“... „Sve ove mjere i instrumenti zaštite koštaju, ali složićete se, eliminišu ne­že­lje­ne si­tu­a­ci­je“. A država bi svojom reakcijom subvenvionisala korisnike takvih kredita i napravila diskriminaciju“.
Uprkos ovakvim tvrdnjama, mađarska vlada odlučila je pomoći građanima koji imaju probleme pri izmirivanju stambenih kredita indeksiranih u stranim valutama i odredila je maksimalne vrijednosti švajcarskog franka, evra i jena u takvim pozajmicama. Prema sporazumu koji je dogovoren s bankama, vrijednost švajcarskog franka u stambenim kreditima će biti fiksirana na 180 forinti, a za evro će iznositi 250 forinti.
Taj fiksni kurs za vraćanje stambenih kredita važiće do kraja 2014. godine, a dužnici mogu odlučiti žele li se u njega uključiti ili će i dalje nastaviti otplaćivati kredite po stvarnom kursu.
Kod nas po ovom pitanju, za sada, tek u medijima ima reakcija. Čini se da vlasti smatraju da „prizemnim pričama“ o ukidanju devizne klauzule ili reviziji ugovora o kreditima ne mogu pridobiti nove poene kod glasača.
Možda će ova situacija sa promjenama kursa i valutnim klauzulama doći kao otrježnjenje. Možda je i mjera NBS po kojoj je učešće za stambene kredite 20 posto najbolja zaštitna za građane.

Stavovi o privatizaciji

Termin privatizacija uveden je u 1936. godine u časopisu “The Economist” i odnosi se na prenos bilo koje državne imovine u privatno vlasništvo.

Zagovornici privatizacije, u skladu s liberalnim ekonomskim stavom, smatraju da država nije i ne može biti dobar preduzetnik. Po njima, privatna preduzeća rade efikasnije od onih pod državnom upravom što za rezultat ima inovacije, jeftiniju proizvodnju, veći profit i ekonomski rast.
S druge strane, najoštriji kritičar privatizacije-Association for the Taxation of Financial Transactions and for Citizens' Action-ATTAC smatra da se mnoge, posebno javne usluge (obrazovanje, prevoz, zdravstveno, energetsko i vodosnabdevanje) ne mogu prepustiti privatnom vlasništvu, jer se u tim oblastima radi o ispunjavanju zadataka koji prevazilaze ekonomska pitanja i ne mogu se posmatrati kroz prizmu ostvarivanja profita.
U cilju brze privatizacije velikog broja preduzeća u zemljama u tranziciji osmišljen je relativno brzo izvodljiv način privatizacije, povoljan po kratkoročni rejting vlade koja je izvodi-vaučerska privatizacija. Ideja je da se građanima besplatno podele vaučeri kojima građani kupuju akcije preduzeća.
Vaučerske privatizacije bile su centralizovane-odjednom za veći broj preduzeća (češki sistem) i decentralizovane-za svako preduzeće pojedinačno (ruski sistem). Jednim delom tako su izvedene privatizacije u Poljskoj, Letoniji, Sloveniji, Jermeniji, Kazahstanu, Kirgiziji i kod nas. Vaučeri su prema raznim kriterijumima, zavisno od zemlje, starosti i godina staža građana deljeni građanima.
Mana vaučerske privatizacije je što se ne osigurava dobro upravljanje preduzećima. Raspršeno vlasništvo, kao posledica jednake „kupovne snage“, dovodi do situacije u kojoj nad jednim preduzećem niko nema kontrolu, a odlučivanje i poslovanje gori su od očekivanih. Tako se stvara pogodno tlo za „bronwnfield“ investicije, „burazerske privatizacije“ i različite „zakulisne“ radnje.
Jedan od načina ublažavanja tih posledica je osnivanje (privatizacionih) investicionih fondova u koje bi građani uložili svoje vaučere, a dobijali akcije investicionih fondova (češki primer). Fondovi bi preko sakupljenih vaučera stekli značajno učešće u vlasništvu pojedinih preduzeća i, koristeći znanje i iskustvo svojih investicionih menadžera, na najbolji način upravljali poverenim kapitalom.
Nažalost, u zemljama koje su imale ovakav način privatizacije jedan od problema je-kontrola fondova. Različita vlasnička struktura fondova omogućila je menadžmentu mnogih fondova nekontrolisano poslovanje što je za posledicu imalo neefikasnost poslovanja preduzeća u njihovim portfeljima i sumnjiva preuzimanja vlasništva nad preduzećima.
Premijer Srbije, Mirko Cvetković, u jednom intervjuu je objasnio razočarenje u privatizaciju: „Privatizaciji se postavlja zadatak da kreira nova radna mesta, to se čuje u mnogim kritikama. Ona, prema udžbenicima, smanjuje broj radnih mesta, ali povećava efikasnost. Nova radna mesta treba da kreiraju grinfild investicije...“.
Nažalost, nepoverenje u privatizaciju uzrokovale su radnje koje nisu bile predviđene ili su urađene mimo zakona, a prošle su-nekažnjeno. Ako postoji sumnja, radi se revizija privatizacije i po potrebi mogu se (pokušati) poništiti privatizacioni ugovori.
U Srbiji je poništeno više od 600 privatizacija ili četvrtina od ukupnog broja. To je uzrokovalo ogromno nepoverenje javnosti u ispravnost postupka privatizacije u Srbiji.
U pet godina postojanja Komisije za reviziju privatizacije u RS revidirano je oko 200 privatizacija, što je oko četvrtina od ukupnog broja, a od toga u 96 slučajeva postoji osnovana sumnja nezakonitih radnji.
Nijedna privatizacija nije poništena.
Prema sadašnjim zakonima u Republici Srpskoj za najveći broj privatizacija ovih dana nastupa zastara.

Da li je (n)ova kriza izgledna?

Finansijska tržišta u svijetu ponovo drhte. Smanjenje kreditnog rejtinga SAD-a i strah od izbijanja nove recesije (opet iz SAD-a) uslovili su u ponedjeljak na Wall Streetu paničnu prodaju akcija i obveznica kompanija i banaka, akcija fondova, obveznica, nafte,... Ova panika je indeks Dow Jones smanjila za više od 630 bodova. To je njegov šesti najveći dnevni pad ikad. Atmosferu u SAD nije popravio ni predsjednik Barack Obama rekavši kako su SAD-e, bez obzira na to što kažu agencije, uvijek imale i imaće najviši, trostruki A (AAA) rejting.

Čak ni Evropska centralna banka kupovinom rizičnih talijanskih i španskih obveznica u ponedjeljak nije mogla obuzdati strah na tržištu.

U svakoj krizi ulaganje u zlato se čini najsigurnijim. Stoga je se velik dio uloženog novca ovih dana uložen upravo u zlato. Velike kupovine zlata su gotovo uvijek indikator za početak recesije.

(N)ova kriza, ako se rasplamsa, će biti znatno drugačija od one iz 2008. kada je propast, jedne od do tada najvećih američkih banaka, Lehman Brothers povukla za sobom finansijske institucije i, posredno, realni sektor. Problem i nije u rejtingu SAD već u podsticanju realne ekonomije u situaciji visoke zaduženosti i strahu od usporavanja rasta američke ekonomije. Podaci govore da je u prvoj polovini ove godine američka ekonomija je porasla samo 0,8 posto na godišnjem nivou, što je najsporiji rast od juna 2009. godine. Posljednjih mjeseci znanto je smanjen rast industrijske proizvodnje i potrošnje stanovništva.

U samo dvije sedmice Dow Jones se smanjio za 15 posto, SAD se i dalje isto ponašaju, a samo su povećale „prag zaduženja“.

U ovakvoj atmosferi, ako imamo u vidu da se informacije na svim berzama prenose po sistemu povezanih sudova, razumljiv je potop hartija od vrijednosti na svim berzama. Narednih dana, dana koji će biti puni neizvjesnosti, željno će se očekivati pozitivni signali iz SAD-a. Čak i ako velike svjetske banke novim kupovinama američkih obveznica smire tržište ostaje strah da li je održiv dugoročni rast realne ekonomije SAD-a i evrozone. Samo od toga će i zavisi preokret na svim berzama.

Ipak, da se razumijemo. Amerika će uvijek biti Amerika-najbogatija zemlja svijeta i najbolja ekonomija. Čak i da bankrotira. To što može da proglasi bankrot i ne mora da znači ništa. Samo će objaviti da nije u stanju da vrati sve dugove. Baš tako. Za razliku od nje, Uganda ili Ruanda, koja nisu ni blizu bankrota, će i dalje biti najsiromašnije zemlje na svijetu i neće imati mogućnost da se zadužuju već da samo doštampaju novac.

Štaviše, kamata na desetogodišnje obveznice SAD je na, rekordno niskih, manje od dva posto. Pojašnjenja radi, što je kamata niža država je „sigurnija“, odnosno veća je vjerovatnoća da će država uredno da izmiri svoje obaveze. Ako kineska vlada i dalje drži te obveznice i to je indikator da stanje nije alarmantno kako na prvi pogled izgleda. Štaviše, u momentu dok ovo pišem Dow Jones je na pravom putu da se vrati na vrijednost od juče.

Možda treba imati negdje u malom mozgu da su frku oko nove krize najbolje iskoriste-špekulanti. Oborili su vrijednost akcija i mogu da ih jeftinije kupe. I to je tržište.

Tvrdnja o velikoj potrošnji i krizi SAD-a i dalje stoji.

Mač iznag glave se ljulja, ali je barem šljem zavezan.