U određenoj fazi postojanja privrednog društava vlasnici i menadžeri se nađu na raskrsnici na kojoj treba da izaberu način finansiranja kojim će nastaviti dalji rast i razvoj svoje firme. Radi se o odluci po kojoj cijeni i od koga, odnosno pod kakvim uslovima će da obezbijede sredstva za finansiranje daljeg rasta i razvoja. Zbog posljedica koje proizilaze iz pribavljanja dodatnih sredstava najvažnija odluka se odnosi na izbor u kojoj mjeri je moguće finansirati razvoj iz zadržane dobiti iz prethodnih godina, kreditnog zaduživanja od banke, emisije obveznica, saradnje sa postojećim ili novim strateškim partnerom ili inicijalne javne ponude akcija (eng. initial public offering – IPO).
Vlasnici i menadžeri kompanija koje nisu listirane na berzi, a koji imaju ambicije da značajno povećaju vrijednost kompanije, proizvodne kapacitete i tržište trebalo bi da razmotre mogućnosti koje im nudi inicijalna javna ponuda akcija. To je potez kojim kompanija poveća svoju vrijednost, širi vlasničku strukturu i izlazi u javnost, odnosno na berzu, emisijom akcija.
Kao najvažnije prednosti finansiranja razvoja putem javne emisije akcija ističe se nekoliko činjenica. Najvažnija je da ovako prikupljena sredstva nemaju rok dospijeća i kamatnu stopu jer investitori koji kupuju akcije u javnoj ponudi očekuju prinos po osnovu dividende ili ostvarivanje kapitalne dobiti kroz rasta cijena akcija na berzi. Zatim, važna okolnost jeste da finansiranjem na ovaj način kompanija ne zavisi samo od jednog kreditora. Osim toga, važno je imati u vidu da se na ovaj način povećava finansijska moć u slučaju budućih preuzimanja drugih kompanija.
Iskustva na razvijenim tržištima kapitala pokazuju da se nakon prelaska u otvoreno akcionarsko društvo kompanija organizaciono disciplinuje. Dolazi do razdvajanja vlasničke i upravljačke funkcije, a pored interne revizije obavezna je i eksterna revizija. Menadžeri koji rukovode kompanijom se putem menadžerskih ugovora motivišu da upravljaju njome u najboljem interesu svih akcionara. Uz to, u otvorenom akcionarskom društvu svi vlasnici, srazmjerno svom učešću u kapitalu, učestvuju u procesu donošenja važnijih odluka.
Sam proces izlaska na berzu dobija veliku pažnju javnosti što ima i sinergetski efekat - promovisanje poslovanja i proizvoda kompanije. Naime, mediji mnogo pažnje posvećuju akcionarskim društvima jer je interes za poslovanje akcionarskih društava uvijek veći u odnosu na privatna preduzeća. Ovu okolnost, i obavezu da periodično objavljuju izvještaje o svom poslovanju, kompanije koje su listirane na berzi koriste da pokažu kako odgovorno i transparentno posluju.
Za IPO su najviše zainteresovani menadžment, radnici i dobavljači kompanije, jer su najbolje upoznati sa uslugama ili proizvodima, tržištem i imidžom kompanije. Štaviše, utvrđeno je da najlojalniji radnici, te kupci proizvoda i korisnici usluga kompanije, nerijetko postanu njeni najbrojniji akcionari.
Kompanija bira tzv. agenta emisije, obično brokersku kuću ili investicionu banku, čija je uloga da investitorima promoviše ulaganja u akcije kompanije. Samom početku procesa IPO-a prethode konsultacije vlasnika sa agentom ili potpisnikom emisije o strukturi ponude koja će biti upućena investitorima, s ciljem da se odredi visina kapitala, odnosno željena vlasnička struktura nakon javne emisije akcija. Upravo zbog neizvjesnosti oko broja i cijene akcija koje će se emitovati izrađuje se preliminarski prospekt. U tom dokumentu navode se svi podaci o istoriji i planovima kompanije i njenog menadžmenta osim tačnog iznosa potrebnog kapitala. Tačan iznos je poznat tek pošto se opipa „puls tržišta“, to jest kad se procijeni stvarna zainteresovanost investitora za akcije kompanije.
Proces IPO-a i u razvijenim ekonomijama traje nekoliko mjeseci, a kako se često radi o velikim sumama nije rijetkost da se investiciona banka ili brokerska kuća koja je potpisnik emisije obaveže da će otkupiti sve akcije koje se ne prodaju u postupku javne ponude akcija. Ponekad potpisnik emisije kupi sve akcije iz javne ponude, a kasnije ih prodaje ostvarujući tako zaradu u vidu razlike u cijeni.
Krajem 2008. godine uspješno je završena prva IPO (“Fratello Trade” a.d.) u Bosni i Hercegovini, čime je tržište kapitala Republike Srpske pokazalo da može vršiti svoju osnovnu funkciju-omogućiti privrednim društvima prikupljanje kapitala. Iako od tada nije bilo inicijanlnih javnih ponuda, poznato je da kod velikog broja privrednih društava koja su u privatnom vlasništvu postoji interes da se razvoj poslovanja finansira upravo na ovaj način. Međutim, kako vlasnici kompanije imaju veliki psihološki problem zbog gubljenja apsolutne kontrole i samostalnog upravljanja u njihovoj kompaniji treba da budu sigurni da tačno znaju odgovor na dilemu da li su zarad stvaranja većeg profita spremni novim vlasnicima ustupe dio vlasništva nad kompanijom.
Kao najvažnije prednosti finansiranja razvoja putem javne emisije akcija ističe se nekoliko činjenica. Najvažnija je da ovako prikupljena sredstva nemaju rok dospijeća i kamatnu stopu jer investitori koji kupuju akcije u javnoj ponudi očekuju prinos po osnovu dividende ili ostvarivanje kapitalne dobiti kroz rasta cijena akcija na berzi. Zatim, važna okolnost jeste da finansiranjem na ovaj način kompanija ne zavisi samo od jednog kreditora. Osim toga, važno je imati u vidu da se na ovaj način povećava finansijska moć u slučaju budućih preuzimanja drugih kompanija.
Iskustva na razvijenim tržištima kapitala pokazuju da se nakon prelaska u otvoreno akcionarsko društvo kompanija organizaciono disciplinuje. Dolazi do razdvajanja vlasničke i upravljačke funkcije, a pored interne revizije obavezna je i eksterna revizija. Menadžeri koji rukovode kompanijom se putem menadžerskih ugovora motivišu da upravljaju njome u najboljem interesu svih akcionara. Uz to, u otvorenom akcionarskom društvu svi vlasnici, srazmjerno svom učešću u kapitalu, učestvuju u procesu donošenja važnijih odluka.
Sam proces izlaska na berzu dobija veliku pažnju javnosti što ima i sinergetski efekat - promovisanje poslovanja i proizvoda kompanije. Naime, mediji mnogo pažnje posvećuju akcionarskim društvima jer je interes za poslovanje akcionarskih društava uvijek veći u odnosu na privatna preduzeća. Ovu okolnost, i obavezu da periodično objavljuju izvještaje o svom poslovanju, kompanije koje su listirane na berzi koriste da pokažu kako odgovorno i transparentno posluju.
Za IPO su najviše zainteresovani menadžment, radnici i dobavljači kompanije, jer su najbolje upoznati sa uslugama ili proizvodima, tržištem i imidžom kompanije. Štaviše, utvrđeno je da najlojalniji radnici, te kupci proizvoda i korisnici usluga kompanije, nerijetko postanu njeni najbrojniji akcionari.
Kompanija bira tzv. agenta emisije, obično brokersku kuću ili investicionu banku, čija je uloga da investitorima promoviše ulaganja u akcije kompanije. Samom početku procesa IPO-a prethode konsultacije vlasnika sa agentom ili potpisnikom emisije o strukturi ponude koja će biti upućena investitorima, s ciljem da se odredi visina kapitala, odnosno željena vlasnička struktura nakon javne emisije akcija. Upravo zbog neizvjesnosti oko broja i cijene akcija koje će se emitovati izrađuje se preliminarski prospekt. U tom dokumentu navode se svi podaci o istoriji i planovima kompanije i njenog menadžmenta osim tačnog iznosa potrebnog kapitala. Tačan iznos je poznat tek pošto se opipa „puls tržišta“, to jest kad se procijeni stvarna zainteresovanost investitora za akcije kompanije.
Proces IPO-a i u razvijenim ekonomijama traje nekoliko mjeseci, a kako se često radi o velikim sumama nije rijetkost da se investiciona banka ili brokerska kuća koja je potpisnik emisije obaveže da će otkupiti sve akcije koje se ne prodaju u postupku javne ponude akcija. Ponekad potpisnik emisije kupi sve akcije iz javne ponude, a kasnije ih prodaje ostvarujući tako zaradu u vidu razlike u cijeni.
Krajem 2008. godine uspješno je završena prva IPO (“Fratello Trade” a.d.) u Bosni i Hercegovini, čime je tržište kapitala Republike Srpske pokazalo da može vršiti svoju osnovnu funkciju-omogućiti privrednim društvima prikupljanje kapitala. Iako od tada nije bilo inicijanlnih javnih ponuda, poznato je da kod velikog broja privrednih društava koja su u privatnom vlasništvu postoji interes da se razvoj poslovanja finansira upravo na ovaj način. Međutim, kako vlasnici kompanije imaju veliki psihološki problem zbog gubljenja apsolutne kontrole i samostalnog upravljanja u njihovoj kompaniji treba da budu sigurni da tačno znaju odgovor na dilemu da li su zarad stvaranja većeg profita spremni novim vlasnicima ustupe dio vlasništva nad kompanijom.
