Mit o japiju-mladom i zgodnom radoholičaru, sa kravatom preko elegantne skupe košulje, mnogo priča na telefon a još više vremena provodi u kancelariji zatrpan dokumentima oko račnara i opet konstantno negdje žuri a zarađuje milione na zapadu je nastao je kao rezultat uspona ambicioznih mlađih ljudi koji su se prilično brzo obogatili na svjetskim berzama u New Yorku, Londonu i Tokiju.
Želja za uspjehom ostvarenim sopstvenom zaslugom je u pop kulturama izuzetno pogrešno interpretirana. Osnovne vrijednosti u tom sistemu su moć i bogatstvo a prava sreća: ljubav, privatan život, porodica i zdravlje su zanemareni. Izuzetno takmičarski postavljen sistem školovanja u Americi i Japanu je u dobroj mjeri kumovao ovakvoj postavci vrijednosti.
Presađivanje kose, plastične operacije, novi nos, uši zubi, idealna kilaža, uz trku sa unosnim ugovorima i paralenom juranjavom za markiranim odijelovima, satovima, automobilima i poslednjim čudima tehnološkog sektora razvile su izuzetno desubjektivizovane ljude koji se uzdaju isključuivo "u se i u svoje kljuse". Cilj kao imperativ o(p)stanka u samom vrhu, kao još uvijek mlad i zgodan, pa i po cijenu gubljenja sosptvenog identiteta stvorio je potpuno osamljene osobe koje godinama nisu osjetile istinsku ljubav. Uz sve navedene propuste u životu poslednja stepenica je depresivna, potrošena, izmučena osoba sklona ka pretjeranom konzumiranju lijekova, u nerijetko i alkohola uz veće količine psihoaktivnih supstanci.
Nakon velikog buma na tržistu te nastupa recesije tokom devedesetih godina prošlog vijeka ova generacija u razvijenim zemljama je prećutno prekršila svoja modna pravila uvođenjem Casual Friday-a. Uz nonšolantnije oblačenje kao osnovni poslovni kvaliteti se ponovo počinju cijeniti iskustvo i stručnost.
Naslovi tipa „How to became rich in ten lessions“ su odbačeni.
Novi ciklus ekonomskog rasta propraćen je novim odjevnim trendom. Rip-off, skupa moda, naizgled bez nekog stila. Ovaj trend karakteriše nasumični odabir skupe garderobe. Konačno su kreativci došli na svoje: strgali su kravate, obukli polo majice i počeli biciklom da dolaze na posao.
U poslijednje vrijeme mi zapada za oko ideal srpskog biznismena. Srbin, pun pameti i iskustva stečenog gledanjem američkih serija i surfanja netom odlučio da se zlim jezicima prikaže kao JAPI!
Zgodan, mlad, obrazovan, puno uložio u spostveni izgled. Nabildovan, uvijek uredno ošišan i obrijan, zarađuje... Pa dobro, zarađuje koliko zarađuje-tek toliko da može sebi da kupi pristojno odijelo (možda malo posudi od "staraca"). Još uvijek živi od novca, hrane, ljubavi i dobre volje roditelja ali (zato) ima dva (ili više mobilnih) telefona. U godinama je kad više nikako nije mlad i perspektivan ali nada se da će njegovo vrijeme tek doći.
Uzori su mu "kontroverzni biznismeni". Taj termin je ustanovljen u novijoj srprkoj žurnalistici kao zanimljiva novinarska metafora kojom se opisuje neko ko ima mnogo gotovine, nema stalan posao a niko i ne zna otkud mu to brdo love. Nekad se desi da takav biznismen mora da brani goli život za vrijeme opuštenog druženja sa prijateljima i onda se njegovo ime provlači po crnoj hronici. Neki ovu metaforu smatraju ostavljanjem prostora da se iz nekakve predostrožnosti i straha kriminalac ne nazove kriminalcem. Za svaki slučaj. Da novine izbjegnu eventualne požare i bombe u svojoj redakciji i osiguraju svoj konto od izdataka za „pretrpljenu patnju, uvredu časti, duševni bol i ometanje istog u obavljanju redovne djelatnosti - od koje dotični hrani maloljetnu djecu." Nije važno što on svoju redovnu djelatnost obavlaj iz sijenke. Bože moj, svaki posao je težan na svoj način. Bolje da je u sijenci da ga ne opali sunce. Dabome!Pa da, bato! Nema tu mnogo priče o obrtu novca i rizicima, leveridžima, kreditima, kapitalu, bolestima i sličnom-nema se vremena za to. Ne, priča je uglavnom vezana za unosne ugovore, destinacije, jahte, avione, kamione, milione,... Invazija „visokoobrazovanih“ (jako diskutabilno koliko visokoobrazovanih) mladih ljudi koji govore strane jezike, liče jedni na druge i strogo poštuju rigidna japijevska pravila oblačenja. SRPIS – Serbian Professionals. Svetsko, a naše!
"Srpi" je u najboljem slučaju zaposlen nekoj inostranoj firmi, eventualno u nekoj od malobrojnih domaćih korporacija. Ne priča svojoj zaradi (valjda mu tako piše u ugovoru?!), živi sa roditeljima jer (još) nema svoj stan, vozi oko deset godina star auto, i još uvijek mašta o milionima. Ali ono što ga čini japijem jeste ambalaža - odijelce, kravata i mobilni telefoni. I motivacija, podrazumijeva se. Poznajem čitavu brigadu takvih.
Dugo sam vjerovao da je to odbrambeni mehanizam seljačizma koji nas je zapljusnuo u vrijeme kad su u USA japiji nestajali. Naši japiji se po manirima, pristupu partnerima, riječniku i izgledu jako teško razlikuju od nižerazrednog italijanskog kriminalca. Svjesno nisam rekao mafijaša. Nije isto mafijaš i kriminalac. Ah, da umalo da zaboravim. Ima i kod nas prelaženja iz niže klase u višu- no, ne svojom zaslugom. Da skratim priču - radi se o sretnom spletu okolnosti.
Da nije smiješno bilo bi žalosno. Loša imitacija propalog pokreta! Kad se svemu tome doda spasonosan uticaj interneta uz pomoć kojeg se u pravo vrijeme saznalo za rip-off i doza srpske originalnosti dobijamo FRSBIJA - Frankenstein Serbian Professionals!
Kako iz svega lošeg izvučem i ponešto dobro, tako me i ovdje raduje što ma kako zastario ovaj pravac donosi nam barem određen privid profesionalnosti, kreativnosti, originalnosti, odgovornosti, tačnosti, etike, urednosti, morala, ekomomske, pravne, informatičke i emocionalne osvještenosti. Barem će neko to da pomisli kad mu se naš japi obrati na nekom stranom jeziku. O nastavku poslovanja imam više verzija.
Нема коментара:
Постави коментар