Iz mog ugla: Idiotarije

Irak, Bin Laden, bejzbol, tenis, Zanzibar, golf, Korleone,... Aaaaaaaaaaaaa... Dodik, Tihić, Čović, Visoki predstavnik, Golubović, mafija, stečaj,... Gasim.
U BiH je na ime postratnog oporavka posljednjih 10 godina per capita ušlo više nego u oporavak Njemačke poslije Drugog Svjetskog rata. Razumna je pretpostavka da nismo krali ni Vi ni ja. Možemo razbijati glavu ko je? Možemo i tražiti krivce. Možemo ih i naći. Možemo lupati glavu sa svim svjetskim problemima ali od lupanja glave imamo jako slabu korist. Ostaće činjenica je da je ovaj region dobio šansu da se uzdigne.

Nema više Tita ni crvenih pasoša ni onih dobrih, penzija. Nema ni "one" Crvene Zvezde, onih sportista, nema više ni muzike kao što je nekad bila. Nezaposlenost je ogromna. Vjerovatno će nam se smanjiti i strani krediti... Pa zar se niko nije nimalo opametio. Ko je sa čitanjem došao do ovog dijela već je svjestan da je slične tekstove do sad pročitao jako puno puta. Poslije 10 godina (od bilo kojeg događaja) država treba posjedovati osposobljeniju proizvodnju, kadrove i sistem obrazovanja nego što je to bilo prije. Šta mi imamo novo iz godine u godinu? Kafiće, prodavnice, restorane i beton.

Situacija je lijepa samo ako dnevnik gledamo naduvani.

Pa opet, postaviću pitanja? Šta radite po pitanju ostvarivanja svojih ciljeva u životu? Jeste li svom cilju danas, barem korak bliži nego što ste to bili juče?

Ne bismo trebali propustiti nijednu minutu svog života. Pogotovo ne, trošeći vrijeme na fejsbukovima, zadimljenim podrumima i lolacijama čiji vlasnici ih nazivaju ugostiteljskim objektima. Guzlamo sa kafe na kafu i prepričavamo svoje i tuđe nedaće. Napijamo se kukajući kako nam je teško. U najboljem slučaju slušajući gledaćemo lokalnog pametnjakovića kako bistri neke druge probleme. Na tim kafama nema ni deset minuta zdrave priče.

Nikome na ovo svijetu nije lako. Svakom je njegova muka najteža. Ali mislim da na red čeka jedno kolektivno buđenje i triježnjenje. Ljudski život je isuviše kratak da bismo tjerali ganjali pravdu. Svijet je vijekovima osvajan, tlačen, pljačkan i iskorištavan. Istorija nam to govori. Svaki sistem je imao svoju nepravdu. Ropstvo, feudalizam, socijalizam, kapitalizam,... Na neki način svaki sitem je imao instaliranu neku nepravdu. Dokle više sa razglabanjima i mlaćenjem prazne slame?! Na kraju kafe možemo doći do zaključka da imamo dva izbora. Prvi, da damo svoj herojorski doprinos za pobjedu pravde na svijetu. Ostaviti trag u istoriji. Potrošiti čitav život na tom mega projektu i pri tom vjerovatno još herojskije skončati. Na primjer, biti herojski degradiran ili još herojskije likvidiran, spaljen ili mučen. A drugi izbor pokušati potrošiti malo manje vremena boreći se sa vjetrenjačama. Ne biti baš potpuno izolovan iz projekta smanjivanja nepravde na ovom okrutnom svijetu. Vjerotavno nećemo ostati upamćeni kao istaknuti borac za pravdu ali ćemo se vjerovatno više skoncentrisati na dobrobit svoje porodice i sebe.


Možemo danima pričati zašto USA trupe ne idu iz Iraka ili se fokusirati na svoju budućnost (ili koru ‘ljeba, zavisno od toga kako ko zove isti proces). Malo ko priča kako pomoći (ili bar olakšati posao) sebi i svojoj porodici, pa i državi na kraju krajeva. U kafani sigurno nećemo riješiti svjetske probleme. Malo koga sam čuo da priča o samo-obrazovanju, sticanju posebnih vještina i znanja pomoću kojih danas, sutra možemo zarađivati svoj (a ne državni ili ne znam ni ja čiji) hljeb. Pravila igre su postavljena. Možemo da se žalimo sudijama, upravi vodovoda, Bogu ili roditeljima zašto su pravila baš takva a možemo pokušati zavrnuti rukave, ako treba navući rukavice i dati sve od sebe da završimo igru kao dobar igrač.
O ovoj temi se jako puno diskutuje tako je i mene malo okrznula. Mislim da se više neću vraćati na novo iznošenje zaključaka. Kome treba shvatiće.