субота, 09. март 2013.

Minuli rad i nagrađivanje

Na portalu Frontal i u EuroBlicu je objavljena moja kolumna.
Kao reakcija na emisiju o platama sindikalnih vođa u Republici Srpskoj, nedavno se na tviteru povela rasprava o obračunu minulog rada i motivaciji radnika kao „naknadi za radni učinak ili vjernost poslodavcu”. Prvi zaključak koji je uslovio dalji tok rasprave bila je tvrdnja da obračun minulog rada kod nas „nije jedina loša zaostavština iz socijalizma“. Naime, minuli rad u našu praksu ušao je kao Kardeljev doprinos (u Zakonu u udruženom radu). Cilj je bio da se radnici nagrade srazmjerno onome što su uradili.
Jedan tviteraš me podsjetio da su u Srbiji još 2005. godine najavljivali mogućnost ukidanja naknade za minuli rad kao „prevaziđene kategorije koja ne odgovara tržišnoj privredi i odvraća investiranje“.
Svaki poslodavac cijeni radnika koji godinama efikasno i profesionalno radi. Ipak, godine provedene na jednom radnom mjestu nisu garancija za trenutni rad. Ilustracije radi, nije pravilo da radnik koji iza sebe ima 35 godina radnog staža danas radi bolje od kolege koji radi nekoliko godina. Mlađi radnik je možda i produktivniji, a ako da obojica imaju istu osnovicu, stariji mnogo više košta poslodavca samo zbog “minulog rada”.
Pretpostavimo da neko je prije 15 godina napravio patent i unaprijedio proizvodnju i preduzeću u kojem je radio. Danas radi u slabijem preduzeću, ali njegov rad od prije 15 godina i dalje doprinosi preduzeću u kojem je radio. Ipak, sada ima manju platu i tako manju naknadu za minuli rad. Slično tome, ako je neko radio 35 godina kao učitelj a danas je direktor javnog preduzeća, dodatak za minuli rad na zaradu direktora će uključivati i radno iskustvo iz učionice.
Dalje, zamislimo radnika koji je godinama zabušavao u nekom preduzeću, a naknada za minli rad mu raste nakon svake godine. Pod pretpostavkom da se zaposli u javnom preduzeću koje bi mu isplaćivalo veću platu počeće da dobija veliku naknadu za - staro zabušavanje. Priznaćete, čuli ste za slične primjere zapošljavanja. Osim zabušanta, koristi ima i država jer se povećava osnovica za obračun poreza i doprinosa. Paradoks je što se novac za ove “sitne devijacije” koje su često posljedica “stranačkog zapošljavanja”, obezbjeđuje od - poreskih obveznika.
U kapitalizmu ne postoje sigurna i stabilna radna mjesta. Čitav život se uči, usavršava, gubi i dobija. Naknade za minuli rad, stimulacije, beneficije ili slične naknade ne treba da daju radnicima ništa što ne zasluže. Prema tome, poslodavac svakog radnika treba posebno (ne)novčano nagraditi, kako za tekući, tako i za minuli rad. U suprotnom bi nezadovoljan kvalitetan radnik, na slobodnijem i fleskibilijem tržištu rada od našeg, brzo našao drugog poslodavca.
Dakle, ne treba miješati naknadu za minuli rad sa naknadom za iskustvo. Suština ideje o minulom radu je vjerovanje da iskustvo uvijek donosi efekat. U kapitalizmu iskusni i dobri radnici po sistematizaciji napreduju i dobijaju veću zaradu koja kompenzuje stečena iskustva i vještine. Tako vrijednost radnika na tržištu raste kako stiče vještine i iskustvo. Prema tome, logičnije je da radnik duguje poslodavcu za stečena iskustva.
Iskusni preduzetnici i menadžeri smatraju da je jedan od najboljih načina nagrađivanja za vjernost, zalaganje i doprinos radnika preduzeću mogućnost da sami radnici posjeduju akcije preduzeća ili opcije na akcije. Njihov rad, usljed raznih uticaja, ne mora da bude pretočen u vrijednost akcija na berzi. Imaće motiv da dobro rade jer će stvoriti profit i ostvariti pravo na dividendu ili će dobiti još akcija. Čak i ako preduzeće ne ostvari profit biće upoznati o uslovima poslovanja na skupštini akcionara gdje će, bez uplitanja države, diskutovati o poslovanju i finansijskim izvještajima.

Нема коментара:

Постави коментар