уторак, 31. децембар 2013.

Želim Vam sve najbolje!

Mojim dragim prijateljima i svim posjetiocima bloga, u Novoj 2014. godini želim mnogo zdravlja, ljubavi, sreće, uspjeha, spokoja i ispunjenih želja uz mirne snove i ispunjenje svih planova. 
Najlakše je samo reći: "SREĆNA NOVA GODINA", a opet - ne možete bez toga. Želim da vjerujem da za uspjeh ne treba mnogo sreće. Trudite se da čuvate zdravlje. Realno ocijenite i spoznajte svoje sklonosti i sposobnosti, i odredite sebi prioritete. Postavite sebi ciljeve i standarde življenja i radite na ostvarivanju tih ciljeva. To podrazumijeva da se stalno usavršavate, učite, čitate, analizirate, planirate i organizujete. Da biste u tome uspjeli pažljivo birajte saradnike, prijatelje i poslovne partnere. Od velike je važnosti da budete okruženi dobrim, dragim i pozitivnim ljudima.
Na kraju, vjerujte u sebe i neprestano se prilagođavajte.
Dakle, želim Vam da zacrtate sebi ciljeve i da ih fazu po fazu pratite, analizirate i ostvarujete tokom godine. Sljedećih godina ćete imati sjajnu osnovu za unapređenje svih svojih vještina, osobina i planova.
Ne zaboravite, nastojte da svaki dan obradujete nekoga do koga Vam je stalo.

четвртак, 26. децембар 2013.

Bitcoin groznica

Mnogi me pitaju šta mislim o mogućnosti zarade na novom internet fenomenu "Bitcoin". Za sada, kretanje vrijednosti bitcoina podseća na kretanje cene zlata - raste što je veća neizvjesnost na finansijskim tržištima. Zato djeluje kao “sigurna luka” u krizi. Istovremeno, drastične promjene vrijednosti mnoge privlače da se upuste u klasične berzanske špekulacije po principu „kupi pa prodaj što skuplje“.
Ukratko, za one manje upućene, reč je o kriptografskoj-virtuelnoj ”valuti”, koju ne priznaje ni jedna zemlja i iza koje (zvanično) ne stoji nijedna institucija niti pojedinac. To je kao program koji se stalno izvršava na internetu i (p)održava ga mnoštvo računara koji obrađuju transakcije kojima se bitcoin kreće među korisnicima. Istovremeno, bitcoinom je moguće, fizičkim ali sve više i pravnim licima, plaćati razne narudžbe preko interneta.
Do bitcoina se, kao i do plemenitih metala, dolazi „kopanjem“ ili kupovinom, ali možete i da ga izgubite ili da vam ga ukradu. „Kopanje“ ili „rudarenje“ (engl. mining) je zahtjevan proces. Kome je do toga, na internetu se nudi izobilje izvora i preporuka za „rudarenje“. Preporučljivo je nabaviti posebnu računarsku opremu, povezati je na internet i čekati polagane prilive “iskopanih” bitcoina. Naknada za „rudarenje“ su odgovarajući broj “novostvorenih” bitcoina. Ponuda je ograničena na 21 milion bitcoina i sve je teže doći do njih. Zapravo, svaka transakcija je predmet obrade svih u mreži koji su uključili opremu u izračunavanje komplikovanih problema sa ciljem da se osigura sigurnost i anonimnost transakcija.
Zamišljen je kao univerzalna valuta za plaćanja, ali njegova primena već nudi istorijske dokaze. Naime, ako je zaista određen ukupan broj bitcoina, to znači da se neće pojaviti “autoritet” (poput neke centralne banke) koji bi “štampao novac“ očekujući od korisnika da vjeruju da sve više stvorenog novca ima istu vrijednost. Prema tome, bitcoin jeste virtuelni novac, sa gotovo svim funkcijama i osobinama pravog: anonimnosti plaćanja, sigurnosti transakcija, relativne transparentnosti procesa i nemogućnosti višestruke upotrebe istog novca. Najvažnije, fenomen je dokazao da "nevladina” valuta bez kontrole centralne banke odlično služi i za iskazivanje vrednosti i kao sredstvo razmjene.
Najveći broj finansijskih analitičara i savjetnika su još sumnjičavi o bitcoinu. Činjenica je da su ga najveći "ozbiljni" servisi poput Financial Timesa donedavno mahom ignoirisali, a sada redovno izvještavaju o njemu. Takođe, veliki broj stručnjaka za finansije prekasno je otkrio bitcoin. Dok su ga jedni ismijavali, rijetki su davali prognoze. Većina prognoza, poput skore propasti, su se pokazale pogrešnim.
Sa ograničenom ponudom, a uz očekivani rast tražnje, vrednost bitcoina može još mnogo porasti. Rekoh, može, ali i ne mora. Ilustracije radi, svaka veća grupa može da napravi nešto slično ovome, nazvati ga drugačije - a upotrebljavati ga u iste svrhe bi ga obezvredilo.
Očekivanja iz prvog pasusa privlače špekulatne jer tu vide priliku za laku zaradu. Stanje u kojem se svi zanimaju za kupovinu iste robe je često uvod u špekulativnu groznicu koja uzrokuje velika razočarenja. Prema tome, ne želeći da nekog navodim na kupovinu ili prodaju bitcoina, a želeći da odgovorim na pitanje sa početka teksta - smatram da je nastavak vrtoglavog rasta vrijednosti bitcoina neodrživ.

четвртак, 21. новембар 2013.

Utisak mjeseca

Sredinom novembra, ministar privrede Srbije Saša Radulović i njegovi saradnici su pobrali čestitke javnosti u regiji za hrabrost i nezavisnost u radu. Radulovićev istup skrenuo je pažnju na nekoliko bitnih činjenica i najavio mogući snažan zaokret u ekonomskoj politici Srbije. Prije svega, razbio je mit o nužnosti stranih investicija . Jednostavno, megaprojekati za medijske priloge donose dinare poput obrtničkih radnji ili malih preduzeća koja stvaraju novu vrijednost i plaćaju porez. Dalje, Radulović ukazuje na besmislene primjere podsticanja izvoza novcem poreskih obveznika. Čak i Krugman, najcitiraniji lijevo-orjentisan ekomomista u XXI vijeku, tvrdi da je podsticanje izvoza štetno za ekonomiju zemlje. Ruku na srce, Radulovića vjerovatno sa istim žarom hvali jedan broj istih oni kojih hvale i Krugmana jer ne razlikuju liberalizam  od državne intervencije ali im i regulacija i deregulacija dobro zvuče. Takođe, to što dio javnosti u komentarima odobrava ukidanje Agencije za strana ulaganja i promociju izvoza (SIEPA) može se protumačiti i kao ogorčenost Dinkićevim potezima. Bilo kako bilo, većina komentatora priznaje da im je drago što je priznat autoritet, između ostalog, tvrdi da država nekim subvencijama vodi - rasipničku politiku.
S druge strane, kritičari Radulovićeva zapažanja omalovažavaju ističući da “sve zemlje imaju ovakve agencije”. Rasprave sa onima kojima je argument da sve zemlje “rade isto” su - gubljenje vremena. Da je kopiranje kompletne regulative iz Hong Konga rješenje - neke bi to odavno izvele.
Da se ne lažemo, sve zemlje imaju jedan broj korumpiranih političara  diskutabilnih stručnih kapaciteta i dometa. Ipak, uspješne zemlje manje “pate” od promovisanja zvučnih imena sa teoretskim znanjem, a bez iskustva na tržištu, na uticajne pozicije. Zemlje  koje promovišu preduzetnički duh ne hrane zablude da uspješan političar ili preduzetnik treba posjedovati formalno akademsko obrazovanje. Naprotiv, teže da biraju one koji su pokazali rezultate, upornost, odlučnost, moral i praktično znanje.
Radulović je izjavio: "Nisam političar, govorim istinu". Daljim radom i ignorisanjem prizemnih kritika ima priliku da dokaže da mu nije stalo da podiže rejting prepucavanjem već - djelima. Želim da vjerujem da je najbolja preporuka za sadašnji anganžman i ovakvo ponašanje bio - on, sam sebi. Radulović nije ni ekonomista već - elekroinženjer. Završio je ETF u Sarajevu (smjer automatika i elektronika). Ipak, dosadašnjim radom, zalaganjem i ponašanjem je pokazao da je preduzetniji od većine politički angažovane akademske “ekspertske” elite. Krajem osamdesetih se zaposlio u Simensu u Njemačkoj, potom je živio i radio u Kanadi i SAD. Preduzetničko iskustvo i praksu brusio u preduzetničkim vodama kroz kompanije podržane Venture Capital i Private Equity fondovima. Stvarao je i vodio kompanije od “garaže” do 150 zaposlenih i bio glavni direktor ili član uprave u nekoliko kompanija.
Njegov rad pratim tek posljednjih godina i zapazio sam da se po povratku u Srbiju dokazao kao stečajni upravnik, investicioni menadžer, savjetnik Asocijacije za mala i srednja preduzeća za poreski sistem te stručni saradnik Savjeta Evrope, OEBS-a, GIZ-a, NALED-a... Već godinama piše blog i kolumne u kojima kritikuje promašaje u ekonomskoj politici Srbije, drži treninge na teme privrednog kriminala i zloupotreba u stečaju, privatizaciji i na berzi. Kao ministar, za savjetnika izabrao je Aleksandra Stevanovića - velikog poštivaoca liberalnih ideja.
Jednostavno, za uspjeh nisu potrebna zvanja već znanja, hrabrost, vještine, volja, iskrenost i dobri saradnici.

четвртак, 10. октобар 2013.

Jedinstvena supervizija



Finansijski stručnjaci u Srpskoj načelno su pozdržali inicijativu Predsjednika Narodne skupštine, za uspostavljanje jedinstvene entitetske supervizije finansijskog sektora. Podsjetiću, Predsjednik Radojičić se, u ime kluba poslanika SNSD-a, založio za usvajanje zaključka kojima bi Vlada RS bila zadužena da razmotri i predloži objedinjavanje Agencije za bankarstvo, Agencije za osiguranje i Komisije za hartije od vrijednosti RS. Radojičić je istakao da bi jedinstvena kontrola svih finansijskih subjekata spriječila prebacivanje odgovornosti jednih regulatora na druge.
Prema ovom prijedlogu, jedinstveni supervizor bi poptpuno kontrolisao finansijske subjekate po modelu koji postoji u Mađarskoj, Poljskoj, Danskoj, Švedskoj, Estoniji, Letoniji, Malti a dosta je sličan sa modelom koji postoji u Austriji, Češkoj, Finskoj, Njemačkoj, Slovačkoj i drugim zemljama EU. To su tzv. “cross-sector" sistemi u kojem su agencije za nadzor integrisane u jednu bez uloge Centralne banke u superviziji. Ruku na srce, naš finansijski sistem nije poput razvijenih finansijskih sistema u kojima različiti sektori sve više nalikuju jedan drugom ali će približavanjem EU sve više ličiti na taj model tako da je realno razmišljanje o “kopiranju” uspješnih iskustava.
Dakle, za očekivati je da bi konsolidovana agencija omogućila bolju iskoristivost ljudskih potencijala i tehničkih resursa. Takođe, institucionalnom konsolidacijom mogu se (is)koristiti prednosti ekonomije obima - jedan softver, jedno računovodstvo i svi stručnjaci u na istom mjestu. S tim u vezi, možda postoji (ali ne veliki) prostor za smanjivanje troškove naknada za one koji su nazirani. Bitno je istaći da se prostim uvidom u sve dosadašnje izvještaje agencija može reći da nema sumnje da bi zajednička agencija bila potpuno finansijski samoodrživa.
U bankocentričnim sistemima (poput našeg) kod kojih supervizor nad bankarskim sektorom ima dominantan položaj, jedinstvena institucija može zadržati dominantnu ulogu i u slučaju stvaranja jedinstvenog supervizora. Međutim, treba se podsjetiti iskustava sadašnjih članica EU koja pokazuju da konsolidovanje supervizora neće rezultovati razvitkom finansijskih tržišta. Prema tome, konsolidacijom supervizije naše tržište neće postati sofisticirano i razvijeno. Takođe, ako postojeći supervizori provode manjkav nadzor nad određenim sektorima, on će ostati takav ako dođe do konsolidacije.
Najvažnije, osnivanje jedinstvenog finansijskog supervizora ne bi narušilo ustavno uređenje, a zadržalo bi i unaprijedilo nadzor i regulaciju na entitetskom nivou. S tim u vezi, ako bi se pristupilo objedinjavanju supervizora, uz sve analize, potrebno je i pripremiti nove zakone (o bankama, o štedno-kreditnim institucijama i sl.) koji bi implementirali i harmonizovali standarde EU s ciljem harmonizacije prava sa direktivama, principima Bazelskog komiteta za nadzor nad poslovanjem banaka, aktuelnim tendencijama u zakonodavstvu i usaglašavanje sa već izvršenom reformom privrednog zakonodavstva (novim Zakonom o privrednim društvima, o registraciji privrednih subjekata, o stečajnom postupku i dr.).

четвртак, 19. септембар 2013.

Ponovo o trezorskim zapisima - uz prijedlog za postizanje boljih uslova.

Za 26. septembar najavljena je emisija nova emisija trezorskih zapisa. Predviđeni iznos emisije je 53 miliona KM. Ovaj iznos može biti i manji, ali i veći - zavisno od ponuda koje kupci (najčešće banke i osiguravajuća društva) pošalju tokom aukcije na berzi.
Iako sam do sada mnogo pisao i pričao o trezorskim zapisima osjećam potrebu da razjasnim neke dileme u vezi sa trezorskim zapisima koja prave zabunu u medijima. Prije svega, ovo je 14. po aukcija za kupovinu terzorskih zapisa Republika Srpske a očekuje se da bude 13. emisija jer šesta aukcija nije uspjela. Detaljan prikaz dosadašnjih rezultata aukcija prikazan je u tabeli ispod. (Kliknite na tabelu za uvećanje slike)
Po definiciji, trezorski zapisi (ili kako se još nazivaju blagajnički zapisi od engleskog treasury bill ili od njemačkog Schatzzettel), predstavljaju obligacionu kratkoročnu hartiju od vrijednosti s naznačenim rokom dospijeća emitentove obveze plaćanja glavnice i kamata. Praksa na razvijenim tržištima je da trezorske zapise izdaju ministarstva finansija (državni trezori), državne agencije ili centralne banke. Ukratko, trezorski zapis je dužnički instrument za održavanje likvidnosti. Baš zato što ga izdaju navedene institucije smatra se “nerizičnim” instrumentom, pa su sigurnost i nizak prinos glavne karakteristike ove hartije. Takođe, najčešće se prodaje se uz diskont (popust) tako da mu je cijena pri prodaji niža od nominalne, a po dospijeću se isplaćuje  nominalna vrijednost. Nije neobično da se prodaje s kamatnim kuponom, tj. uz kamatu. 
Po knjigama, uobičajeno dospijeće trezoraca je oko 30, 90, 180, 360 dana. U praksi, podjele po dospjeću nisu ovako krute. Jednostavno, dospjeće treba da bude kraće od godinu dana. Prema tome, rok dospjeća može biti bilo koji broj manji od 360. Da privedem kraju, iznos diskontne cijene trezorskih zapisa izračunava se na godišnjem nivou po formuli:
gdje je:
C = diskontna cijena, 
d = broj dana do dospijeća i 
i = kamatna stopa / 100.
E, nakon malog podsjećanja prelazim na suštinu mog posta. U SAD, na primjer, blagajničkim zapisima FED provodi tzv. politiku otvorenog tržišta regulišući tako količinu novca u opticaju, a kamatna stopa na blagajničke zapise predstavlja orjentacionu kamatnu stopu pri ugovaranju drugih vrsta kredita ili pri emisiji drugih dužničkih hartija od vrijednosti. U Republici Srpskoj trezorski zapis za sada samo ima oznaku da je trezorski zapis i ima ostale nužne elemente poput iznosa na koji glasi (10.000 KM), visinu kamatne stope, rokove otplate, mjesto i datum izdanja, prava imaoca blagajničkog zapisa, odgovarajuće serijske brojeve i td. Znači, nominalni iznos na koji trezorski zapis glasi određuje njegov izdavalac - Ministarstvo finansija. Visina kamatne stope se formira tokom aukcije.
I gdje je problem? Što Republika Srpska posuđuje novac? 
Pa taj novac se vraća nakon nekoliko mjeseci. Zamislite osobu koja troši svoju redovnu platu pa svaka tri mjeseca posudi novac od banaka (ili osiguravajućih kuća ili investicionih fondova) i nakon tri mejseca kad "dođe do para" vrati taj novac uvećan za kamatu. U međuvremenu je posuđenim novcem platila nešto što nije mogla da sebi priušti sa novcem koji ima. 
Do kad tako? 
Do kad hoće. Sve dok može da novac za svoje potrebe posudi po malim stopama od banaka nego po većim od nekog drugog ovo je sasvim solidan izbor. Naime, kupci trezorskih zapisa su najčešće komercijalne banke koje kupujući trezorske zapise zapravo investiraju višak novca uz povoljniji prinos u odnosu na nisku kamatu koju dobijaju držeći sredstva na računima Centralne banke BiH. Ruku na srce, veliki problem je kada se novac prikupljen na tržištu kapitala prespe u budžet, ali o tome drugom prilikom.
Da rezimiram, po definiciji iznos prikupljen izdavanjem trezorskih zapisa predstavlja prihod budžeta i Vlada taj novac može trošiti za šta želi. Međutim, moj najveći strah osnosi se na vremensku (ne)usklađenost prihoda i rashoda budžeta Pri tom mislim da treba voditi računa da Republika Srpska ne upadne u zamku (ne)likvidnosti u koju je upala Srbija. Srbija iz godine u godinu emituje sve više zapisa kako bi pokrila prethodnu emisiju i tako pokrila budžetski deficit.
U vezi sa naprijed navedeniim, ako bi neko iz našeg Ministarstva finansija mene pitao predložio bih da se trezorci emituju na još kraće rokove a u manjim iznosima. Na taj način bi sigurno bila ostrvarena manja kamatna stopa. Tako bi Republika Srpska, na primjer, ako bi na aukciji ostvarila efektivnu godišnju kamatnu stopu smanjila sa četiri odsto na dva odsto i na emitovanih 100 miliona KM uštedila dva miliona na godišnjem nivou.

Datum aukcije
Datum dospjeća
Oznaka trezorskog zapisa
Ostvarena kamatna stopa
Rok dospjeća
11.5.2011
11.11.2011
2,4757%
šest
20.6.2011
20.3.2012
3,1990%
devet
29.11.2011
30.7.2012
4,0985%
osam
15.12.2011
15.6.2012
3,3629%
šest
27.3.2012
27.9.2012
3,5113%
šest
7.6.2012
7.3.2013
  -
devet
18.7.2012
18.1.2013
3,2020%
šest
22.8.2012
22.5.2013
3,4408%
devet
1.10.2012
2.4.2013
2,8476%
šest
21.1.2013
21.1.2014
3,8311%
dvanaest
28.3.2013
27.9.2013
3,9799%
šest
15.4.2013
15.10.2013
3,9572%
šest
23.5.2013
23.5.2014
4,1999%
dvanaest
26.9.2013
26.9.2014

dvanaest

 Ukratko, češće emisije uz niže iznose obezbjeđuju isti potreban iznos po manjim kamatnim stopama. Iz tebele je vidljivo da je do sada od 13 emisija bilo: sedam emisija sa rokom dospjeća od šest mjeseci, jedna emisija sa rokom dospjeća od osam mjeseci, tri emisije sa rokom dospjeća od devet mjeseci i dvije emisije sa rokom dospjeća od 12 mjeseci. Dakle, govorimo o prosječnom roku dospjeća od 7,8 mjeseci sa prosječnim inosom od 26,27 miliona KM. Prosječna kamatna stopa iznosila je 3,24 odsto a prosječna ponderisana kamatna stopa iznosila je 3,67 odsto. Moja ideja zasniva se na tome da bi manje iznose na kraće rokove banke brže i lakše "počistile" što bi zasigurno uzrokovalo smanjenje kamatne stope. Naime, potražnja bi bila veća. U takmičenje bi se uključilo više učesnika poput investicionih fondova i osiguravajućih kuća što bi sve dovelo do smanjenja kamatne stope.

Loši Samarićani

Nedavno sam pročitao knjigu “Loši Samarićani: Mit o slobodnoj trgovini i tajna istorija kapitalizma”. Kad sam shvatio da će se kroz knjigu provlačiti ideja da razvijene zemlje štiteći svoju ekonomiju, a preko MMF-a i Svjetske banke nameću malim zemljama otvaranje tržišta i povlačenja države iz ekonomije bio sam na granici da je odbacim. Naime, autor pokazuje kako su se „bogate nacije loših Samarićana“, kao kontrast dobrom biblijskom Samarićaninu, poput SAD i zemalja zapadne Evrope, obogatile i napredovale koristeći mjere koje danas zabranjuju zemljama u razvoju.
Ipak, prevagnuli su dokazi na osnovu kojih autor odbacuje teoriju po kojoj su gotovo sve bogate zemlje postale bogate zbog politike otvaranja tržišta. Takođe, sjajno vodi kroz istoriju kombinujući činjenice, teoriju i podatke. Na posljetku, autor Ha-Džun Čang porijeklom iz Južne Koreje, nije neki anonimus već cijenjeni profesor Univerziteta u Kembridžu koji je radio kao savjetnik Svjetske banke, Azijske banke za razvoj, Evropske investicione banke i drugih organizacija. Njegove tekstove i komentare objavljuju Ekonomist, Fajnenšl tajms, Gardijan, Vol strit žurnal...
Ideja knjige je nastojanje da se uz argumentovno narugivanje konceptu slobodnog tržišta, uz izostavljanje nekih argumenata za deregulaciju i liberalizaciju, dokaže da su razvijene zemlje postale snažne štiteći i subvencionišući svoje kompanije dok nisu narasle da mogu da se otvore svijetu. Najslikovitiji primjer je razmišljanje šta bi bilo da njegov šestogodišnji sin izađe na tržište rada. Bez sumnje dječak bi nešto i zaradio ali bi veoma brzo bio poražen umjesto da još godinama uči i vježba kod roditelja a onda sa kvalifikacijama i znanjem počne da radi.
Čang podsjeća na stanje u Južnoj Koreji 1961. Po završetku rata sa Sjevernom Korejom godišnji prihod Južne Koreje bio je 82 dolara po stanovniku. Polovina južnokorejske industrije i preko 75 odsto pruga bili su uništeni u ratu, a glavni izvozni artikli bili su tungsten, riba i druge primarne sirovine. Od tada je per capita prihod u Koreji, mjeren kupovnom moći stanovnika, porastao je oko 14 puta. Za isti rezultat Velikoj Britaniji trebalo je više od dva vijeka (od kraja 18. Vijeka do sad) a SAD oko vijek i po (od 1860-ih do sad).
Tvrdnju da načine i sredstva za jačanje domaće ekonomije treba tražiti „.iznutra“ obrazlaže primjerom-željom vlade Južne Koreje da izgradi čeličanu 1965. Odluka je prema svim ekonomskim teorijama najgora poslovna odluka ikad jer Koreja nije imala gvožđa ni uglja. Očekivano, Svjetska banka je savjetovala potencijalne donatore da ne podrže tu ideju. Međutim, Koreja je uspela nagovoriti Japan da dio reparacija za kolonijalnu vlast uloži u čeličanu i da joj pripomogne u opremanju postrojenja i savjetima. Koreja je počela proizvodnju 1973, a od sredine osamdesetih postala je jedna od najvećih proizvođača čelika. Danas je među pet najvećih proizvođača čelika na svijetu i jedna od bogatijih država svijeta.
Knjiga obiluje sličnim primjerima za podsticaj domaće privrede poput mjera vlade Japana, Tajvana i Singapura. Čang podsjeća da su čak tokom druge polovine 20. vijeka Austrija, Finska, Francuska i Norveška kanalisale razvoj svoje industrije kroz subvencije i zaštitu preduzeća u državnom vlasništvu. Danas, to zabranjuju malim zemljama koje čak i nisu u EU.
Neke od poruka knjige su: „Ulaganje u kompaniju koja je godinama gubitaš može biti sjajan izbor.“; „Neke od najboljih svjetskih kompanija su u vlasništvu države.“, „Posuđivanje ideja od stranaca su esencijalne za ekonomski razvoj.“ „Države nisu siromašne zato što ljudi dugo piju kafu, oni je piju dugo jer nemaju šta da rade...
Dakle, čuda su (bila) moguća! Možda istim putem-stimulisanju ciljanih sektora treba da krene i Republika Srpska?! S tom razlikom da se danas Loši Samarićani mnogo mršte na bilo kakav nagovještaj novih subvencija.