четвртак, 01. март 2012.

Šovinizam

Američki predsednik Barak Obama se u kampanji za reizbor u Bijelu kuću nazivao - šovinistom. Prije nekoliko dana poručio je privrednicima da se „zapitaju kako da vrate radna mesta u domovinu, a domovina će uraditi sve što može da ih u tome podrži”. Takvim obraćanjem je obesmislio čuvenu Kenedijevu misao: „Ne pitajte šta vaša zemlja može uraditi za vas već šta vi možete uraditi za vašu zemlju”.
U eri ekonometrije, statistike i ekonomskih modela podjela na ljevičarske i desničarske poteze, posebno u Americi koja zna za državni intervencionizam, možda gubi smisao. Međutim, ovim govorom Obama se predstavio kao klasični ljevičar, podsjetivši na prozivke od prije nekoliko godinama kada je optužen da Ameriku vodi u – socijalizam.
Nedavno je objavljeno da je Stiv Džobs na Obamino pitanje šta treba Amerika da uradi da se Eplova proizvodnja vrati u domovinu Obami ogovorio: „Ta radna mjesta se ne vraćaju u Ameriku”. Prosto. Vraćanje radnih mjesta u Ameriku bi smanjilo nezaposlenost, ali bi i povećalo prodajnu cijenu „Eplovih“ proizvoda jer je cijena rada u Americi veća nego u Kini. Veća cijena proizvoda uslovila bi manju prodaju što bi smanjilo profit „Epla“.
Dobro je što Obama želi da Amerika „ima najbolje stvari“ i što ne želi „ići u Kinu i vidjeti da su njihovi aerodromi bolji od američkih“ ili „ići u Evropu i vidjeti da su njihove železnice brže“. Takvu analogiju treba da slijedi predsjednik svake zemlje. Nije nemoguće da se u nekoj zemlji počnu graditi najbolji putevi. Upitno je čijim novcem i koliko dugo se takvi projekti mogu finansirati? Prema Obami, za finasiranje tih „najboljih stvari“, najbogatiji Amerikanaci treba da „pošteno plate svoj udio“. U tome leži ogorčenost kapitalistički orjenisanih Amerikanaca. Imala je Amerika istinskih patriota, možda i više nego ostale zemlje, ali većina njih je o blagostanju domovine mislila tek kad je osigurala egzistenciju svojih unuka.
Obamini kritičari smatraju suludom težnju dodatnog oporezivanja nekoga ko je do novca došao na zakonit način. Kritike Obaminog plana patriotskog prosvjetljenja poreskih obveznika dobijaju na težini kada se zna da bi ovom mjerom najviše pogođeni bili najbolji privrednici, a da bi novac bio potrošen na projekte čija potreba i način realizacije su u najmanju ruku sumnjivi.
Za državu je dobra težnja državnika ka povećanju radnih mjesta i unapređenju puteva, infrastukture i fabrika. S ciljem dobijanja novca za realizaciju takvih projekata zaduživanje nije loš mehanizam. Na primjer, emisija obveznica zemlje sa rejtingom „B“ u svrhu izgradnje takvih objekata po kamatnoj stopi od 6,8 odsto ili emisija polugodišnjih trezorskih zapisa za usklađivanje budžeta tokom sjetve po kamatnoj stopi od 4 odsto će sigurno biti magnet za domaće investicione fondove, osiguravajuće kuće i banake. Međutim, „prst u oko“ poreskim obveznicima, kreditorima i investitorima predstavljalo bi otpisivanje potraživanja i odobravanje kredita sumnjivim privrednicima od tako dobijenog novca.
Država koja oprašta dugove ili pregovara sa preduzećima koja godinama ne plaćaju poreze šalje lošu poruku investitorima i poreskim obveznicima. Takvi pregovori se često okončaju na teret poreskih obveznika ili kupaca državnih hartija od vrijednosti.
Svi poreski obveznici treba da imaju isti tretman. Sa privrednicima ili poreskim oveznicima koji su došli do bogatstva na nezakonit način se ne pregovara.
Država koja olako otpisuje dugove i daje kredite, a namjerava da se zadužuje na tržištu kapitala liči na naivnog tinejdžera koji plaća pića i ručkove poznanicima sumnjivog morala novcem dobijenim za užinu i udžbenike. Što više potroši na čašćavanje sumnjvih autoriteta kupiće gore udžbenike i užinu jer će i konobari i roditelji vidjeti da razmetni dečko novac troši uludo. Što više vremena prolazi žal za propuštenim prilikama će biti sve veća, a dobrih prilika za popravku stanja će biti sve manje.


Нема коментара:

Постави коментар