среда, 26. децембар 2012.

Uvezivanje berzi kao neminovnost

Na portalu Frontal objavljen je moj tekst o mogućnosti uvezivanja regionalnih berzi. Frontalovcima želim srećan povratak na stare staze uspjeha ekskluzivnih tekstova, postova i intervjua. I da ih zaobiđu hakeri. :-)

Kada bi se sutra spojile Banjalučka, Sarajevska i podgorička Montenegro berza bila bi ostvarena ukupna kapitalizacija od gotovo sedam milijardi evra. A kada bi se, kojim slučajem, njima pridružile i Beogradska i Zagrebačka berza, regionalno tržište kapitala vrijedilo bi oko 40 milijardi evra.
Iako ideja o osnivanju jedinstvene regionalne berze dobija sve veću podršku, njena realizacija je daleko od realnosti.
Uvrženo mišljenje stručne javnosti je da bi mnogo realnija mogućnost, uvezivanje berzi, učinila zemlje regije atraktivnijima za inostrana ulaganja i olakšala im borbu s aktuelnom krizom i smanjenim prometima. Brokeri, kao najzainteresovanija strana za povećanje prometa, pozitivno gledaju na svaku akciju koja bi dovela do povećanja likvidnosti na tržištu. Smatra se da bi, osim većeg obima trgovine, prošireno tržište moglo imati pozitivan uticaj i na pojavljivanje većeg broja potencijalnih inicijalnih javnih ponuda akcija.
Nedavno povezivanje trgovačkih platformi Banjalučke, Sarajevske i podgoričke Montenegro berze trebalo bi da poveća atraktivnost tržišta kapitala BiH i Crne Gore i dovede nove investitore. Konkretno, sporazum potpisan u oktobru, osim što olakšava trgovanje i smanjuje troškove, olakšaće povezivanje i neposrednu razmjenu iskustava i znanja među učesnicima na ovim tržištima. Zapravo, povezivanje svih regionalnih berzi je logičan slijed razvoja finansijskih tržišta, a ovo je jedan od prvih koraka u umrežavanju svih tržišta jugoistočne Evrope. Ne radi se samo o svjetskom trendu već o neminovnosti.
Snažniji efekti umrežavanja naših berzi mogu se očekivati tek ukoliko se u ovaj proces uključe Zagrebačka i Beogradska berza koje su, realno, za razliku od BiH i Crne Gore, daleko atraktivnije za velike strane investitore. Iako su nalikvidnije među berzama u regiji, Zagrebačka i Beogradska berza ne mogu se porediti sa, recimo, Varšavskom ili Bečkom berzom.
Uvezivanjem regionalne berze neće ugroziti poslovanje Vol Strita, niti će istrani investitori “preko noći” pohrliti u kod nas. Jednostavno, realno je očekivati da nakon nedavnog povezivanja berzi one postanu zanimljivije stranim investitorima koji preferiraju likvidnija i duboka tržišta što će povećati promet najatraktivnijim hartijama od vrijednosti.
Unazad nekoliko godina finansijski stručnjaci upozoravaju da lokalne berze dugoročno ne mogu opstati na velikom i razvijenom finansijskom tržištu kao što je ono u EU, te da im je jedina šansa regionalno povezivanje. Kao primjeri i argumenti za uvezivanje regionalnih berzi često se navode iskustva baltičkih, skandinavskih i srednjeevropskih zemalja koje su stvorile uspješnu saradnju upravo na temelju jedinstvenih trgovinskih platformi. Takva saradnja je doprinjela porastu likvidnosti, a poznato je da veliki promet privlači velike ulagače. Bez obzira na različitu regulativu i nadzore, mala i usitnjena tržišta moraće vremenom da stvaraju zajedničku regionalnu sliku.
U prilog činjenici da je tržište ovog dijela Evrope malo u svjetskim razmjerama i da je uvezivanje prirodan proces idu i podaci sa Budimpeštanske, Bečke, Praške i Ljubljanske berze. Krajem prošle godine na berzi u Beču bilo je listirano 105, u Ljubljani 66, Budimpešti 54 a u Pragu 26 preduzeća. Dakle, na ovim berzama aktivno se trguje sa akcijama 251 preduzeća. Ove berze su prije nekoliko godina sprovele odluku o zajedničkom djelovanju. Danas CEESEG-holding, koji čine austrijske banake (52,59 odsto) i Bečka berza (47,41 odsto), u svom vlasništvu ima 50,45 odsto vlasništva Budimpeštanske berze, 99,85 odsto Ljubljanske, 92,74 odsto Praške i 100 odsto Bečke berze. Primarni cilj ove grupe je da poboljša likvidnosti na berzama članicama pružanjem lakšeg pristupa lokalnim tržištima i proizvodima. Podsjećanja radi, na Banjalučkoj berzi može da se trguje akcijama 500 preduzeća. Dakle, za likvidno tržište nije bitno da bude listirano mnogo preduzeća i jedinstvena berza već da preduzeća koja su listirana na berzi imaju korist od tržišta kapitala, odnosno da imaju mogućnost da finansiraju svoj rast i razvoj kroz emisiju dužničkih i vlasničkih hartija od vrijednosti. Naravno, da bi došle u priliku da emitiju hartije od vrijednosti i da bi privukle kupce za te hartije kompanije će same da podižu nivo korporativnog upravljanja.

Berza Broj listiranih kompanija Tržiše akcija Tržište obveznica Tržište struktuiranih proizvoda Tržišna kapitalizacija (mlrd EUR)
Mađarska -Budimpešta               54                  55                  158                           55                  14,63   
Slovenija - Ljubljana               66                  68                    70                             1                    4,87   
Češka - Prag               26                  26                    95                           81                  29,20   
Austrija - Beč             105                111               3.638                      5.812                  65,68   
Ukupno:            251               260              3.961                     5.949              114,38   

Na našim prostorima način formiranja tržišta kapitala je „iščašio“ pravu sliku svrhe tržišta kapitala. Činjenica da su akcije došle iz procesa privatizacije i da smo dobili akcionare koji nisu investitori dala je pogrešnu predstavu o tome šta je berza. Tokom prve decenije postojanja tržišta kapitala u RS uspostavljene su sve institucije: berza, CHROV, komisija, banke… Međutim, veliki broj naših građana doživljava berzu kao mjesto na kojem treba da prodaju akcije ili obveznice. Privatizacijiom je stvoren veliki broj akcionara, ali ni država, a ni sami akcionari, nisu dovoljno pažnje posvetili informisanju o stečenoj imovini i upravljanju sa njom. Imamo formirano tržište kapitala, sajt berze koji je zbog dostupnosti svih informacija i prema mišljenju stranih ulagača najbolji u regiji. Međutim, značajan broj vlasnika akcija i dalje nije dovoljno obrazovan da bi procijenio vrijednost akcija. Ovo je u velikoj mjeri rezultiralo neefikasnim tržištem i utisku da se mnoge stvari na berzi odigraju „u šeširu“ a da su mali akcionari oštećeni i prevareni.
Vratimo se na priču o uvezivanju lokalnih berzi. Berze bivše Jugoslavije, sa ukupnim brojem stanovnika od oko 19 miliona i prosječnim bruto društvenim proizvodom (BDP) po stanovniku od 9.180 dolara ostvaruju prosječni mjesečni promet u iznosu od 18 miliona evra. Dodajući ovim zemljama Bugarsku, Rumuniju i Albaniju (u Albaniji postoje institucije tržišta kapitala ali trgovanje na berzi nikada nije zaživjelo) dolazimo do popluacije od oko 50 miliona stanovnika koja ima prosječan BDP po stanovniku od 8.160 dolara i prosječan mjesečni promet na berzama u iznosu od oko 280 miliona evra. Ukupna tržišna kapitalizacija svih berzi u ovim zemljama je oko 80 milijardi evra. Komparacije radi, ukupna kapitalizacija listiranih akcija na CEESEG berzama je oko 170 milijardi evra, to tržište ima oko 31 miliona stanovnika i BDP po stanovniku od oko 25.000 dolara. Prometi su neoporedivi u odnosu na berze na Bakanu. Recimo i to da Turska predstavlja tržište od oko 74 miliona stanovnika sa BDP-om po stanovniku od oko 14.500 i prosječnim mjesečnim prometom na berzi od oko 30 milijardi evra.

Berza  Tržišna kapitalizacija (US$ millions) Broj stanovnika GDP per capita (US$ 000)* GDP (US$ billion)
FBiH - Sarajevo 2.900,95 2.338.270 4,591 10.733.898
RS - Banja Luka 2.415,05 1.429.668 4,016 5.741.395
Crna Gora - Podgorica 3.321,71 620.029 6,831 4.235.418
Hrvatska - Zagreb 22.452,40 4.290.612 14,023 60.165.107
Srbija - Beograd 8.364,82 7.186.862 5,838 41.955.104
Makedonija - Skoplje 2.504,31 2.059.794 4,805 9.897.825
Slovenija - Ljubljana 7.293,30 2.062.030 24,588 50.701.194
Albanija - Tirana                           -       2.831.741 3,992 11.304.310
Bugarska - Sofija 8.195,29 7.364.570 7,308 53.820.278
Rumunija - Bukurešt 21.196,72 19.042.936 8,029 152.895.733
Grčka - Atina 39.029,82 10.787.690 27,387 295.446.062
Poljska-Varšava 107.482,95 38.538.447 13,577 523.249.341
Turska-Istanbul 201.982,68 74.724.269 17.164 1.282.567.353.116
Ukupno-Balkan: 117.674,37 60.014.202,00 11,612 696.896.323,29
* prosjek

Nesumnjivo, evidentni su volja i argumenti finansijskih stručnjaka za uvezivanje regionalnih berzi, ali kočnica za takvu ideju je politička (ne)zainteresovanost. Za sada se može reći da je volja političara ograničena jer, barem zvanično, o uvezivanju berzi nisu ozbiljnije razgovarali.

четвртак, 20. децембар 2012.

Dijamanti i voda


Najplaćenijih deset fudbalera na svijetu zajedno zarađuju 93 miliona evra godišnje. Njihova dnevna zarada je 254.764 evra. Kako je moguće da neuki i bahati fudbaleri samo trče za loptom a zarađuju hiljadama puta više od prosječne plate profesora, ljekara, vatrogasaca...
Ruku na srce, nije korektno reći da fudbaleri tek trče za loptom. Kod igrača se mnogo cijeni fizička i psihička sprema, tehnika, pregled igre, saradnja i brzina. Radni vijek profesionalnog fudbalera je, ako ima sreće da ga mimoiđu povrede, manji od 20 godina. Svaki dan mora da trenira, dovoljno spava i vodi računa o ishrani i stresu. Drugim riječima, da bi se ušlo u elitu, osim sreće, potrebno je da se momci, ali i njihove porodice mnogo čega odreknu. Uprkos svemu, mnogi ne obuku ni dres lokalnog trećeligaša. Dakle, u elitu se ne ulazi slučajno, a i malo ko se posveti(o) računanju prosječne plate svih fudbalera na svijetu.
Priznaćete, sve dok „ganjače“ lopte bude na stadionu gledalo 80.000 oduševljenih ljudi ili milioni gledalaca na TV-u, koji su dali svoj novac da bi uživali u njihovom „ganjanju“, mi ostali možemo da pucamo od zavisti zbog „nepravednosti“. Neka svako sa pošteno zarađenim novcem radi šta hoće. Ako hoće - neka plaća i vrhunske fudbalere. Činjenica da fudbaler zarađuje više od profesora ili ljekara ne znači da je fudbal važniji od obrazovanja ili medicine, već da profesora i ljekara ima više u odnosu na potražnju nego fudbalera. Ekonomisti znaju da je sličan problem mučio Adama Smita prije 200 godina a danas muči studente prvih godina ekonomskih fakulteta. To je pozanti paradoks. Iako je voda neophodna za život, a dijamanti nisu, kako je moguće da je voda jeftina, a dijamanti skupi? Rješenje problema je u tome što ljudi ne mogu da biraju između ukupne količine vode i dijamanata, već samo jednog dijela. Odnos potražnje u odnosu na ponudu je mnogo veći kod dijamanata. Voda je dostupnija pa je njena granična korisnost manja. Obrnuto je s dijamantima. Ako imate izbor: čaša vode ili šaka dijamanata, većina će odabrati dijamante. Međutim, za čašu vode nakon dva dana u pustinji dali biste i šaku dijamanata. A za desetu? Dakle, što su količina i dostupnost neke robe ili usluge veći, manja je cijena. Isti princip možemo prenijeti i na odnos plata fudbalera i profesora.
Praksa u sportskom novinarstvu je da se pri najavi utakmica i analizi timova kao izvor podataka koristi sajt Transfermarkt. Često se poredi sa Blumbergom i MarketVočom. I tu se griješi. Naime, ovo su servisi namijenjeni finasnijskim analitičarima, investicionim menadžerima, brokerima i investitorima. Na njima se objavljuju vijesti, finansijski izvještaji i performanse kompanija, izjave i analize finansijskih stručnjaka, tržišne cijene akcija, obveznica, finansijskih derivata, valuta i plemenitih metala. Primjećujete razliku? Cijene na trasfermarktu nisu tržišne jer je trgovina u fudbalu moguća samo tokom ljetnjeg i zimskog prelaznog roka. Analitičari Transfermarkta prate nastupe fudbalera, ažuriraju rezultate i stastitike te koriguju iznose na sajtu procjenjujući za koji iznos bi bio prodat igrač u sljedećem prelaznom roku. Međutim, dok ne postoji ponuda i spremnost da se plati neka cijena - nema ni tržišne cijene.
Modeli koje se koriste pri procjeni vrijednosti su modeli: sadašnje vrijednosti očekivanih priliva, tržišne kapitalizacije ili sadašnje vrijednosti novčanih tokova. Problem se svodi na procjenu novčanih tokova koji nisu definisani, period u kojem se mogu očekivati prilivi, inflacija, rizici, aproksimacija raznih rizika i slično. Zato procjenitelji, koristeći iste modele i početne pretpostavke, nerijetko daju potpuno različite procjene za kretanje vrijednosti akcija, nekretnina ili igrača. Tržište će, ako postoji, dati konačan sud o nekoj cijeni.
U skladu sa ovim i vlade, naročito zemalja u tranziciji, treba javnosti da pri prodaji, na primjer, hidroelektrana prikažu barem dvije ponude. Tako će se vidjetii da (li) je transakcija obavljena po fer cijeni i da (li) postoji više kupaca za preduzeće.

понедељак, 17. децембар 2012.

Da li je Bosna i Hercegovina spremna za organizaciju Olimpijskog festivala mladih koji će koštati oko 100 miliona KM

Članak objavljen u EuroBlicu. Prenosim teskt ne zbog moje izjave već zbog aktuelnosti priče: :-)
Da li je Bosna i Hercegovina spremna za organizaciju Olimpijskog festivala mladih koji će koštati oko 100 miliona KM?
  
Bosna i Hercegovina, odnosno gradovi Istočno Sarajevo i Sarajevo 2017. godine biće domaćini Olimpijskog festivala mladih (EYOWF-a), a za organizaciju ovog takmičenja, renoviranje i izgradnju infrastrukture za zimske sportove biće potrebno izdvojiti oko stotinu miliona KM. Bosna i Hercegovina bila je jedini kandidat za organizaciju ovog takmičenja pa se, s pravom, postavlja pitanje opravdanosti ove investicije u godinama kada ekonomska kriza zahvata ceo svijet.

Na Skupštini Evropskog olimpijskog komiteta koja je održana u Rimu, Bosna i Hercegovina je formalno bila jedini kandidat za organizaciju ovog takmičenja, koje očigledno ni mnogo bogatijim zemljama u ovom trenutku nije privlačno. S obzirom da se u odnosu na prethodne godine, budžeti za sport u BH entitetima smanjuju, mišljenja o opravdanosti ovakve institucije su podijeljena. Nesumnjivo da je za promociju zemlje i razvoj sporta ovakvo takmičenje na kojem bi trebalo da učestvuje oko 1500 sportista iz 49 zemalja korisno, međutim, u uslovima u kojima BiH egzistira stotinu miliona KM je novac koji će teško biti obezbjeđen.
Predsjednik Olimpijskog komiteta BiH Izet Rađo objašnjava da je ovo izuzetno koristan i kvalitetan projekat. Većina novca će, dodaje on, biti potrošena na izfradnju infrastrukture dok će samo takmičenje koštati mnogo manje.
-Samo takmičenje će košatati oko 14 miliona KM ali sve ono što treba investirati kreće od opština, gradova entiteta pa i države, a odnosi se na renoviranje i izgradnju infrastukture koja će Bosni i Hercegovini ostati i nakon takmičenja. Ono što treba reći jeste da je ovo najveći projekat koji je povezan sa Evropskom Unijom tako da ćemo biti u prilici da povučemo novac i iz evropskih fondva dok će od kotizacija biti prikupljeno oko dva miliona KM.
Ekonomista Miloš Grujić ističe da će većinu troškova organizacije ovog takmičenja snostiti građani Bosne i Hercegovine.
- Poznato je da se iznosi izgradnji i sanacija tokom izvođenja projekta često, raznim aneksima, povećaju jer se pojave nepredviđeni troškovi. Koliko god da bude iznosio ovaj projekat većinu troškova organizovanja snosi država, odnosno poreski obveznici. Nesumljivo, jedan dio novca moguće je obezbijediti od raznih evropskih fondova, te od marketinga i od medijskih pokrovitelja. Mala atraktivnost ove olimpijade, odnosno zarada od prodaje ulaznica, televizijskih i komercijalnih prava može biti razlog zbog kojeg druge zemlje nisu konkurisale. Kao navijač i ljubitelj sporta radujem se ovoj pobedi olimpijskog duha. Međutim, poznato je da u krizi nije popularan potez organizovati projekat koji nema jasnu finansijsku konstrukciju i koji neće donijeti značajan priliv novca u državu. Stoga, većina država iz regije džentlmenski nudi pomoć u organizaciji i savjetima ali ne žuri sa organizacijom događaja ovakog tipa – jasan je Grujić koji dodaje da ovo takmičenje ima i poztivnih strana:
-Organizatori ovakve manifestacije ne traže finanijski interes već nastoje da u najboljem svjetlu predstave našu državu s ciljem da se obnovi sportska infrastruktura u Sarajevu i Istočnom Sarajevu, na Bjelašnici, Igmanu i Jahorini. Dakle, ovu organizaciju treba posmatrati kao priliku za rekonstrukciju i izgradnju sportskih objekata i infrastrukture. Ovakva investicija ima za cilj da poveća vjerovatnoću da BiH dobije organizaciju atraktivnijih i finansijski isplativijih manifestacija ili da se privuče još turista u narednim godinama – zaključio je ekonomista Miloš Grujić.

Šansa za nova zapošljavanja
Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Vinko Radovanvić organizaciju ovog takmičenja vidi kao šansu za nova zapošljavanja.
-Jedan od naših motiva je otvatranje novih radnim mjesta i gradnja inrastruktrure. Poboljšanjem turističke i sportske ponude radna mjesta će ostati, a ovo će možda biti i veći događaj od Olimpijade koja je održana 1984. godine jer će okupiti veći broj sportista – rekao je Radovanović.

Neodgovorni OK BiH
Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine, na Olimpijadi u Londonu pokazao je koliko je neodgovorna institucija. Naime, u Olimpijskom selu tada je boravila ćerka predsednika OK BiH Izeta Rađe Dijana Rađo koja je uz to bila uredno akreditovana. Iako bi u svakoj drugoj zemlji nakon toga neko morao odgovarati ili barem objasniti razloge ovakvog postupka u BiH to se nije dogodilo. 

петак, 30. новембар 2012.

Fudbal i berza



Da li da kupim akcije omiljenog sportskog kluba i tako pomognem njegov razvoj i dovođenje talentovanih igrača? Ovakva dilema bi Vas mučila ako bi kod nas bio usvojen zakon o sportu i privatizaciji sportskih klubova. U razvijenim zemljama ova mogućnost odavno postoji. Na našim prostorima više nije vijest kada sportskom klubu bude blokiran račun, upravni odbor podnese ostavku, igrači stupe u štrajk ili klub istupi iz lige.
Najveći problem naših klubova proizilazi iz organizacije. Organizovani su kao udruženja građana, a pri tom se u većini njih ne zna ko su udruženi građani i kako ostvaruju prava i obaveze koja im po osnovu članstva pripadaju. Zbog toga i nagomilanih dugova izostaju ozbiljna ulaganja u domaći sport.
Krajnje i, dugoročno gledano, jedino logično rješenje za klubove, ljude koji ih vode i navijače je privatizacija i(li) izlazak klubova na berzu. Takozvanom privatizacijom u sportu konačno bismo došli do toga da svaki profesionalni klub ima vlasnika ili vlasnike i upravu spremne da ulože u klub dovoljno novca i energije kako bi klub postizao planirane rezultate.
Ilustracije radi, u Engleskoj su svi profesionalni fudbalski klubovi privatizovani, a više od trećine je listirano na nekoj berzi. Slično je i u ostalim zemljama. Praksa privatizacije sportskih klubova je pokazala da, nakon razdvajanja vlasničke i upravljačke funkcije, klubovi uglavnom postaju profitabilniji, u slučaju gomilanja dugova vlasnici prvo sami nastoje da obezbijede dodatnu finansijsku injekciju i prestaju pozivi za pomoć. Sve to se pozitivno odražava i na budžet države jer rastu i poreski prihodi.
Konkretno, profesionalni fudbalski klubovi se i prije listiranja na berzu ponašaju kao preduzeće, što znači da im je, osim sportskih rezultata, cilj i ostvarivanje dobiti, a država gotovo i da nema vlasnički udio. U skladu s tim, novac prikupljen na berzi se koristi za pojačanja, razvoj kluba, ali i za ulaganje u novi kapital. Cilj izlaska na berzu je da se zadrži ili vrati stara slava i omogući klubu efikasno i profitabilno poslovanje. Nakon izlaska na berzu klub je obavezan da na svom sajtu i na sajtu berze objavljuje sve finansijske izvještaje, materijale za skupštinu, odluke i zapisnike sa sjednica skupštine akcionara i druge podatke koji mogu imati uticaja na kretanja cijene akcija (zamjena članova UO, zalaganje imovine za uzimanje kredita, isplata dividende, značajnije promjene vlasništva i sl.). Cilj je da se odluke transparentno donose i da se zna kome će vlasnici da se "obrate" u slučaju (ne)ostvarivanja predviđenih planova. Vijesti, rezultati i bilansi kluba dostupni su na finansijskim portalima i tako se, osim navijača, o stanju u klubu informišu i berzanski posrednici, analitičari i ulagači koji traže prilike za ulaganja.
Stav stručnjaka je da kada država i javna preduzeća finansiraju sportske klubove, onda se svaka odluka o finansiranju može objasniti kao - politička odluka, što predstavlja miješanje politike i sporta. Prema tom shvatanju, uticajni političari mogu da stvore i unište klubove - novcem poreskih obveznika. U skladu s tom logikom, zašto da poreski obveznici plaćaju da se neko profesionalno bavi sportom? Oprobani recept u postsocijalističkim društvima je da svaki put kad država interveniše da "spasi" klubove, javnosti se serviraju srceparajuće priče o renomiranim klubovima od državnog značaja - u neodređenom vlasništvu. Takve mjere nerijetko pokažu da neki profesionalni klubovi imaju veće povlastice od drugih.
Najčešće primjedbe na pomen privatizacije klubova su: ko će da kupi klub, ugasiće klub, srušiće stadion ili dvoranu, napraviće zgradu i(li) tržni centar...
Prema tržišnoj logici, klub će kupiti onaj ko ponudi najviše novca. Dakle, ako se klub hvali da ima armiju odanih navijača koji ga obožavaju, oni će da daju svoj novac da spasavaju ili da finansiraju klub. Mogućnost da navijači posjeduju akcije voljenog tima je najveći dokaz lojalnosti i vjere u uspjeh.
Moguće je da vrijednost akcija pri izlasku na berzu bude precijenjena jer ponuda počiva na emocijama navijača, a poslovni interes kod njih ne postoji. U praksi, vrijednost akcija zavisi od mnogo faktora, a najviše od ponude i potražnje za akcijama. Tu dolazimo do zaključka da bi prepuštanjem klubova tržištu mitovi o vrijednosti i značaju mnogih klubova - propali.
Isto tako, ako Milan i Inter, Roma i Lacio, Juventus i Torino... mogu da dijele stadione, zašto i naši klubovi ne dijele ili iznajmljuju sportska borilišta? Ko ulaže novac koji je zaradio, a ne dobio, na sjednici skupštine akcionara zahtijeva manje troškove čišćenja i kancelarijskog materijala jer pretpostavlja da su "veliki" troškovi odavno srezani.
Klub će rado prihvatiti novac od poreskih obveznika u vidu pomoći vlade. Međutim, ako je klubovima malo to što ih finansiraju javna preduzeća i država (poreski obveznici) da ostvare plan, problem je u upravljanju ili "dugovanjima koje je napravila prethodna uprava". U tom slučaju, osim revizije prihoda, rashoda i odluka, neophodna je i revizija ambicija takvih klubova, jer su, naviknuti na stalnu pomoć, postali "razmaženi".
U stručnoj javnosti postignut je konsenzus o elementima zakona prema kojima bi i klubovi bili organizovani kao preduzeća. Konkretno, za privatizaciju ili listiranje na berzu naših klubova potrebna je kategorizacija klubova i sportskih objekata. Kupovina akcija ili udjela treba da bude transparentna, a pravo preče kupovine da pripadne navijačima, sponzorima, povjeriocima i članovima kluba. Na ovaj način bi klubovi konačno bili privatizovani, a spriječile bi se mahinacije kao u vaučerskoj privatizaciji preduzeća.

понедељак, 26. новембар 2012.

Dug FK „Borac“ 6,6 miliona KM

Interesantan članak u današnjem izdanju EuroBlica. Bio sam sagorovnik u temamam o kojima se sve češće priča: istraživanja o dugovima fudbalskih klubova i mogućnostima privatizacije i mogućnosti pretvaranja duga u kapital.

Četiri od pet fudbalskih klubova iz RS koji su „premijerligaši“ duguju nešto više od 6,7 miliona maraka na ime poreza i doprinosa. Nevjerovatno je da je samo dug jednog kluba, FK „Borac“ Banjaluka nestvarnih 6.680.464 marke.
U Poreskoj upravi RS tvrde da su za dospjele, a neizmirene obaveze fudbalskih „premijerligaša“ preduzete sve zakonom propisane mjere za naplatu, odnosno da su izdata rješenja i opomene prijavljenih obaveza. Poreskoj upravi jedino ne duguje FK „Rudar“ Prijedor.
FK „Borac“ u susret izašlo Ministarstvo finansija RS koje je odobrilo odgođeno plaćanje dospjelih poreskih obaveza, ali uz naknadno ispunjenje uslova obezbjeđenja. Odobreno im je da na odgođeno gotovo 4,9 miliona maraka plate jednokratno, bez grejs perioda, na period od 12 mjeseci. –Jednokratna odgoda znači da će FK „Borac“ do 28. septembra 2013. morati da plati kompletnu obavezu sa obračunatim kamatama- objašnjavaju u Ministarstvu finansija RS. Dodaju da se ove obaveze odnose na period 2010. i 2011. godina. Zanimljivo je da je predsjednik Komisije za status igrača u Fudbalskom savezu BiH Velimir Kukobat, istovremeno i pomoćnik direktora Poreske uprave RS. On ne želi da komentariše činjenicu zašto se tolerišu milionska dugovanja FK „Borac“. – Mogu samo da govorim kao predsjednik Komisije, a ne ispred Poreske uprave. Ali znam da im je Ministarstvo finansija dug reporogramiralo- dodaje Kukobat. Tvrdi da je njegova Komisija jedino zadužena da kontroliše da li klubovi izmiruju obaveze prema igračima. Iako FK „Borac“ godinama ne plaća poreze i doprinose, Kukobat kaže da je za ovaj klub bio samo jedan zahtjev i to nedavno, te da je upravi naređeno da u roku od 15 dana to isplati.
Direktor FK „Borac“ Radmilo Šipovac tvrdi da ovaj klub ima toliko dugovanja jer su se nagomilala od 1997, ali poručuje da ne postoji mogućnost da vrate poreski dug od oko pet miliona KM do septembra 2013. –Odakle nam toliko novac? Nema šanse da to vratimo – kaže Šipovac. Na pitanje zašto su onda potpisali odgođeno plaćanje, kaže da vjeruje da će do tada biti donesen novi zakon o sportu koji će omogućiti da dugovi fudbalskih klubova budu pretvoreni u akcije. –Onda će država moći da privatizuje klubove, pa tako i FK „Borac“. To je jedino rješenje, jer funkcionišemo kao Udruženje građana- ocjenjuje Šipovac.
FK „Borac“ ima i, kako tvrdi Šipovac, oko 700.000 KM duga za struju. U ovom klubu zaposleno je 40 ljudi od čega su njih 25 igrači.
Analitičar Advantis brokera Miloš Grujić ocjenjuje da više nije vijest kada nekom sportskom klubu bude blokiran račun. U sportu, dodaje, nedostaju ozbiljne investicije i to zbog nedifinisanih vlasničkih i upravljačkih struktura, ali i zbog nagomilanih dugova. – Najveći problem je to što su naši klubovi organizovani kao udruženja građana, a da se pri tom u većini klubova ne zna ko su građani koji su udruženi i kako ostvaruju prava i obaveze koja im po osnovu članstva pripadaju - navodi on.
U stručnoj javnosti postignut je konsenzus u pogledu bitnih elemenata novog zakona a koji se ogleda u tome da sportska društva treba da budu organizovana kao privredna društva. – Takozvanom privatizacijom u sportu konačno bismo došli do toga da svaki klub ima svog vlasnika ili vlasnike i domaćinsku upravu spremne da uloži u klub dovoljno novca i energije da klub postiže planirane rezultate
- smatra Grujić.
Poreska dugovanja „premijerligaša“ iz RS sa 19. novembrom
Fudbalski klub Dospjeli dug u (KM)
FK „Borac“ Banjaluka 6.680.464
FK „Leotar“ Trebinje 22.721
FK „Slavija“ Istočno Sarajevo 16.170
FK „Radnik“ Bijeljina 9.167
Ukupno: 6.728.522

петак, 23. новембар 2012.

(Ne)potrebne intervencije

Osim što se nalazi u samom vrhu po bruto društvenom proizvodu po stanovniku, Danska je i prva zemlja koja je uvela “porez na nezdravu hranu“.
Zbog rezultata istraživanja o navikama svojih državljanja, danske vlasti su početkom oktobra prošle godine odlučile da dodatno oporezuju čokoladu, masnu hranu, čips i slične grickalice.
Prema procjenama, ovaj potez trebalo je da smanji konzumaciju štetnih namirnica za 10 odsto godišnje i da donese oko 300 miliona evra godišnje u budžet Danske. Navodno, Vlada Danske nije bila zadovoljna očekivanim životnim vijekom svog stanovništva, koji je iznosio 78 godina, te je kao nus-proizvod poreza postavljena granica od 81 godinu.
Danska nije prva zemlja koja je analizirala uvođenje ovog poreza. Poznato je nekoliko sličnih prijedloga i nekoliko jakih argumenata za i protiv ove mjere. Na primjer, liberalni kritičari omalovažavaju ove napore ističući da je problem odlučivanja određenog broja pojedinca nepravedno prebačen na sve poreske obveznike. Prema ovim kritikama, svaki pojedinac koji ima problem sa nezdravom hranom, pićem, cigaretama ili bilo kojim drugim lošim navikama, sam treba da preispita svoj način života a ne da se država, novcem poreskih obveznika, brine o takvim pojedincima. Ovaj argument otvara slične rasprave, poput troškova liječenja alkoholičara ili narkomana. Liberali i ovdje smatraju su poreski obveznici “socijalističkim” zdravstvenim sistemima nepravedno opterećeni jer svako ko je sebi štetu nanio nezdravom ishranom sam (kroz više doprinose, skuplju uslugu ili osiguranje) treba i da finansira svoje liječenje.
Da ne širim dalje, simpatična odluka donijela je potpuno (ne)očekivane efekte. Prije svega, država je previdjela najočigledniju činjenicu. Danci su u kupovinu “nezdrave hrane” išli u – Njemačku! Svaki put kada se znatno poveća porez na neku robu, stanovnici koji žive u pograničnim područjima jednostavno će kupovati tu robu u “komšiluku”. Radi se o sličnom efektu kao i promjena vrijednosti valute. Ako se, primjera radi, vrijednost franka poveća u Švajcarskoj za oko 30 odsto u odnosu na evro tada će Švajcarci koji žive blizu Njemačke vikendom zasigurno pohrliti u Njemačku u šoping jer sa istom platom, čak i uz troškove putovanja, mogu da kupe više robe nego u svom gradu. Drugim riječima, zanemarena je očigledna mobilnost stanovništva koji žive blizu granice. Nedavno sam bio na proputovanju kroz Makedoniju i lično se uvjerio da naši građani rado kupuju cigarete i piće sa makedonskom markicom jer su jeftiniji 20 odsto. Dakle, pri svakom modelu treba imati u vidu mobilnost ljudi, njihove navike i odnos prema zarađenom novcu.
Dalje, nakon povećanja poreza na neku robu (ili uslugu) treba očekivati porast cijena te robe (ili usluge) što će uzrokovati smanjenje njene prodaje. U slučaju da je oporezovan domaći čips, povećaće se njegove prodajne cijene, a što će smanjiti prodaju. To će uzrokovati gomilanje zaliha što će se odraziti na smanjenje proizvodnje pa čak i na otpuštanje radnika jer fabrika treba da manje proizvodi čipsa jer ga manje i prodaje.
Ovih dana, Danska je objavila da razamtra ukidanje pomenutog poreza. Dakle, pokazalo se da skuplja “nezdrava” hrana ne dovodi do rasta prodaje “zdrave” hrane. Ah, kakav (ne)očekivan zaključak! Iako je namjera poreza bila sugerisati ljudima da mijenjaju navike i regulisati tržišteanketa među Dancima pokazala je kako 80 odsto njih nije promijenilo navike.
Dakle, Vlada Danske je genijalnom mjerom udarila sama sebi šamar. Ugašeno je više od hiljadu radnih mjesta u fabrikama koje proizvode oporezovanu hranu, ojačana je Njemačka ekonomija kroz povećan prihod njemačkih kompanija, a iznos prikupljenog poreza u Danskoj je manji.
Ovakve mjere su signal svakoj vladi da razmisli zašto njeni državljani sve više ostavljaju dio svoje plate u susjednim zemljama. Ah, umalo da zaboravim, motiv je zdravlje nacije. Dakle, svi treba da se solidarišemo da bismo, u prosjeku, bili zdraviji. Pri tom, Vlada očekuje da ubere nešto poreza za “zdraviju” naciju (i griješi). S druge strane, može da ne uvodi porez i da zdravstveno stanje nacije ostavi na istom nivou – taman i uz očigledan efekat da nakon uvođenja poreza građani idu po štetne namirnice u komšiluk i podstiču komšijsku ekonomiju a guše svoju uz jačanje sive ekonomije.
Zašto bi poreski obveznici trpili zbog loših navika svojih zemljaka? Svako treba biti odgovoran za svoje postupke i posljedice svojih odluka? U skladu sa tim, evo jedan prijedlog za koji znam da će biti oštro kritikovan: Zar ne bi bilo zdravije za budžet države ako bi se legalizovale lake droge? Samim tim što su one dostupnije, njihova zloupotreba se neće povećati a država može da poveća budžetske prilive kroz oporezivanje prodaje takve robe. Iskreno, ne vjerujem da bih pušio travu čak i da bude dostupna na kiosku. A vi? S druge strane, zašto da se omladina krije kada mogu da puše bilo gdje? Zašto kao poreski obveznik da plaćam policiju da juri maloljetnika sa nekoliko grama marihuane a pri tom znam da policiji promiču neuporedivo veći zločini. Smiješo je i jadno kada čitate u novinama da je neko “pao” sa dva grama marihuane. Moj dragi prijatelj svaki put kada pročita tako jadnu vijest, izgalami se na novine i policiju, govoreći da neki ljudi pronađu više marihuane kada peru vlastiti automobil.
Do sada nije bilo ozbiljnije rasprave u BiH oko legalizacije droga. Američki ekonomisti su već dugo aktivni po tom pitanju i procjenjuju da bi od oporezivanja marihuane u budžet ušlo oko $6 milijardi. Koliko novca bi se uštedilo na “borbi protiv marihuane” kod nas? Koliko bi država profitirala? Prema procjenama bosanskohercegovačkih policijskih agencija i institucija zaduženih za brigu o narkomanima, u BiH se na ilegalnom tržištu godišnje proda najmanje šest tona heroina za što trgovci drogom utrže najmanje 150 miliona evraDa li bi policajci i inspektori koji jure ljude koji ilegalno kupuju i koriste marihuanu mogli da hvataju korumpirane političare, silovatelje ili lopove? Zašto se tome ne posveti, na primjer, grupa istaknutih mislilaca, filozofa ili ljubitelja šuplje priče iz BiH?!
Uzimanje droge je apsolutno stvar slobode pojedinca. To što neko pretjera sa bilo čim pa i sa udvaranju ženama, alkoholom i heoinom pa mu mozak više nije slobodan, to ne znači da takve stvari treba zabranjivati. Problem nastaje kad se neko ogriješi o pravila (zakone), te dražava, budući da se finansira novcem poreskih obveznika, treba i mora  hitno i efikasno da reaguje. Primjerene kazne treba da su  strožije od ovih koje ljudi sada dobijaju za razne prestupe. Da, mislim da treba uvesti još veće kazne za vožnju pod uticajem alkohola.
Država, ipak, treba da ima "aktivnu ulogu" i da, kao i cigarete, zabrani prodaju djeci do 18 godina. Može i do 21 godinu ali tako gubi značajan dio ciljnog tržišta. Međutim, braniti ljudima, od recimo 40 godina, koji imaju pravo glasa da se drogiraju je suludo. Svako je unaprijed svjestan mogućnosti da može da se navuče. Svako treba da procjeni rizik i donese svoju odluku. Prema tome, ako je moguće u apoteci kupiti prezervative, mišomor, andol ili bilo koji drugi otrov, zašto bi bilo zabranjeno kupiti heroin? Onaj ko zaglavi u heroinu vrlo vjerovatno nije bio Bog zna kako slobodan ni bez heorina. Takva osoba ima nekim ozbiljniji problem i njemu Majka Država ne može tek obrisati nos i pustiti ga da ide i upražnjava svoje slobode. Svejedno da li je problem nervoza, psihoza, porodica, fakultet, posao ili nešto deseto. Ako ne bude heroin, biće antiparkinsonik iz neke ladice, ljepilo ili šaka bensedina u alkoholu. Država ima mnogo ozbiljnih stvari o kojima treba da misli nego što je to nečije pušenje trave. Nakon prvog i osnovnog prava, prava na život, Ustavom je navedeno pravo na rad, koje bi zloupotrebom opijata pojedincima bilo ugroženo, a jednako tako bi bio ugrožen i prihod države. Dakle, jasna je linija razmišljanja. Ugrozivši sebe ugrožavaš prihode države. Dovoljno. I ja da dođem pijan na posao, dobio bih otkaz. Ne znam zašto bi se država zanimala za mene ako sam problematičan, ne radim a volim da pijem.
Ako se neko predozira heroinom opljačka apoteku i pretuče apotekarku, treba ga tretirati isto kao nekoga ko je pijan to isto uradio s tim da kazne za zloupotrebu alkohola i maltretiranje žena reba da budu strašne. Ako hoće da prodaje svoje tijelo – neka ga prodaje, ako hoće da ga upropasti - i to može. To je insistiranje na osnovnim ljudskim, ustavom garantovanim, slobodama - da čovjek može da radi sa svojim tjelom sta god hoće.
Teza "da heroin nije zabranjen bilo bi mnogo više narkomana jer bi mogao da se kupi legalno na kiosku kao cigarete" zvuči kao: „kišobrani izazivaju kišu pa bi bilo manje kiše kad ljudi ne bi nosili kišobran”. Glupost. Država bi mnogo više koristi imala od minimalno uređenog "bijelog" (umjesto "crnog" tržišta) Na primjer, zamislimo da od sutra postoji zakon koji kaže da je marihuana legalna roba kao pivo, na primjer. Uskoro biste biste mogli kupiti marihuanu na kiosku ili na štandu na pijaci. Zašto mislite da treba neka posebna standardizacija proizvoda? Ako mi se sviđa, da zbog ukusa, mirisa ili brenda, radije pušim travu od Bore "Robije" iz Budžaka nego ođ Đoleta "Čuke" sa Starčevice ili Braneta "Linije" iz Borika ja ću da odem na Borino prodano mjesto i kupim robu. Pitanje kvaliteta, cijene, količine, promocije i ostalih elemenata marketing miksa je isključivo stvar tržišta, odnosno Bore, Đoleta, Braneta i ostalih proizvođača i kupaca. Ako Boro ponudi dobru “robu” i promoviše je tako što tvrdi da neki poznati glumac ili političar kupuje kod njega, onda ću i ja možda i da se poistovjetim sa glumcem ili političarem i da kupim od Bore. Kad primjetim da Boro, smanjuje količinu i kvalitet kupiću kod Đoleta. Isto kao i sa kajmakom i jajima. Platiš robu, dobiješ fiskalni račun, proizvođač je dobar privrednik jer zapošljava ljude, plaća doprinose i poreze. Ako „posao krene” – super. Svi srećni. Proizvođači duvana iz Hercegovine i iz Kotor Varoši dobiće jaku konkurenciju. Svi kupci će imati svoje razloge zašto kupuju kod nekoga. Tržište će pokazati čiji su marketing miks (proizvod, cijena, promocija, cijena, distribucija,...) i analiza tržišta bili najuspješniji.