четвртак, 29. септембар 2011.

Zablude o penzionom sistemu


Tekasaški guverner Rick Perry, u svojoj knjizi "Fed up", nazvao je sistem penzionog osiguranja Ponzijevom šemom i monstruoznom laži. To je uzburkalo cijeli svijet i podsjetilo na mnoge debate koje se dugo vode na ovu temu.
Ponzijeva šema je varka kojom je Čarls Ponzi, italijanski doseljenik u SAD, u dvadesetim godinama XX vijeka prevario na stotine ljudi. Ovaj jednostavan, ali efikasan model, iako je osmišljen još u XIX vijeku, zahvaljujući ljudskoj pohlepi održao se i do danas.
Suština šeme je da se ulagačima u neki fond ili banku obećaju prinosi koji su nekoliko puta veći od onih koje nude banke na oročenu štednju. Ovakve šeme uglavnom počinju tako što „preduzetni menadžer“ objavi da ima profitabilan posao ili atraktivan fond i da prikuplja uloge. Prvi ulagač koji sazna za ovu ponudu daje „preduzetniku“ pozajmnicu sa rokom vraćanja od 90 dana i kamatom većom od deset procenata. Za to vrijeme „preduzetnik“ nalazi nove ulagače i obećava im isti prinos. Prvi ulagači koji izađu iz sistema dobijaju svoj ulog uvećan za kamatu. Međutim, taj „prinos“ nije zarađen, već je dobijen od uloga novih ulagača. Nakon početnih isplata, veliki broj ljudi se polakomi i ne podiže svoj novac već, zasljepljen nerealizovanim prinosom –još ulaže. Broj lakovernih ulagača se povećava, a oni koji posumnjaju u sistem budu isplaćeni odmah. Tako rejting „preduzetnika“ raste, a on i bez stvarnog oplođavanja uloga, stiče ugled kao ozbiljan i odgovoran menadžer. Čak i oni koji naslute propast sistema, nadaju se da će ubrzo „izvući“ svoj novac.
Prevaranti ne bježe od medija već uvek i svuda odgovaraju na sva pitanja. Cilj im je da potencijalni klijenti čuju ono što žele, pa pričaju o brzom bogaćenju, visokim prinosima, dobrim i provjerenim partnertima. Na klasičnu Ponzijevu šemu su tokom devedesetih, zaluđeni zanosnim prinosima i sjajnom pričom, naseli mnogi Jugoslaveni.
Slične Ponzijevoj šemi su finansijske piramide i lanac sreće. Ove šeme se, takođe, baziraju na nadanju u visoke stope povrata. U Ponzijevoj šemi, spletkar je sam, a „piramida“ raste, tako da oni koji uvuku nove članove dobijaju zaradu. Svaki član uvlači nove, pa svaki novoformirani red ulagača ima veću šansu da propadne. Na kraju, kad nema novih članova - sistem propada.
Piramidalne šeme propadaju mnogo brže, jer one, za svoje održavanje, zahtjevaju eksponencijalno povećavanje učesnika. Ponzi prevare mogu preživjeti bez zarade i uz minimalan priliv novih ulagača, uvjeravajući većinu učesnika da je njihov novac siguran.
Ljude zaludi prinos. Kao duvanje „balona“. Učesnik u „duvanju“ zarađuje tako što neku robu preproda sljedećem. Cijena robe raste sve dok posljednji kupac nema kome da proda. Tada je tržište na vrhuncu i prva sljedeća prodaja uzrokuje slom tržišta odnosno pucanje balona. Sličan model je i „opljačkaj Petra da bi dao Pavlu“. Radi se o situaciji u kojoj je malo novca da se plate dvije stvari. Tada se prebacibanjem novca sa jedne stavke na drugu jedan problem rješava, a prethodni pogoršava. Finansijeri se obmanjuju, jer ne znaju da nema dovoljno novca.
Prevare se otkriju tek kad organizator nestane sa ulozima ili objavi probleme u isplati ili bankrot, „zbog poremećaja na tržištu“. Te krize likvidnosti su uglavnom okidač za početak panike i „juriš po novac“.
Mnoge prevare ne bi se otkrile da nije nastupila recesija. Braneći se, prevaranati krive recesiju i zaklinju se da, ako im vlasti dozvole da nastave da rade, mogu da vrate novac ulagačima. Naravno, vlasti im ne dozvoljavaju. Nažalost, prevareni više vjeruju prevarantima i često, nesvjesno, postaju saučesnici u prevari jer, iz raznih razloga, odbijaju da sarađuju sa vlastima.
Pogrešno je porediti penzioni sistem i Ponzi šemu. Penzioni sistem je kao cjevovod. S novcem trenutnih učesnika, po određenim kvotama, isplaćuju se penzije. Ovaj sistem se najtačnije opisuje kao sistem „međugeneracijske solidarnosti“ sa pretpostavkom da, kad jedna generacija ode u penziju, dolazi nova.
Problemi sa penzionim programima nastaju nakon baby booma, ratova, recesija, falsifikovanja penzija i povećanja prosečne životne dobi. Sistem socijalne sigurnosti uvek je bio i biće "pay-as-you-go" sistem i djelimično se unapred finansira. Njegova struktura, logika, i način rada nemaju ništa zajedničko s Ponzi šemama, lančanim pismim ili piramidalnim šemama.
Ili još mislite da ima?

среда, 28. септембар 2011.

O besplatnom ručku i intervenciji države na slobodnom tržištu

Na blogu "Teza-Antiteza-Sinteza", koji vodi moj prijatelj iz srednje škole i čovjek čiji lik i djelo veoma poštujem, Milko Grmuša, je objavljen moj blogpost o intervenciji države na tržište.
Milku sam nekoliko puta rekao kako njegove napore i ideje podržavam od sveg srca. Neopisivo mi je drago što je baš njegov blog-„Teza-Antiteza-Sintezadobitnik bhBlog nagrade u kategoriji "Najuticajniji blog" u 2011. godini.
Moram da kažem da, uprkos tome što su mi komentari na njegovom blogu uglavnom kratki ne bih htio da neko da komentarišem na njegovom blogu tek iz neke kurtoazije ili želje za ulizivanjem. Jednostavno, uglavnom, se slažem se velikim brojem milkovih, ali i tuđih ideja i komentara i ne želim izgleda kako spamujemo blog komunikacijom „Vojvodo-Serdare”. :-)
S ciljem da se pridružim grupi ljudi koja sarađuje sa Milkom, ali i da realno ocijenim svoj nivo blogovanja, juče sam Milku poslao neka moja razmišljanja o intervenciji države na tržištu. Pokušao sam da ostanem dosljedan sebi pa sam, uglavnom hodajući stazom koju su Milko i ostali blogeri koje pratim utabali, naveo osnovne pretpostavke propraćene mojim razmišljanjima. Drago mi je što se razvila mala diskusija na njegovom blogu.
Ne postoji besplatan ručak” je metafora da je nemoguće dobiti nešto za ništa. Ovaj izraz prvi su počeli koristiti pisac Robert Hajnlajin (1966.) i Milton Fridman (1975.) dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i duhovni nasljednik Adama Smita.
Najinteresantnija priča o porijeklu ove izreke datira iz vremena zlatne groznice na američkom Zapadu. U to doba kopači zlata provodili su slobodno vrijeme opuštajući se u ondašnjim kafanama-salunima. Umor i nervoza, pomijašani sa alkoholom, uzrok su mnogih tuča zbog kojih su oštećeni mnogi lokali. Navodno, jedan domišljati vlasnik-ugostitelj dosjetio se da svim gostima koji naruče više od dva pića posluži ručak. To se činila kao dobra prevencija protiv brzog pijanstva i izvor dodatne zarade. Fraza je nastala onda kad su kopači zlata ustanovili da kao kompenzaciju za “besplatan ručak” naručuju više pića i po višim cijenama.
Sve na svijetu ima svoju cijenu, jer je sve ograničeno. Voda, kamenje, nafta, zlato, vazduh… Da, čak i vazduh. I vazduh može da se proda tamo gde je potreban, a nema ga. Između ostalih, potreban je roniocima, rudarima, astronautima ili planinarima.
Studenti ekonomije već na prvim predavanjima uče da razlikuju ograničenost i nestašicu. Ograničenost je uslovljena, a nestašica nastaje. Upravo zato što je ponuda svih dobara ograničena, ona imaju svoje važno obilježje-cijenu. Odatle proizilazi zakon ponude i potražnje: što je nekih dobara ili usluga više-jeftinija su, i obratno - ono čega je manje i do čega se teže dolazi je skuplje. Za razliku od ograničenosti, nestašica nastupa uglavnom usljed katastrofa, ratova, ali najčešće usljed nastojanja kontrole i korekcije cijena.
Zbog ograničenosti i nestašice, odnosno zbog odnosa ponude i cijene dobra se racionalno koriste i potrošači nastoje da jedan proizvod ili uslugu koriste za različite svrhe. Za šta će se nešto koristiti zavisi najviše od koristi i troškova upotreba toga. Na primjer, ako je zarada najveća kada se brašno upotrebljava u prehrambenoj industriji, od njega će se praviti hljebovi. Kada bi se zarađivalo praveći zgrade od brašna, brašno bi se koristilo u građevinarstvu.
Kao argument da postoje besplatne stvari navode se primjeri da se u gradskom prevozu djeca, penzioneri (i ranije vojnici) voze “besplatno”, da je osnovno školovanje “besplatno” i da ljudi koji pripadaju grupi ugroženih socijalnih kategorija dobijaju hranu u javnim kuhinjama “besplatno”. Ne, ovi i svi drugi primjeri ne osporavaju teoriju da „nema besplatnog ručka“. To što se nešto naziva “besplatnim” je rezultat jezičke omaške.
Da, postoje pojedinci i grupe koji ne plaćaju za korišćenje nekih dobara i usluga, ali ta dobra nisu besplatna. Da bi takvi proizvodi ili usluge postojale, neko je platio za njihovo stvaranje. Najčešće su to poreski obveznici ili humani donatori. Dakle, tek nakon što nešto bude plaćeno, sredstva se usmjeravaju za različite svrhe. Država ili udruženja i organizacije mogu da preusmjere novac sa jedne stavke na drugu, ali i dalje važi pravilo da sve ima svoju cijenu.
Adam Smit je tvrdio da rad pojedinca u racionalnom vlastitom interesu u slobodnoj ekonomiji vodi povećanju blagostanja svih. Ta ideja predstavlja temelj tržišne privrede, jer pokazuje da naizgled haotičan tržišni sistem ima unutrašnju logiku i pokorava se regulaciji tzv. nevidljive ruke tržišta. Da bi neko zaradio novac treba da na tržištu nešto što drugi cijene i žele da plate odgovarajućom protivvrijednošću. Na taj način nesvjesno radi i u tuđu korist. Kako je Smit rekao: “Ne očekujemo mi večeru od dobrodušnosti mesara, pivara i pekara, već od njihovog čuvanja vlastitog interesa“.
Ako veliki broj ponuđača proizvodi i prodaje isti proizvod ili da daju iste usluge, to će biti dobro za potrošače jer će pasti cijene. Kad ponuda postane veća od tražnje, neki proizvodi će ostati neprodati stoga će se u ubrzo smanjiti proizvodnja tog, a povećati proizvodnja nekog drugog dobra.
Dakle, cijene drže disciplinu i ravnotežu na tržištu, jer je ponašanje proizvođača ili prodavača uzrokovano željama i potrebama potrošača. Tržište, mada sklono čestim poremećajima uzrokovanih “psihologijom gomile”, najbolji je pokazatelj opravdanosti nekih cijena i, ako smatra da treba da dođe do promene cijena, to će se i desiti. Prema tome, svaka državna intervencija koja mijenja cijene ima posljedice jer intervencijom na tržište država mijenja obrazac ponašanja proizvođača, ali i potrošača u sistemu. Ako tržište samo nije korigovalo cijene, u velikom broju slučajeva, znači da je takva promjena nepotrebna. Zato je država promjene uvodi zakonom. Međutim, na prisilu države tržište uglavnom reaguje suprotno od onoga što je bila namjera države.
Raširena je zabluda da Smit, kao zagovarač slobodnog tržišta, negira svaku akciju države. On je smatrao da država može i mora donijeti veliku korist ekonomskom životu ako čini prave stvari, kao što su zaštita ugovora i patenata, državno obrazovanje za siromašne i infrastrukturni projekti (izgradnja puteva i mostova). Kako je rekao: “Malo toga je potrebno da se od najgoreg varvarizma stigne do najvišeg blagostanja osim mira, niskih poreza i valjanog dijeljenja pravde. Sve ostalo donosi prirodan poredak stvari”. U tom smislu, donacije države poljoprivrednim proizvođačima su do oređene mjere opravdane. Nažalost, istorija pojazuje da država svoju poziciju, uglavnom zarad “viših” političkih ciljeva, zloupotrebljava i pravi negativne efekte.
Tokom svečanosti u Bijeloj kući, 2002. godine, upriličene u čast njegovog 90. rođendana Fridman je, između redova, istakao kako je država loš ekonomista: “Kad vlastiti novac trošite na sebe, veoma pazite na to koliko ga trošite i kako ga trošite. Kad vlastiti novac trošite na druge, još vam je važno koliko ga trošite, ali od nešto manje važnosti vam je na što taj novac ide. Ako tuđi novac na sebe trošite, ne zanima vas puno koliko trošite, ali jako vam je važno kako ga trošite. Međutim, kad tuđi novac trošite na nekoga drugoga, nije vas puno briga ni koliko ni kako ga trošite.” Zvuči poznato?
Dakle, ako Vam se učini da je država preduzela mjere da nešto bude jeftinije ili “besplatno”, imajte u vidu da zbog toga nešto drugo trpi. Zato svaku mjeru uvijek možete dovesti u pitanje kao (ne)opravdanu.

понедељак, 19. септембар 2011.

Pet važnih poslovnih lekcija

Ove lekcije ste vjerovatno već pročitali do sada. Jako su korisne. :-)

Prva poslovna lekcija

Dok je vozio auto, sveštenik kraj puta ugleda opaticu. Zaustavi se i ponudi joj prevoz, što ona i prihvati. Opatica uđe u auto, sjede i prekrsti noge, razgrnuvši tako svoju haljinu i otkrivši svoja koljena.
Sveštenik baci pogled i umalo ne izazove nesreću. Nakon što je ponovo preuzeo kontrolu nad vozilom, on potajno spusti svoju ruku na njeno koljeno. Opatica ga pogleda i reče: "Oče, zar se ne sjećate 129. Psalma?" On se trzne i duboko ispriča, pa skloni ruku.
Promijenivši brzinu, on međutim opet stavi ruku na njeno koljeno. Opatica mu opet reče: "Oče, zar se ne sjećate 129. Psalma?" I još jednom sveštenik joj se ispriča, rekavši: "Oprostite, sestro, ali tijelo je grešno."
Stigavši u ženski samostan, opatica izađe, uputivši mu značajan pogled i ode. A sveštenik stigavši u crkvu, požuri i uzme Bibliju i pogleda 129. Psalam. U njemu je pisalo: "Idi naprijed i traži, produži dalje i spoznat ćeš vrhunac slave."
Pouka: Ako nisi dobro informisan o poslu koji radiš, možeš propustiti sjajnu priliku.

Druga poslovna lekcija

Čovjek se počeo tuširati odmah nakon seksa sa svojom ženom, kad netko zazvoni na vrata. Nakon nekoliko trenutaka prepiranja oko toga tko će otvoriti, žena popusti, brzo se umota u ručnik i spusti se niz stepenice. Na vratima ugleda Peru, prvog komšiju. Prije nego išta zausti, Pero joj reče: "Dam ti 800 evra ako skineš taj ručnik." Nakon kratkog razmišljanja, žena skine ručnik i stade gola pred Peru.
Pero joj odmah dade 800 evra i ode. Zbunjena, ali i uzbuđena zbog iznenadne sreće koja ju je snašla, žena se opet umota u ručnik i popne se na kat. Pošto uđe u kupatilo, muž je, i dalje stojeći ispod tuša, upita: "Tko je to bio?" "Pero, naš prvi komšija.", odgovori ona. "Sjajno", reče muž, "je li donio onih 800 evra koje mi duguje?"

Pouka: Ukoliko bitne informacije o zajmu i riziku pravovremeno podijelite sa svojim saradnicima, možete spriječiti moguće opasnosti.

Treća poslovna lekcija


Prodavač, službenica i direktor odoše na ručak i na stolu u restoranu nađoše staru svjetiljku. Protrljaše je, a iz njeizađe duh u oblačku dima i reče: "Obično ispunjavam tri želje, ali troje vas je pa ću svakome od vas ispuniti po jednu."
"Prvo meni!", reče službenica, "Želim biti na Karibima,voziti gliser i da me ne zanima ništa na svijetu." I ona nestade.
Prodavač, u čudu, reče: "Ja sam sljedeći! Ja sam sljedeći! Želim biti na Tahitiju, ležati na plaži sa svojom privatnom maserkom i zauvijek biti okružen pina-coladom i ljubavlju svog života." I on nestade.
"Ti si na redu.", reče duh direktoru. A on reče: "Želim da se ovo dvoje poslije ručka vrate u kancelariju."
Pouka:
Uvijek pustite šefa neka govori prvi.
 

Četvrta poslovna lekcija


Vrana je cijeloga dana sjedila na drvetu ne radeći baš ništa. Zeko je ugleda i upita: "Mogu li i ja sjediti kao i ti i ne raditi ništa cijeloga dana?"
Vrana odgovori: "Naravno, zašto ne?" I zeko sjedne na zemlju ispod vrane, pa počne dremuckati. Iznenada se pojavi lisica, skoči na zeku i pojede ga.
Pouka: Ako već sjediš i ne radiš ništa, znaj da moraš sjediti jako, jako visoko.
   

Peta poslovna lekcija

 Konj se razbolio. Došao veterinar i prepisao seljaku lijek za konja. Tri dana neka mu daje, ako konju ne bude bolje-moraju ga ubiti. To čula svinja. Priđe mu svinja i kaže: "Molim te ustani, moras ozdraviti" ali konj ne ustaje. Drugi dan isto. Treći dan isto-konj ne ustaje. Svinja ga opet moli, kaže mu da ce ga ubiti ako ne ustane. Poslije još dva dana konj ustaje i polako izlazi iz štale. Svi se raduju i seljak kaze veterinaru: "Ovo moramo proslaviti! Večeras ću zaklati svinju".
Pouka: Ne mješaj se previše u tuđe odluke. Ako nekog spasiš od nevolje možeš ti da najebeš.

четвртак, 08. септембар 2011.

Još uvijek smo najgori u komšiluku

Prema posljednjem izvještaju Svetskog ekonomskog foruma Bosna i Hercegovina je na 100. mjestu po konkurentnosti u svijetu. Ova pozicija predstavlja napredak za jedno mjesto u odnosu na prošlu godinu. Međutim, Bosna i Hercegovina je, na rang listi zemalja čija konkurentnost se mjeri na osnovu rezultata iz 12 oblasti na najslabijem mjestu u odnosu na sve zemalje u okruženju. Od zemalja u „komšiluku“ najboje plasirana je Slovenija, na 57. mjestu, Crna Gora je na 60. mjestu, Bugarska na 74. mjestu, Hrvatska je rangirana kao 76. na listi, a dalje redom idu Rumunija-na 77. mjestu, Albanija na 78. i Makedonija kao 79. zemlja na listi, a Srbija je na 95. mjestu. Na listi od 142 zemlje iza Bosne su „egzotične zemlje“ kao što su Ekvador, Kenija, Bolivia, Benin, Tadžikistan,...
Metodologija Svjetskog ekonomskog foruma bazira se na analizi 12 faktora konkurentnosti koji uključuju infrastrukturu, makroekonomsku stabilnost, efikasnost tržišta rada, institucije, zdravlje i osnovno obrazovanje, visoko obrazovanje, efikasnost tržišta roba, tehnološku spremnost, poslovnu sofisticiranost, inovativnost, veličinu tržišta i finansijsko tržište.
Najslabije ocjene od ovih 12 analiziranih oblasti konkurentnosti BiH je dobila za razvoj finansijskog tržišta (na 124. mjestu), efikasnost robnog tržišta (115. mjesto), zatim institucije (109. mjesto), sofisticiranost biznisa (108. mjesto) i inovacije (104. mjesto), a dosta bolje ocjene je dobila za i visoko obrazovanje (86. mjesto), efikasnost slobodnog tržišta (85. mjesto), makroekonomsku stabilnost (78. mjesto), tehnološku pismenost (73. mjesto), te za zdravlje i osnovno obrazovanje (58. mjesto). Kao najproblematičniji faktori koji koče poslovanje u BiH navedeni su neefikasnost vladine birokratije te politička nestabilnost, korupcija i poreska regulativa.
SAD treću godinu zaredom bilježe pаd konkurentnosti i nа ovoj skali su na petom mjestu, dok su prošle godine bile nа četvrtom mjestu. Među rаzlozimа slаbljenjа pozicije nаjveće svjetske ekonomije nа području konkurentnosti u Svjetskom ekonomskom forumu nаvode ekonomske probleme, oslаbljeno povjerenje u političаre i neefikаsnost vlаde.
Očekivano, zemlje iz Sjeverne i zаpаdne Evrope dominirаju među prvih deset, među kojimа je jedini predstаvnik Azije-Jаpаn, na devetom mjestu.
Među deset nаjboljih još su Njemаčkа (šesta), Holаndijа (sedma) i Dаnskа (osma) i Velikа Britаnijа (deseta). Grčkа, pritisnuta dugovina, nаstаvilа je pаd nа ovoj skali i sаdа je nа 90. mjestu, spustivši se zа sedаm mjestа u odnosu nа prethodni izvještаj.
Od zemalja iz grupe BRICS Južnofričkа Republikа je na 50. mjestu, Brаzil tri mjesta iza, Indijа nа 56. poziciji, а Rusijа je nа 66. mjestu.
Nа sаmom dnu liste je Čаd, koji je nаzаdovаo zа tri mjestа u odnosu nа prošlu godinu.
Interesantno, Kinа, drugа nаjvećа svjetskа ekonomijа, zаuzelа je tek 26. mjesto, nаpredovаvši zа svegа jedno mjesto.
Ivica Mudrinić, predsjednik hravatskog Nacionalnog vijeća za konkurentnost povodom loše pozcije Hrvatske izjavio je: “Minimalni pomak Hrvatske prema gore u odnosu na prošlogodišnje istraživanje ne može se, nažalost, interpretirati kao napredak već isključivo kao dokaz stagnacije, a alternativa višegodišnjem padu nije stagnacija nego rast koji u slučaju Hrvatske mora biti brži i radikalan... Zato je važno sada i odmah kreirati i ubrzano provoditi gospodarske politike koje vode održivom i konkurentskom napredovanju na svim razinama – nacionalnoj, regionalnoj i županijskoj. Nije to više od krucijalne važnosti za naš život sutra ili iduće godine – mi danas odlučujemo kako će se u Hrvatskoj živjeti za pet, deset i 15 godina”.
Članovi Nacionalnog vijeća ocijenili su da ovaj „plasman“ poziva na potrebu zajedničkog djelovanja ključnih učesnika u ekonomiji i fokusiranje na rješavanje navedenih problema.
Hrvatsku javnost ove izjave ne tješe. Naprotiv, većina Hrvata za ovo vijeće i njegove članove nikad nije čula, a nakon ovih objava prvo im je je na pamet palo da treba da daju ostavke, a ne izjave.
Zna li neko koga mi u Bosni i Hercegovini, barem formalno, (ne)možemo da optužimo i prozovemo da podnese ostavku?!

четвртак, 01. септембар 2011.

Pravi patriotizam

Dok se siromašna i srednja klasa bori u Avganistanu i većina Amerikanaca jedva spaja kraj s krajem, mi ''mega-bogati'' imamo izuzetne poreske olakšice. Jedino brza i velika akcija može sprečiti da se sumnja pretvori u beznađe. Koliko god to zvuči neverovatno, ovo su riječi jednog od tri najbogatija čovjeka na planeti - Vorena Evdarda Bafeta.
Bafet je jedan od najuspešnijih investitora na svetu. Najveći je akcionar, predsednik i glavni izvršni direktor kompanije Berkshire Hathaway. Po podacima časopisa Forbs, njegovo bogatstvo na početku godine iznosilo je 47 milijardi dolara, a godinama je među tri najbogatija čovjeka na planeti.
Zbog genijalnih prognoza i poteza na berzi stekao je nadimak „Prorok iz Omahe“. Međutim, uprkos velikom stečenom bogatstvu, poznat je po životnoj filozofiji i štedljivosti. Kažu da ne nosi mobilni telefon, nema kompjuter u kancelariji, uvijek putuje ekonomskom klasom i već decenijama odjeću kupuje na rasprodaji u istoj prodavnici. O njegovoj izuzetnoj skromnosti govori i obećanje da će nakon smrti, uglavnom preko fondacije Bila Gejtsa, podijeliti 99 odsto bogatstva. Bafet smatra da se nasljeđivanje treba ograničiti jer guši preduzetnički duh. Sam Gejts tvrdi da je na njegovu odluku da se povuče sa čela Majkrosofta uticao upravo Bafet.
Iako mu je Gejts jedan od najboljih prijatelja-
Bafet nema udjele u Majkrosoftu.  Bafet kaže da ne razumij kako nastaju i funckionišu IT kompanije - i ne ulaže u njih. Više voli kompanije čije je buduće poslovanje i zaradu lako previdjeti, jer proizvode jednostavne stvari koje će svima trebati i za sto godina kao što su nameštaj i odeća. Osim toga, najviše voli frašize, posebno koje imaju „trajni proizvod“ puput Coca-Cole. Smatra da će proizvod koji se uspešno prodaje duže od veka konzumirati i naši unuci.
Interesantno je da
Bafet nije pristalica klasične diverzifikacije portfelja i pretjerane „aktivnosti“ na berzi. Preporučuje manji broj pažljivo odabranih kompanija i dovoljnu količinu gotovine za korekcije portfelja.
Za razliku od većine ulagača, Bufeta odlikuje strpljivost. Uopšte ne gleda dnevne izvještaje sa berze već na osnovu svojih analiza i ubjeđenja odabere akcije neke kompanije, kupi i čeka. Naprotiv, raduje se negativnim trendovima kad svi panično rasprodaju - jer tada može jefino da dokupi akcije koje preferira. Većina njegovih ulaganja bila je upravo onda kada su svi bilježili gubitke. Buffet je smatrao da tada kompanije, čije akcije je kupovao samo prolaze kroz teškoće i da su cene po kojima on kupuje - „rasprodaja“.
Tako je sedamdesetih godina prošlog vijeka kupio udjele u osiguranju Geico za oko 46 miliona dolara. Geico je tada poslovao sa problemima, a
Bafet je tvrdio da je to tek privremeno. Bio je u pravu. Prije  nekoliko godina njegov udeo u Geico-u je vredeo oko milijardu dolara.
U nedavno objavljenom komentaru u New York Timesu
Bafet je, između ostalog, rekao da su on i njegovi prijatelji „bili dugo maženi od strane Kongresa“ i da je konačno „vrijeme da vlada ozbiljno shvati raspodjelu  tereta žrtve''. Kaže da je prošle godine platio 6,93 miliona dolara poreza. „To djeluje kao mnogo novca, ali predstavlja tek 17,4 posto mog oporezivog dohotka“, kaže Buffet. Komparacije radi, ističe da je prosečna poreska stopa za zaposlene u njegovoj kompaniji 36 odsto. Čovjek traži od Vlade da njemu i njegovim prijateljima uzme još novca!
Ovaj simpatični gospodin nije „instant“ patriota. Svoj patriotizam i filantropiju dokazao je bezbroj puta. Za razliku od nekih bogataša, poznato je poreklo svakog njegovog dolara i visina plaćenog poreza svake godine.
I hoće da plati još poreza.
Iz njegovog primera bismo svi, neki više, a neki manje, mogli da naučimo.