недеља, 05. јул 2009.

Recesija razuma 2

Mit o japiju-mladom i zgodnom radoholičaru, sa kravatom preko elegantne skupe košulje, mnogo priča na telefon a još više vremena provodi u kancelariji zatrpan dokumentima oko račnara i opet konstantno negdje žuri a zarađuje milione na zapadu je nastao je kao rezultat uspona ambicioznih mlađih ljudi koji su se prilično brzo obogatili na svjetskim berzama u New Yorku, Londonu i Tokiju.
Želja za uspjehom ostvarenim sopstvenom zaslugom je u pop kulturama izuzetno pogrešno interpretirana. Osnovne vrijednosti u tom sistemu su moć i bogatstvo a prava sreća: ljubav, privatan život, porodica i zdravlje su zanemareni. Izuzetno takmičarski postavljen sistem školovanja u Americi i Japanu je u dobroj mjeri kumovao ovakvoj postavci vrijednosti.
Presađivanje kose, plastične operacije, novi nos, uši zubi, idealna kilaža, uz trku sa unosnim ugovorima i paralenom juranjavom za markiranim odijelovima, satovima, automobilima i poslednjim čudima tehnološkog sektora razvile su izuzetno desubjektivizovane ljude koji se uzdaju isključuivo "u se i u svoje kljuse". Cilj kao imperativ o(p)stanka u samom vrhu, kao još uvijek mlad i zgodan, pa i po cijenu gubljenja sosptvenog identiteta stvorio je potpuno osamljene osobe koje godinama nisu osjetile istinsku ljubav. Uz sve navedene propuste u životu poslednja stepenica je depresivna, potrošena, izmučena osoba sklona ka pretjeranom konzumiranju lijekova, u nerijetko i alkohola uz veće količine psihoaktivnih supstanci.
Nakon velikog buma na tržistu te nastupa recesije tokom devedesetih godina prošlog vijeka ova generacija u razvijenim zemljama je prećutno prekršila svoja modna pravila uvođenjem Casual Friday-a. Uz nonšolantnije oblačenje kao osnovni poslovni kvaliteti se ponovo počinju cijeniti iskustvo i stručnost.
Naslovi tipa „How to became rich in ten lessions“ su odbačeni.
Novi ciklus ekonomskog rasta propraćen je novim odjevnim trendom. Rip-off, skupa moda, naizgled bez nekog stila. Ovaj trend karakteriše nasumični odabir skupe garderobe. Konačno su kreativci došli na svoje: strgali su kravate, obukli polo majice i počeli biciklom da dolaze na posao.
U poslijednje vrijeme mi zapada za oko ideal srpskog biznismena. Srbin, pun pameti i iskustva stečenog gledanjem američkih serija i surfanja netom odlučio da se zlim jezicima prikaže kao JAPI!
Zgodan, mlad, obrazovan, puno uložio u spostveni izgled. Nabildovan, uvijek uredno ošišan i obrijan, zarađuje... Pa dobro, zarađuje koliko zarađuje-tek toliko da može sebi da kupi pristojno odijelo (možda malo posudi od "staraca"). Još uvijek živi od novca, hrane, ljubavi i dobre volje roditelja ali (zato) ima dva (ili više mobilnih) telefona. U godinama je kad više nikako nije mlad i perspektivan ali nada se da će njegovo vrijeme tek doći.
Uzori su mu "kontroverzni biznismeni". Taj termin je ustanovljen u novijoj srprkoj žurnalistici kao zanimljiva novinarska metafora kojom se opisuje neko ko ima mnogo gotovine, nema stalan posao a niko i ne zna otkud mu to brdo love. Nekad se desi da takav biznismen mora da brani goli život za vrijeme opuštenog druženja sa prijateljima i onda se njegovo ime provlači po crnoj hronici. Neki ovu metaforu smatraju ostavljanjem prostora da se iz nekakve predostrožnosti i straha kriminalac ne nazove kriminalcem. Za svaki slučaj. Da novine izbjegnu eventualne požare i bombe u svojoj redakciji i osiguraju svoj konto od izdataka za „pretrpljenu patnju, uvredu časti, duševni bol i ometanje istog u obavljanju redovne djelatnosti - od koje dotični hrani maloljetnu djecu." Nije važno što on svoju redovnu djelatnost obavlaj iz sijenke. Bože moj, svaki posao je težan na svoj način. Bolje da je u sijenci da ga ne opali sunce. Dabome!
Pa da, bato! Nema tu mnogo priče o obrtu novca i rizicima, leveridžima, kreditima, kapitalu, bolestima i sličnom-nema se vremena za to. Ne, priča je uglavnom vezana za unosne ugovore, destinacije, jahte, avione, kamione, milione,... Invazija „visokoobrazovanih“ (jako diskutabilno koliko visokoobrazovanih) mladih ljudi koji govore strane jezike, liče jedni na druge i strogo poštuju rigidna japijevska pravila oblačenja. SRPIS – Serbian Professionals. Svetsko, a naše!
"Srpi" je u najboljem slučaju zaposlen nekoj inostranoj firmi, eventualno u nekoj od malobrojnih domaćih korporacija. Ne priča svojoj zaradi (valjda mu tako piše u ugovoru?!), živi sa roditeljima jer (još) nema svoj stan, vozi oko deset godina star auto, i još uvijek mašta o milionima. Ali ono što ga čini japijem jeste ambalaža - odijelce, kravata i mobilni telefoni. I motivacija, podrazumijeva se. Poznajem čitavu brigadu takvih.
Dugo sam vjerovao da je to odbrambeni mehanizam seljačizma koji nas je zapljusnuo u vrijeme kad su u USA japiji nestajali. Naši japiji se po manirima, pristupu partnerima, riječniku i izgledu jako teško razlikuju od nižerazrednog italijanskog kriminalca. Svjesno nisam rekao mafijaša. Nije isto mafijaš i kriminalac. Ah, da umalo da zaboravim. Ima i kod nas prelaženja iz niže klase u višu- no, ne svojom zaslugom. Da skratim priču - radi se o sretnom spletu okolnosti.
Da nije smiješno bilo bi žalosno. Loša imitacija propalog pokreta! Kad se svemu tome doda spasonosan uticaj interneta uz pomoć kojeg se u pravo vrijeme saznalo za rip-off i doza srpske originalnosti dobijamo FRSBIJA - Frankenstein Serbian Professionals!
Kako iz svega lošeg izvučem i ponešto dobro, tako me i ovdje raduje što ma kako zastario ovaj pravac donosi nam barem određen privid profesionalnosti, kreativnosti, originalnosti, odgovornosti, tačnosti, etike, urednosti, morala, ekomomske, pravne, informatičke i emocionalne osvještenosti. Barem će neko to da pomisli kad mu se naš japi obrati na nekom stranom jeziku. O nastavku poslovanja imam više verzija.

Recesija razuma

I najbolji učenik na svijetu neće napredovati ako ima loše učitelje. Nije nikakva mudrost da je naš obrazovni sistem (ni kod komšija nije mnogo ljepše) godinama na jadnom nivou.
Budimo realni - nije knjiga za svakoga. U našim školama decenijama, uporno, držimo u istim klupama buduće doktore nauka, inžinjere i akademske građane, potencijalne nobelovce sa... heh, da ne potcijenim nijedno zanimanje, sa budućim KV ili NKV radnicima.
Dobrim dijelom zbog razumljive želje roditelja da im dijete završi dobre škole i stekne visok položaj u društvu uz dobar posao i platu veliki dio naših osnovaca završi u Gimnazijama. Mogu da navedem mnogo primjera u kojima su ljudi koji su završili gimnaziju a istima bi kopanje kanala bio prezahtjevan mentalni napor. Nisu ni Gimnazije ono što su nekad bile. Fuj,... šuplja teorija i laprdanje profesora koji ne znaju ni da upale računar nego još uvijek žive u vremenu radnih akcija i crvenih pasoša.
Nego, takvi osnovci završe i gimnaziju... Ma, i upišu se na fakultet. Ma, završe i fakultet,...
S druge strane, stručne škole su sasvim druga krajnost. Đaci koji imaju želju da rade i uče postaju jeftina radna snaga bez ikakve mogućnosti sopstvenog usavršavanja. Zarađivanje od obavljanja časnog zanata malim osnovcima više dođe kao prijetnja i kazna zbog loših rezultata u školi nego kao životni poziv.
Da stvar bude još gora u srednju školu se dolazi sa (ni)malo ikakvog (pred)znanja.
Hoću da kažem da nam je obrazovni sitem očajan. Užasan. Ne postoje epiteti da se opiše koliko nam je obrazovni sistem jadan.
A, fakulteti? Buahahahahahahaha... Naši fakulteti...
Sad sam tako bolno uzdahnuo.
Čast izuzecima, ali sa završenim fakultetom studenti imaju znanja tek tolika da mogu reći kako su, eto, išli na fakultet. Da stav bude gora, nerijetko imaju stav da su Bogom dani i sa nekom diplomicom očekuju ministarsku fotelju. Zaboravljajući pritom da do svakog statusa treba da se napreduje, radi i uči. Porazan je stav mladog čovjeka koji o sebi misli da u svakoj firmi samo na njega svo vrijeme čekaju. Na kraju svega, zamislite ministra koji ima 25 godina.
Katastrofa! Totalni haos!
Gušimo učenike koji imaju potencijala da se razviju u budućeg naučnika sa mentalitetom palanačkog kamiondžije.
Pa, dobro, kako da uvedemo naše školstvo u 21. vijek? Ima li rješenja?
Vjerujem da ima. Ali treba da priznamo sebi (i drugima) da smo u gabuli i da se fastforvardujemo 50-60 godina unaprijed. Složićete se sa mnom ako kažem da je fundamentalni preduslov napretka svakog naroda obrazovanje.
Nikad nisam bio u Irskoj. Dablin mi je među prvih deset mjesta koje ’’pod hitno’’ moram posjetiti. Irska je danas peta najbogatija zemlja Evrope. U doba kad je pisac ovih redova rođen Irska je bila rame uz Mađarsku i Albaniju.
Kako su, dođavola, uspjeli tako napredovati? Pa sistematičnim i isrkenim razmišljanjem a potom neškrtarećim ulaganjem u svoje školstvo. Uloženo je jako puno novca u pravedan i dobro organizovan sistem državne mature gdje svaki fakultet ističe predmete koji najviše vrijednuje. Još od osnovne škole djeca se pažljivo testiraju i smještaju u grupe sa sebi sličnima.
Ako netko nema novaca za školovanje, država će da mu plati – uz uslov ma položi irski. Upis na fakultete se vrši preko središnjeg organa, tako da nema upisa "preko štele." A, pazite sad ovo, meni najdraži podatak: više od 40 % ljudi od 25 do 33 godine ima završen fakultet.
Na svim fakultetima će uvijek biti stvari koje ne valjaju i to je neizbježno. Na nekima manje, na nekima više - ali će ih biti. U ovom području su već napravljeni neki koraci uvođenjem Bolonjskog procesa. Namjerno nisam rekao pomaci, nego koraci-unazad. Ovakvim potezima naši fakulteti su se samo udaljili od bolonjskog procesa.
Pa kako onda da i nas sunce ogrije? Teško!
Ispravan model bi bio: Copy/Paste irski model, sa našom gramatikom i istorijom. Pa da lijepo investiramo u naše kadrove.
Doduše, nije baš sve ni u fakultetu. Treba da radimo i na svom mentalitetu. Podsjećanja radi prema rezultatima koje su mi ustupile moje kolege: devet od deset studenata sa bosanskih fakulteta ispite sprema tek iz obavezne literature. Vjerujem da ima onih koji ni tu obaveznu ne vide nego čitaju iz nekakvih skripti. I ovo ima svoje za i protiv. Dobar dio profesora zna materiju samo iz svoje knjige (nemojmo se ni tu zavaravati), jedan dio ’’pušta’’ sa određenim rupama a nije isključen ni „APP faktor” („ako prođe-prođe faktor”). Pa kako da očekujemo da dobijemo eksperta kad 90% diplomiranih kadrova diplomira ’’na skriptama’’. Diskutabilno je od kakvih autora i koliko starih udžbenika je onaj jedan jado širio svoja saznanja. Njemu niko osim ljubazne tetke i biblioteke nije posvetio ni minut svog dragocjenog vremena. Na kraju i kad proširi svoje vidike teško da će i dobiti prilku da se istakne i prezentuje svoje vještine.
Ruku na srce, jako mali broj naših ljudi (majstora, medicinskih tehničara, sportista,...) stvarno radi na sebi. ‘’All life learning’’ kod nas kao da ne postoji. Ne znam tačno koliki, ali vjerujem da je ogroman broj onih čija edukacija završava po dobijanju sertifikata za koji su se ’’školovali’’.
Pa, ljudi moji, jako je teško pomagati nekome ko sam sebi ne pomaže. Budimo iskreni, ulaganje u ogroman procenat naših studenata jednako je glupo kao i pokušaj guranja lokomotive uz Himalaje.
Na kraju, sve i kad bismo htjeli da usvojimo irski sistem obrazovanja, njegova implementacija kod naših (korumpiranih) staromodnih profesora bi teško išla. Tu bi najmanji problem bio ono naše daj navuci kumovom malom, zlatan je momak.
Da konkretizujem. Treba da:
  1. uložimo u edukaciju učitelja u širem smislu (obuka nastavnika i profesora uz prekvalifikacije, semininare i okrugle stolove koje će voditi stručnjaci koji bi za uložene napore bili adekvatno plaćeni;
  2. gradacija učenika prema njihovim stvarnim sposobnostima
  3. pravljenja modela škola prema uzoru na Irce
  4. popravljanje imidža (ljepša zvuči od razuma) našeg naroda. Obrazložiti ljudima da niko nije u stanju da im znanje ''ulije'' u glavu.
Prije svega ovoga neophodna je opširna studija. Nju prave pravi eksperti, pedagozi, sociolozi i profesori uz konsultacije sa učenicima. Treba da modifikujemo i upgrade-ujemo postojeće nastavne programe. Primjera radi, lektire nisu mijenjanje već trideset godina.
Sve je ovo lijepo. No,... zahtijeva i ulaganja-para. Mi tih para nemamo. Uz ovakav maćehinski stav države prema svojim stanovnicima nikad neće ni biti para za prave stvari. Naša Vlada za ’’nabavku osnovnih sredstava’’- kupovinu luskuznog audija izdvoji 230.000 KM. Usred krize! Za taj novac moglo je da se kupi sedam najnovijih renoovih megana. Svakako sa njim idu najdalje do Sarajeva.
Jebiga, mladi će nam i dalje odlaziti, obrazovni sistem još gori, narod još više nezadovoljniji, rupe će se širiti, ali... možemo se pohvaliti kako u jeku najveće svjetske krize kupujemo nove automobile. Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat' kô što ovo grije. Grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije. Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša zemlja vam je ova,... Buahahaha...
Ne mogu dalje!