недеља, 14. јун 2009.

Sila ukamaćenja

"Compound interest is the most powerful force in the universe."
Albert Einstein
Menhetn, je ostrvo i gradska oblast Njujorka. Ima više od 1,5 miliona stanovnika, a kao najmanja oblast, sa svega 61,4 km², ima najveću gustinu naseljenosti sa čak 25.800 st/km². Na tom "ostrvcetu" nalaze se gradska skupština i opštinski sud Njujorka. Zbog toga je Menhetn ujedno i centralna gradska oblast. U zvaničnim dokumentima zove samo Njujork - NY, što nije slučaj za ostale četiri gradske oblasti  koje se koriste svojim izvornim imenima tj. Queens, Brooklin, Bronx i Staten Island.
Na južnom kraju ostvra 1615. godine holanska istočnoindijska kompanija je osnovala svoju kolonijalnu stanicu. Trgovina krznima s Indijancima pokazala se izuzetno unosnom, pa je 1621. osnovana holandska zapadnoindijska kompanija. Tokom 1625. godine tu se naselilo tridesetak holanskih porodica, a naselje je dobilo ime Novi Amsterdam i postalo glavni grad kolonije Nove Holandije. U novoosnovanom naselju vladao je gotovo potpuni haos. Pod upravom korumpiranih guvernera je cvjetao porastao kriminal. Holandska zapadnoindijska kompanija odlučila je u koloniji uspostaviti red i povjerila taj zadatak Peteru Minutu. Prema izvorima koje imam, 1626. godine Holanđani su  kupili ostrvo Menhetn od Indijanaca, za tadašnjih 24 dolara. Tačnije, holanđanin Peter Minuit kupio ostrvo Man-a-hatt od Indijanaca za vrijednost od 24 dolara. Dio je platio u vrećici punoj zlatnika (vjeruje se da se radi o sumi od dva dolara) a dio u protivvrijednosti u drangulijama i nakitu.
Tokom njegovog sedamnaestogodišnjeg mandata na mjestu guvernera izgrađeni su prva bolnica, zatvor i škola. Za zaštitu kolonije, na njenom južnom rubu, izgrađen je odbrambeni zid. Zid je godinama kasnije srušen, ali je ostavio trag u imenu ulice koja danas prolazi tim mjestom. Ulica je poznatija pod imenom  - Wall Street. Kome se dalje istražuje ima jako puno izvora na drugim linkovima.
Međutim, pitanje koje se meni samo nameće je: Ko je u toj transakciji bolje prošao?
Mislite da je pitanje glupo? Mnogi ljudi koji znaju ovu priču, s naglaskom na mnogi, smatraju da su Indijanci - "ispušili". Pobogu, pa vrijednost kvadratnog metra na Menhetnu se mjeri u hiljadama dolara.
U pravu su. Ali samo za tu vrijednost kvadratnog metra.
Tako? Tako.
Idemo polako. Razmotrimo neke činjenice. Prvo, koliko je 24$ vrijedilo u to doba? Vjeruje se je to uistinu bila tek vrećica zlatnika,… s kojom bi čestiti Indijanci imali sve što im je trebalo do kraja života svoje generacije. Drugo, šta bi bio Menhetn da ga bijelci nisu kupili? Istoričari smatraju da bi ostao poljoprivredno zemljište na kojem bi (još koju godinu) živjeli Indijanci. Treće, koliko stvarno potomcima tih Indijanaca sada ovakav vrijedi Menhetn? Njima je to tek mrtva zemlja koja ničemu ne služi. Većina njihovih potomaka je i izgradila silne oblakodere zato što nemaju strah od visine a više su zarađivali gradeći zgradu nego baveći se poljoprivredom. Primjera radi, zgrada Empire State Building je godinama držala rekord najviše na svijetu. Ima 102 sprata. Bila je izgrađena u samo dvije godine. Mohawk Skywalkersi, Indijanci koji su gradili zgradu, potiskivali i obuzdavali su svoj strah ponašajući se kao ratnici.
Da ne širim temu, sigurno dobar potez bi bio da su Indijaci iznajmili tu zemlju bijelcima i da je nikad nisu prodali.
Međutim, da su Indijanci imali mogućnost tek oročiti ta 24 dolara uz prosječnu kamatnu stopu od 7% (ruku na srce, bilo je godina kada bi ostvarili i mnogo veći prinos ali ovo je neki prosjek zbog naše računice), danas bi imali na računu toliko novca da bi mogli kupiti,… Fjuuuu… ne samo čitav Menhetn, nego i čitav Nju Jork. Po tržišnoj cijeni, naravno!
Priložiću samo prost kamatni račun - bez reinvestiranja i uticaja inflacije. Naime, da su Indijanci imali mogućnost da novac stave u banku (ili neki drugi vid štednje) i svake godine iznova "oplode" tu sumu, tako iz generacije u generaciju, danas bi imali... Imali bi,... Hmmmm,... Dakle, formula je = 24$*((1+7%)^383). Ah, da, ne pokušavajte računati samo uz pomoć kalkulatora. I računar se pati da izrazi rezultat.

недеља, 07. јун 2009.

Ulažite, ali pametno!

Svaki radni dan počinjem manje više isto. Buđenje, doručak uz pogled u nebo (jako mnogo znači razvoj situacije na nebu-za slučaj da se sruši na mene ne isplati se ići na posao), odlazak na posao, jutarnja kafa, pripreme za trgovinu, provjeravanje stanja na berzama, gledanje cijena akcija, nafte, zlata, čitanje vijesti,…
Iz ustaljene rutine, pred samo otvaranje trgovine, jutros me prekinuo telefonski poziv mog dragog prijatelja.
- Buraz, imam nekih parica pa sam mislio da te pitam gdje da ih gurnem...
Mrzim ovakve razgovore. Kao i što to obično radim u razgovoru sa dragim prijateljima pojasnio sam mu da ne dajem savjete.
- Bratac, ulaganje je visokorizičan posao…
- Ma, znam, znam,.. Opa. Gledaj kud voziš, majmune! – Znači, telefonski poziv iz auta.– Ma, znam ja sve to samo slušao sam da su nam ovi telekomčići u regiji baš, ono, pravo dobri, pa kontam da ćušnem koju kintu na par dana, do mora, pa da se malo uplusam. A, jebi ih, rastu ovih dana svi. Jel da? A?
Buaaaaa... Ubiću se. Jubilarni, milionti put u životu vodim ovakav razgovor.
- Pa prvo uradi fundametalnu analizu, pa onda gledaš objave kompanija, pa poređenje sa konkurencijom, pa onda tehnička analiza,... pa odrediš target price, pa malo oslušneš glasine,.. pa malo, brate, uključiš malo i mozak.
- Dobro, dobro,... analizirao sam sad uz radio. Ima i nekih dividendica, hajd bolan, nemoj kenjat’ de reci šta da kupim.
- Druže, nije da te odgovaram od kupovine. Ali sačkaj malo. Razmisli, posavjetuj se. Čitaj. Na kraju, ja da znam šta je najbolje bio bih milioner.
- Haj’ jeb’ se... kupiću neki. Skontaću na kafi, uz novine, koji ću, pa da dam nalog. Svjedno ću da dobijem 10-ak posto. Pa da! Ćao!
Grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr....
Trenutna mogućnost da uloži (čitaj: višak para), aktuelni razvoj situacije na berzama u regiji uz dobro raspoloženje i željom za easy money protiv mojih savjeta i usporavanja. Sjajno! Masu puta sam naletio na ’’investitore’’ koji donose odluku o ulaganju na osnovu (praktično) ničega. Članak iz novina, vijest sa dnevnika,...
Interesantno koliko puta sam naišao na rezon: ’’Eh, sad mi je uletilo neke love, idem na berzu par dana pa da nešto zaradim’’. Takvi zaključci su analogni dokazu po kojem leptir u prašumi Amazonije mašući krilima nanosi kišne oblake nad New York.
Da bi cijena nekog prozivoda porasla potrebno je da za njega vlada veće interesovanje nego proizvodnja. Proizvodi, kuće, akcije, fudbaleri i ostala ’’roba’’ dobija na vrijednosti kada dođe do poremećaja u odnosu ponuđenog i traženog. Cijene se često mijenjaju sa krajnim ciljem da se napravi nova ravnoteža. Svaki, ali baš, svaki, ekonomski sistem teži ka toj ravnoteži, stoga se i stalno koriguje. Onog momenta kad dođe do naglog rasta cijene u igru ulazi još više ’’investitora’’ privučenih većom cijenom i raspirenom nadom o povećanju bogatstva. Tada se trend rasta nastavlja. Vjetar u leđa novim tim investitorima još daje rastući broj učesnika na strani potražnje. Više tražnje diže cijenu.
Prije buma trguju samo edukovani, kasnije dobro informisani, a onda, kako se vijesti o zaradi putem radija, interneta, kafane, horoskopa ili televizije šire trguju i svi željni brze zarade.
Kolaps nastaje onog trenutka kad na igranku dođe poslednji gost. Najneinformisaniji laik iz auta, koji mamuran, jako dobro raspoložen odlazi na kafu sa genijalnim planom da se obogati za par dana. Poslije njega, nema niko,... hm,... naivniji (da ne upotrijebim neki teži termin) da za neku akciju ponudi veću cijenu. Nakon njegovog ulaska je cijena na vrhu. On sam ju je naduvao. Kupovinom po cijeni skupljoj o prethodnog dana.Poslije cijene padaju, broj prodavaca se povećava a ‘’zlatni’’ recept se polako pokazuje kao neispravan. Svi trgovci polako postaji svjesni činjenice da u zemlji više nema neinformisanih i naivnih. Profesionalci se lagano izmiču a genijalce koji su svojom masovnom kupovinom naduvavali cijenu će da otrijezni totalni krah.

Dok god postoje ’’investitori’’ kao moj kolega sa početka priče, mirno ću da spavam jer znam da će uvijek moći barem predzadnji da iskočim iz voza koji juri u ponor.

Za one koji žele zaključak na kraju:
Pažljivim praćenjem i analiziranjem informacija se stiže do činjenica, a učenjem do znanja. Znanje je cement koje će da od cigli činjenica da napravi kuću. Ne dozvolite sebi da budete u stadu. Stado je slijepa rulja. Svaki član te rulje se osjeća siguran samo kad čuje one do sebe i osjeća da oni stoje na istoj podlozi kao on. Gdje se ušeta stado tu je krah na vidiku. Ili što kaže genijalni André Kostolany: Kad čuješ da taksisti pričaju o akcijama – odmah prodaj! Bolna, berzanskim igračima, odavno poznata činjenica je da manjina uvijek jako dobro zaradi i to uglavnom, preko leđa većine.