недеља, 24. мај 2009.

Iz mog ugla: Idiotarije

Irak, Bin Laden, bejzbol, tenis, Zanzibar, golf, Korleone,... Aaaaaaaaaaaaa... Dodik, Tihić, Čović, Visoki predstavnik, Golubović, mafija, stečaj,... Gasim.
U BiH je na ime postratnog oporavka posljednjih 10 godina per capita ušlo više nego u oporavak Njemačke poslije Drugog Svjetskog rata. Razumna je pretpostavka da nismo krali ni Vi ni ja. Možemo razbijati glavu ko je? Možemo i tražiti krivce. Možemo ih i naći. Možemo lupati glavu sa svim svjetskim problemima ali od lupanja glave imamo jako slabu korist. Ostaće činjenica je da je ovaj region dobio šansu da se uzdigne.

Nema više Tita ni crvenih pasoša ni onih dobrih, penzija. Nema ni "one" Crvene Zvezde, onih sportista, nema više ni muzike kao što je nekad bila. Nezaposlenost je ogromna. Vjerovatno će nam se smanjiti i strani krediti... Pa zar se niko nije nimalo opametio. Ko je sa čitanjem došao do ovog dijela već je svjestan da je slične tekstove do sad pročitao jako puno puta. Poslije 10 godina (od bilo kojeg događaja) država treba posjedovati osposobljeniju proizvodnju, kadrove i sistem obrazovanja nego što je to bilo prije. Šta mi imamo novo iz godine u godinu? Kafiće, prodavnice, restorane i beton.

Situacija je lijepa samo ako dnevnik gledamo naduvani.

Pa opet, postaviću pitanja? Šta radite po pitanju ostvarivanja svojih ciljeva u životu? Jeste li svom cilju danas, barem korak bliži nego što ste to bili juče?

Ne bismo trebali propustiti nijednu minutu svog života.
Pogotovo ne, trošeći vrijeme na fejsbukovima, zadimljenim podrumima i lolacijama čiji vlasnici ih nazivaju ugostiteljskim objektima. Guzlamo sa kafe na kafu i prepričavamo svoje i tuđe nedaće. Napijamo se kukajući kako nam je teško. U najboljem slučaju slušajući gledaćemo lokalnog pametnjakovića kako bistri neke druge probleme. Na tim kafama nema ni deset minuta zdrave priče.

Nikome na ovo svijetu nije lako. Svakom je njegova muka najteža. Ali mislim da na red čeka jedno kolektivno buđenje i triježnjenje.
Ljudski život je isuviše kratak da bismo tjerali ganjali pravdu. Svijet je vijekovima osvajan, tlačen, pljačkan i iskorištavan. Istorija nam to govori. Svaki sistem je imao svoju nepravdu. Ropstvo, feudalizam, socijalizam, kapitalizam,... Na neki način svaki sitem je imao instaliranu neku nepravdu. Dokle više sa razglabanjima i mlaćenjem prazne slame?! Na kraju kafe možemo doći do zaključka da imamo dva izbora. Prvi, da damo svoj herojorski doprinos za pobjedu pravde na svijetu. Ostaviti trag u istoriji. Potrošiti čitav život na tom mega projektu i pri tom vjerovatno još herojskije skončati. Na primjer, biti herojski degradiran ili još herojskije likvidiran, spaljen ili mučen. A drugi izbor pokušati potrošiti malo manje vremena boreći se sa vjetrenjačama. Ne biti baš potpuno izolovan iz projekta smanjivanja nepravde na ovom okrutnom svijetu. Vjerotavno nećemo ostati upamćeni kao istaknuti borac za pravdu ali ćemo se vjerovatno više skoncentrisati na dobrobit svoje porodice i sebe.


Možemo danima pričati zašto USA trupe ne idu iz Iraka ili se fokusirati na svoju budućnost (ili koru ‘ljeba, zavisno od toga kako ko zove isti proces). Malo ko priča kako pomoći (ili bar olakšati posao) sebi i svojoj porodici, pa i državi na kraju krajeva. U kafani sigurno nećemo riješiti svjetske probleme. Malo koga sam čuo da priča o samo-obrazovanju, sticanju posebnih vještina i znanja pomoću kojih danas, sutra možemo zarađivati svoj (a ne državni ili ne znam ni ja čiji) hljeb. Pravila igre su postavljena. Možemo da se žalimo sudijama, upravi vodovoda, Bogu ili roditeljima zašto su pravila baš takva a možemo pokušati zavrnuti rukave, ako treba navući rukavice i dati sve od sebe da završimo igru kao dobar igrač.

O ovoj temi se jako puno diskutuje tako je i mene malo okrznula. Mislim da se više neću vraćati na novo iznošenje zaključaka. Kome treba shvatiće.

петак, 15. мај 2009.

Ne, ne vraćamo se u komunizam!

Intervencija države u domaći finansijski je nužna da bi se umanjio uticaj krize i to nije "povrtak crvenih"

Ovih dana sam više puta čuo kako se ”komunizam na velika vrata vraća i da je na vidiku propast surovog kapitalizma”. Kreditna kriza koja je prvo potresla SAD, a zatim se prelila na cijeli svijet, uzrokovala je državni intervencionizam kojim su vlade ušle u proces saniranja (da ne upotrijebim teži glagol, spašavanja) svojih finansijskih institucija. Ovaj potez je revitalizacija finansijskog sektora i pokušaj zaustavljanja sunovrata ekonomskog života. Pravi kapitalisti su se oduvijek protivili državnom intervencionizmu, smatrajući ga velikim zlom koja će zatrovati tržište utemeljeno na laissez-faireu - doktrini koja tvrdi da ekonomski sistemi najbolje funkcionišu upravo bez ikakve pomoći vlade. Ipak, kako se kriza “otela kontroli” moralo se potegnuti za tom nepopularnom im mjerom. Iako mnogi smatraju kako je takav oblik reagovanja nespojiv s kapitalističkom ideologijom, istorija pokazuje da to i nije u potpunosti točno.

Iz listanja hrpe časopisa i uživanja u pivu, u hladu omiljenog kafića, trgnu me dobro poznati promukli, ispušeni, glas lokalnog filozofa.

- Mali, vraćamo se u komunizam, moji opet dolaze - dobacuje mi preko flaše “klipa”, dobro poznata sijeda glava.

- Ne kontam?! - u startu pokušavam da učtivo, ali i prisno, stavim do znanja uvaženom sagovorniku da me zanima samo suština zaključka a ne detaljna analiza od zime na Kozari 1939. pa preko Drugog svjetskog rata cijepanja Evrope pa do danas.

- Vidi! - dobacuje mi “Glas” star dva dana: - I Garo (šarmatni sijedi gospodin na ovaj način izražava i svoje cijenjeno mišljenje o trenutnom predsjedniku SAD Obami) uleće svojim bankama sa državnim kapitalom. Opet Država kupuje banke! Ha, moji opet vode. Amerika trula! Gotova! Ha!

- Pa, ne bih baš da Vam se suprotstavljam - i dalje pokušavajući da skratim debatu a ne uvrijedim sagovornika - ali bojim se da malo miješate intervencionizam i regulaciju.

- Miješam kurac! – zagalami, crveneći se u licu - Vidi, bolan! Opet ćemo svi biti crveni!

- Uz dužno poštovanje, mislim da niste u pravu. Ovo što Garina administracija sada radi u Americi samo potvrđuje opažanje Džordža Soroša od prije desetak godina da su USA jedina država u svijetu koja je u stanju efikasno regulisati svoju ekonomiju.

- Ma, u stanju je,... da ne lajem sad. – osvrće se po lokalu kao da traži podršku u svojoj tvrdnji - Jebo te Soroš! Da je u stanju, ne bi ni došlo do krize. Nije u stanju! Zato se i svijet vraća komunizmu. Ima da Rusija i Kina pokore cijelu Evropu.

-Pa nije baš tako. Suština američke ekonomije je fleksibilnost, u granicama regulisanim zakonima. U kapitalizmu se radi o samoregulaciji, prepuštanju tržištu, a ako ne krene na bolje tek onda Država pronalazi rješenja.

- Ha! Prc! Eto, ti,… Sam kažeš. Država! Mali, moji pobjeđuju sigurno!

- Pa, dobro, Država! Ali to, ne znači pobjeda komunizma nego interevencionizam.

- Nije, nego komunizam. Nemaš ti pojma. Pobijediće državna regulacija, Ruje će zavladati svijetom i onda mogu mirno u grob!

- SAD ima dugu istoriju državnog intervencionizma. Država je uskakala i prije Prvog svjetskog rata, kada je pruzela željeznice, pa nakon krize 1929. pa onda New Deal, pa neki vid Trumanove nacioanlizacije željeznice i čeličana, pa reakcije poslije Drugog svjetskog rata,... Ovo što sada Amerika radi je samo nastavak te politike kontinuiteta. Kod njih je je tržište zakon, a iznad zakona tržišta je zakon države koji to tržište reguliše.

Tako da nije to komunizam.

Čim sam zatvorio usta postao sam svjestan da sam neiskusno upao u penzosovu igru. Više sam pričao od njega, a otišao sam i dalje u istoriju. Sad mi ne gine lekcija o Marksovom kapitalu,... A napolju je +30.

Marks, Hegelova Filozofija, devetnaesti vijek,... Najebo sam! A nema teorije da pobjegnem. Namignuo sam konobaru da nam obojici donese "po još jednu", odložio svoje časopise i nagnuo se prema uvaženom sagovorniku po još jednu lekciju iz istorije.

Što mi je u životu bilo potrebno ovo ubjeđivanje! Sam sebi sam kriv!

недеља, 03. мај 2009.

Da li je recesija dotakla dno?

Tokom jučerašnjeg dana na Wall Streetu su cijene akcija skočile više od 2,5 posto jer se investitori nadaju da će one američke banke, kojima treba svježi kapital, lako doćo do njega, a ohrabrili su ih i podaci s tržišta nekretnina koji ukazuju na slabljenje recesije.
Tako je Dow Jones indeks porastao je čitavih 214 bodova ili 2,61 posto, na 8.426 bodova, dok je Nasdaq indeks ojačao 2,58 posto, dostignuvši vrijednost od 1.763 boda. S&P 500 indeks skočio je 3,39 posto, na 907 bodova, što je njegov prvi proboj iznad nivoa od 900 bodova od početka januara. Ovime je S&P indeks u odnosu na početak godine ušao u pozitivno područje jer je u periodu 01.01.2009.-04.05.2009. „u plusu“ 0,4 posto.

Glavni pokretač tržišta juče je bio finansijski sektor jer su uoči objave rezultata „testa na stres“ investitori sve sigurniji da će banke kojima treba svježi kapital, kao što su Bank of America i Citigroup, uspjeti pronaći dodatna sredstva na tržištu. Ovo znači da Vlada SAD-a neće povećavati svoje učešće u bankama, odnosno neće biti im potrebna nova finansijska pomoć.
Ako je suditi prema vjetrovima koji duvaju iz Bijele kuće, iz ove perespektive se kraj recesije uistinu nazire. Naime, podršku optimistima pružile su informacija iz Vašingrona prema kojima Vlada neće tražiti od Kongresa dodadtna sredstva za sanaciju banka.

Rezultati 'testa na stres' biće objavljeni u četvrtak. Marketwatch je još jutros objavio članak u kojem ističe da će 10 od 19 banaka, koje su bile podvrgnute testu imaju li dovoljno sredstava, morati potražiti svježi kapital kako bi ojačale bilanse. Niko ne očekuje ništa pozitivno od rezultata 'testa na stres'. Pa, ipak, ako Vladi SAD-a ne treba svježih sredstava za upumpavanje u banke to je veoma ohrabrujuća činjenica za sve investitore.

Bilo, kako bilo, stoji tvrdnja da se investitori nadaju rastu akcija banaka. Barem tako pokazuju akcije Bank of America, Wells Farga, JPMorgana, Citigroupa,... Juče su sve bile u zelenom području. Biće da nagovještaji (dobrih) rezultata testa imaju lijep psihološki efekat. :-)
Ovde nije kraj. Ima još dobrih vijesti. Jako pozitivno je na tržište djeovao je i podatak da je prodaja postojećih kuća u aprilu (neočekivano?!) porasla 3,2 posto, što je podstaklo rast cijena akcija građevinskih kompanija, pa je Dow Jones indeks tog sektora skočio 9 posto. :-)

Ima još...

Vijest da pritisak recesije na američku ekonomiju slabi, izazvale su i rast cijena akcija industrijskih džinova, kao što su Boeing i United Technologies, pa je juče 29 od 30 akcija sadržanih u Dow Jones indeksu zabilježilo rast.

Da sve dobre vijesti ne dolaze samo iz New Yorka pokazale su i evropske berze. I na njima su indeksi blizu na nivou od januara.

Recesija u SAD će po svoj prilici završiti ove godine, a monetarne vlasti će morati biti spremne brzo reagovati kako bi osigurale da inflacija za vrijeme oporavka ne pojede sav rast akcija koji će uslijediti po opravku zemlje. Složićete se sa mnom, recesija se najvećim dijelom razmaše u glavama malih ulagača, a tek onda preko finansijskog sektora prelazi na na realni sektor. Kad zvanično dođe do oparavka vjerujem da je rizik od inflacije ogroman. Štampanje novih zelenih novčanica uzrokuje slabljenje vrijednosti istih. Od sposobnosti FED-a da utiče na (čitaj: drži na prihtavljivom, niskom, nivou) kamatnu stopu, stabilnost i količinu dolara, te vučenja pravih poteza u narednih nekoliko mejseci zavisiće dužina oporavka američke ekonomije. Jačanje inflacije ne samo da bi usporilo dugoročni ekonomski rast, već bi američkoj vladi otežalo privlačenje investitora u državne obveznice, koje će morati izdavati da bi mogla finansirati ogroman deficit.

Na kraju tek da istaknem da koliko god me raduju dobe vijesti sa početka teksta toliko me i brine razmišljanje da li će inflacija bespotrebno razvući recesiju. :-)