недеља, 06. децембар 2009.

Treba da vježbamo nezavisnost razuma u primjeni naučnih metoda

"Opišite kako se može izmjeriti visina nebodera običnim barometrom" - bilo je pitanje na nekom ispitu iz fizike na Univerzitetu u Kopenhagenu.

Jedan od studenata je odgovorio: "
Oko vrha barometra zavežete kraj podužeg kanapa i polako spustite barometar sa krova nebodera sve dok barometar ne dodirne tlo. Dužina kanapa uvežana za dužinu barometra je, u stvari, visina nebodera".

Ovaj poprilično orginalni odgovor je do te mjere iznervirao profesora, da je student pao na ispitu i bio isključen iz slušanja fizike na ovom univerzitetu.

Student se pozvao na svoja osnovna prava sa obrazloženjem da je njegov odgovor neoborivo korektan, tako da je univerzitet imenovao posebnu nezavisnu komisiju koja je trebalo da ocijeni ovaj slučaj.

Predsednik komisije je odlučio da je odgovor zaista bio tačan, ali da nije relevantan kao dokaz poznavanja materije, u ovom slučaju fizike. Da bi rješili pat situaciju, odlučeno je da student može da istupi pred specijalnu komisiju i da ima šest minuta da da usmeni odgovor na ovo pitanje, kako bi pokazao da poznaje osnovne principe fizike. Pet minuta je student sjedeo razmišljajući i ne progovarajući ni riječ.

Predsjednik komisije ga je upozorio da vrijeme ističe i da ima još samo jedan minut da da odgovor na postavljeno pitanje.

Na to je student odgovorio kako ima nekoliko izrazito relevantnih odgovora, ali da ne može da se odluči koji bi da da kao konačan odgovor.

Još jednom mu je savjetovano da požuri, posle čega je student odgovorio kako sljedi:

- Kao prvo, mogli bi da ponesemo
barometar na vrh nebodera, bacimo ga sa ivice i izmjerimo vreme koje mu treba da dotakne tlo. Visina nebodera bi u tom slucaju bila h=0,5g×t2. Jedino što bi se barometar u tom slučaju razbio.

- Ili, u slučaju da sija sunce, mogli bi da izmjerimo dužinu barometra, izmjeriti visinu njegove sjenke, zatim izmjeriti visinu sjenke nebodera i proporcionalnom aritmetikom izračunamo visinu nebodera.

- Ako baš želite da budete naučni na visokom nivou, mogli bi zavezati kraći kanap na kraj barometra, i pustiti ga da se klati kao klatno, najpre na tlu, a onda na vrhu nebodera. Visina odgovara odstupanju gravitacione sile koja djeluje na tako napravljeno klatno, T = 2p2×(l/g).

- Četvrto rješenje, a u slučaju da neboder ima stepenice za nuždu, bilo bi i najjednostavnije: svaki sprat stepeništa izmeriti u dužinama barometra i na vrhu samo sabrati tako izmjerene dužine.

- A ako želite jedno dosadno i ortodoksno rešenje, što ja pretpostavaljam da vi očekujete, mogli bi da iskoristite
barometar da izmjerite vazdušni pritisak na tlu, zatim na krovu, i razliku u milibarima iskoristite za izračunavanje visine zgrade.

- Elem, kako nas stalno podstičete da vježbamo nezavisnost razuma u primeni naučnih metoda, mislim da bi najjednostavnije bilo pokucati na vrata domara u tom neboderu i reći mu: "Daću vam svoj novi
barometar
ako kažete koliko je visoka ova zgrada oko koje se vi brinete".
Ne treba ni pominjati da je student položio ispit, a posle je bio prvi Danac koji je dobio Nobelovu nagradu za fiziku:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Niels_Bohr

понедељак, 19. октобар 2009.

MOL strahuje od ruskog napada

Nove mjere mađarskog MOL-a za zaštitu od neželjenog preuzimanja po ko zna koji put aktuelizuju priču o njegovoj vlasničkoj budućnosti. Austrijski OMV je na Budimpeštanskoj berzi 2003. godine kupio oko 10 odsto akcija MOL-a.
Nešto kasnije OMV je objavio ponudu za preuzimanje MOL-a. Menadžment MOL-a je svojim akcionarima savjetovao da se ne odazovu na ponudu već da zadrže akcije jer "MOL vrijedi više kao samostalna kompanija", što je uticalo na to da ponuda za preuzimanje ne uspije. Izrevoltiran neuspjehom, OMV podnosi tužbu kojom pokušava uskratiti glasačka prava akcijama koje su po njihovom mišljenju bile pod direktnom kontrolom menadžmenta. Cjelokupna mađarska privreda je stala u odbranu nezavisnosti MOL-a. Glavnu riječ je vodila najveća mađarska banka OTP. Na kraju je donesen zakon po kojem niko ne može steći više od dva odsto akcija MOL-a bez prethodne saglasnosti Vlade.
Sukob MOL-a i OMV-a se vodio i u vezi s privatizacijom hrvatske INA. MOL je uspio da pobijedi upravo OMV na tenderu za prodaju 25 odsto plus jedne akcije INA. Krajem 2008. godine su završili postupak preuzimanja INA kupovinom još 17,50 odsto akcija. Koristeći INA, MOL je ušao i na tržište BiH, kupujući sarajevski "Energopetrol".
Nakon neuspješnog pokušaja preuzimanja OMV se odlučio na defanzivnu strategiju čekanja. Ali ovo nije trajalo dugo. Kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da je OMV prodao svojih 21,2 odsto akcija MOL-a ruskom "Surguneftegazu", što je prouzrokovalo stanje "elementarne nepogode" u Budimpešti. Odmah je ova transakcija okarakterisana kao neprijateljska i jasno je stavljeno do znanja da eventualna ponuda za preuzimanje nije dobrodošla. Odmah se pristuplio redefinisanju akata MOL-a. Promijenjen je Statut, tako da se odluke Upravnog odbora MOL-a ne mogu donositi bez tročetvrtinske većine. Čak je i na Budimpeštanskoj berzi objavljeno obavještenje Upravnog odbora u kojem se, između ostalog, ističe da su MOL-u potrebni mehanizmi protiv pritajenog preuzimanja kontrole. Izvori naklonjeni Rusima već podsjećaju da su ovakvi potezi u sukobu s evropskim pravilima o zaštiti slobode tržišta.
Šta bi u suštini dobio "Surguneftegaz" ili neko drugi ko bi stekao većinsko vlasništvo? Kompanija koja se domogne kontrolnog paketa akcija u MOL-u dobija i sinergetsku vrijednost. Naime, prilikom zvaničnog ulaska u vlasničku strukturu INA isticano je da MOL stvaranje strateškog partnerstva s INA doživljava kao prirodnu nadogradnju svoje dugoročne strategije stvaranja jake naftne kompanije u srednjoj Evropi s mogućnošću regionalnog rasta.
Prodaja dijela INA MOL-u je odličan poslovni potez na jednom od najbrže rastućih tržišta s velikim potencijalom. MOL i INA su zajedno i veći i snažniji od OMV-a. U saradnji sa slovačkim "Slovnaftom" (čiji je 70-odstotni vlasnik) MOL je po količini proizvedenog goriva slabiji od poslovnog rivala, ali s INA dostiže do 530.000 barela dnevno. MOL i INA zajedno imaju velike šanse da svoje proizvode plasiraju na tržište Srbije, Slovenije, pa čak i Poljske, Češke i Slovačke. U odnosu na proizvođače iz Ruminije i Bugarske MOL ima i geografsku prednost.
Pored svih neuspješnih preuzimanja državnih kompanija u regiji jugoistočne Evrope, jedini vrijedan "plijen" koji je OMV "zgrabio" je najveća rumunska naftna kompanija "Petrol SA". OMV je tokom 2004. godine od rumunske vlade kupio 51,01 odsto akcija "Petrola SA". Rumunski mediji su ovu prodaju oštro kritikovali tvrdeći da će OMV zloupotrijebiti dobijeni monopol, što se nedugo zatim i obistinilo. Kao rezultat tržišne pozicije, bili su u prilici da diktiraju cijenu goriva koja je u to doba u Rumuniji bila i do četiri puta skuplja od evropkog prosjeka. Danas je "Petrol" najveća korporacija u Rumuniji s prihodom od devet milijardi evra i s tržišnim učešćem od više od 50 odsto. "Petrol" u Moldaviji, prema tržišnom učešću, zauzima drugu poziciju, a u Bugarskoj treću. Najveća konkurencija "Petrolu" u Rumuniji je holandsko-rumunski konzorcijum "Rom Petrom", koji je zadnjih godina dostigao oko 35 odsto tržišnog učešća u Rumuniji, uz značajno pojačanje prisutnosti na tržištima Moldavije, Ukrajine, Bugarske i Albanije. Prošlu godinu su završili s prihodom od gotovo sedam milijardi evra. Poređenja radi, tržišna kapitalizacija "Petrola SA" je 14 puta veća od kapitalizacije "Rom Petroma".
U isto vrijeme, problemi u profitabilnosti komercijalne mreže, natjerali su menadžment OMV-a da proda 30 benzinskih stanica i započne pregovore o prodaji još 15 pumpi samo u Austriji. U posljednjih nekoliko sedmica češto se ponavljaju prošlogodišnje tvrdnje analitičara prema kojima OMV uveliko razmatra mogućnost zatvaranja do 25 benzinskih stanica za koje ne postoje kupci. Prema tim navodima, usljed snažnog smanjenog obima prodaje uzrokovanog produbljivanjem finansijsko-ekonomske krize, značajno je smanjena potrošnja goriva, pa se očekuje da će OMV prodati više od 100 svojih benzinskih pumpi u Austriji. Da ovakve spekulacije imaju osnova pokazalo je saopštenje OMV-a u kojem se ističe da se u narednom periodu naglasak stavlja na povećanje rasta kroz jačanje i širenje stanica na dobrim lokacijama i velikim prometima dok će pokušati prodati manje rentabilne objekte. Ovo će otvoriti prostor kompanijama koje su trenutno "pune gotovine" da zauzmu poziciju koja na duži rok može dati dobre efekte. Ovdje se prvenstveno misli na ruske i kineske kompanije. Slabljenje OMV-a otvara potencijalnu mogućnost preuzimanja od strane velikih svjetskih naftnih kompanija.
Ulazak velikih naftnih kompanija na tržište BiH je započet privatizacijom "Energopetrola". OMV je iznova pokazao aspiracije za širenje u regiji, ali je MOL ponovo dobio bitku. Ovog puta, zajedno s INA, preuzeo je 67 odsto "Energopetrola". Cjelokupna transakcija je iznosila ukupno 112,5 miliona evra, pri čemu je za preuzimanje većinskog državnog udjela i pokrivanje dospjelih dugovanja "Energopetrola" isplaćeno oko 37,5 miliona evra, dok je za osavremenjivanje kompanije u naredne tri godine konzorcijum INA/MOL preuzeo obavezu investiranja 75 miliona evra.
U istom periodu počeli su pregovori o privatizaciji Rafinerije nafte Brod, Rafinerije ulja Modriča i banjalučkog "Petrola", koji su uspješno završeni. Ulazak "NefteGazInkora" u vlasničku strukturu Rafinerije nafte Brod je zadao značajan udarac poslovanju rafinerija INA s obzirom na to da su gotovo svi naftni derivati koji su prodavani na pumpama u BiH do dolaska Rusa proizvedeni u rafinerijama Sisak i Rijeka.
Nakon konsolidacije Rafinerije nafte, "Optima grupa", kompanija kćerka "NefteGazInkora", kupila je za 12,8 miliona evra deset benzinskih pumpi kompanije "Zovko" na području Federacije BiH i distrikta Brčko. Slavko Šćepanović direktor "Optima grupe" potvrdio je ovu transakciju bez otkrivanja detalja i najavio:
"Ne mislimo da se zaustavimo samo na kupovini 'Zovka', već želimo da proširimo poslove na cijeli region. Pregovaramo s još nekoliko federalnih distributera kako bismo zauzeli vodeću poziciju na domaćem tržištu. Krajnji cilj nam je da osvojimo tržište regiona, kao što to već odavno čine Lukoil i OMV."
Prema njegovim riječima, sve više naftaša iz Federacije BiH odlučuje se na kupovinu goriva iz Broda, prvenstveno zbog nižih cijena i troškova transporta.
Po svoj prilici "Optima grupa" pregovaraće sa još nekoliko federalnih distributera čije pumpe želi da preuzme. Ovom transakcijom je ukupan broj pumpi ruskog "NefteGazInkora" u BiH porastao na 88.
Prodaja 21,2 odsto OMV-ovog udjela u MOL-u ruskom "Surgutneftegazu" mogla bi imati dugoročne posljedice na čitav region. Može se očekivati da se "Surgutneftegaz" neće zaustaviti na tome. Eventualni uspjeh u preuzimanju kontrole nad MOL-om bi rezultirao preuzimanjem kontrole nad hrvatskom INA, slovačkim "Slovnaftom" i sarajevskim "Energopetrolom" koji bi se našli u vlasništvu "Surgutneftegaza", jer je MOL sa 47 odsto najveći akcionar INA, dok je dominantni akcionar "Slovnafta".
Preuzimanjem slovenačkog "Petrola", ruske kompanije bi imale otvoren put za dalje širenje na zapad. Stiče se utisak da propast pregovora o spajanju slovenačkog "Petrola" i "Lukoila" i nije bila slučajna.
Eventualno preuzimanje OMV-a od strane neke zapadne kompanije zaoštrava "naftnu igru" u regiji, dok eventualno preuzimanje od strane "Lukoila" ili "Gazproma" znači da bi ove kompanije zagospodarile naftnim tržištem na teritoriji od Beča do Crnog mora.

Tekst je objavljen u Nezavisnim novinama, a prenijeli su ga portal Capital.ba, SWOT, Energyobserver,

недеља, 18. октобар 2009.

Pohod ruskih divova na region

"Puška koja se pojavi u prvom činu pozorišne drame, u posljednjem činu će sigurno da opali", kaže poznata dramaturška aksioma Antona Pavloviča Čehova.
S obzirom na to da je u jugoistočnoj Evropi u devedesetim godinama prošlog vijeka započela transformacija iz dogovorne u tržišnu ekonomiju uslijedila je i privatizacija, odnosno korporatizacija nekadašnjih državnih naftnih giganata. Ovo je otvorilo prostor za ponovni ruski ulazak na naftnu pozornicu regije sa koje su otišli rušenjem Berlinskog zida. Od početka 2004. godine do danas cijene akcija mađarskog MOL-a, austrijskog OMV-a, hrvatske INA prvo su dostigle nebo pa onda i dno. Vjerovatni razlozi su: najave o liberalizaciji tržišta, porast profita u sekundarnom segmentu (prerada i marketing), ulazak pojedinih zemalja regije u Evropsku uniju, rast cijena nafte, početak finansijske krize i sl. Izgledi za ovaj sektor su još obećavajući, ponajviše zahvaljujući promjenama u međunarodnom sektoru za preradu nafte. Procjenjuje se da će rast potražnje za prerađenim naftnim proizvodina rasti dva do tri odsto na godišnjem nivou. Kako stvari sada stoje čini se da predstava, bar u ovom regionu ulazi u posljedni čin. Izgleda da su ove kompanije prve bezazlene nastupe ruskih naftnih kompanija u regionu trebalo da shvate veoma ozbiljno.
Prvo veliko pojavljivanje ruskih kompanija u naftnom sektoru u jugoistočnoj Evropi desilo se 1998. kada je "Lukoil" za 101 milion dolara kupio 58 odsto vlasništva najveće rafinerije u jugoistočnoj Evropi "Neftochim" u Burgasu u Bugarskoj. Za posljednjih deset godina u razvoj i modernizaciju "Neftochima" "Lukoil" je uložio oko 300 miliona dolara, što je svrstalo "Lukoil" u jednu od najvećih kompanija u Bugarskoj te dovelo do toga da oko četvrtinu svih poreskih prihoda Bugarska prikupi upravo od "Lukoila".
"Lukoil" je nastavio sa širenjem u regiji, pa je avgusta 2003. godine kupio oko 80 odsto kapitala drugog najvećeg distributera nafte u Srbiji, "Beopetrola", po cijeni od 117 miliona evra uz obavezu investiranja 85 miliona evra u periodu od pet godina. "Beopetrol" je u to vrijeme kontrolisao oko 17 odsto tržišta naftnih derivata u Srbiji, i imao više od 180 benzinskih stanica i niz skladišta.
Tokom 2005. godine "Lukoil" je ušao i na prilično zatvoreno tržište Makedonije. Dosadašnje investicije "Lukoila" u Makedoniju iznose nešto više od 12 miliona evra.
Već 2006. godine "Lukoil" je nastavio sa širenjem ulaskom na tržište Crne Gore. Za oko 26,5 miliona evra kupljena je mreža benzinskih stanica kompanije "Rokšped". Danas "Lukoil" ima mrežu od devet svojih stanica u Crnoj Gori, što je oko 20 odsto učešća na tržištu Crne Gore.
Nakon završenog posla u Crnoj Gori, Makedoniji, Srbiji i Bugarskoj "Lukoil" je svoj pohod na regiju nastavio, te je u avgustu 2006. objavljeno da je potpisan predugovor o stvaranju zajedničke kompanije sa slovenačkim "Petrolom". Tokom pregovora veoma malo informacija je objavljivano u medijima. U javnosti se spekulisalo o različitim ciframa i informacijama od najava da će slovenački partner imati udio od 51 odsto vlasništva, preko unapređenja sofisticiranog modela prodaje, izgradnje i preuzimanja još benzinskih pumpi pa do planova o prodaji zajedničke kompanije već 2009. godine. Da su pregovori s "Lukoilom" bili veliko iznenađenje bilo je jasno svima. Nešto prije pregovora s "Lukoilom" objavljena je strategija razvoja "Petrola" do 2010. godine. U tom dokumentu je jasno naznačeno kako bi "Petrol" bio organizovan kao holding sa četiri poslovna područja: energetika, ekologija, gasna i naftna djelatnost. O "Lukoilu" nije bilo ni riječi. Doduše, u planu su bile izražene želje "strateškog povezivanja s partnerima koji imaju vlastite izvore". Sudeći po tome, u vrijeme izrade strategije već se pregovaralo s potencijalnim parterima uz pomoć kojih bi "Petrol" kao akcionarsko društvo bio među najuticajnijim kompanijama u regiji. Očigledno, "Lukoil" im je ponudio argumente za spajanje koji se teško odbijaju. A, onda - preokret. Pregovori se prekidaju. U objavama sa obje strane naglašavaju kako neće biti neprijateljskog preuzimanja.
Tokom naredne dvije godine "Lukoil" je pokušao da kupi maloprodajnu mrežu hrvatskih benzinskih pumpi "Tifon" sa tržišnim učešćem od oko sedam odsto. Takav posao bi "Lukoilu" vjerovatno omogućio da dodatno oslabi INA, međutim bolje uslove je ponudio mađarski MOL i bukvalno pred nosom pokvario posao.
Svoju priliku za ulazak na tržište Hrvatske "Lukoil" je iskoristio 2008. godine kada je kupio devet benzinskih pumpi "Europa Milla" u Hrvatskoj i još 75 stanica u Bugarskoj koje su nekad bile u vlasništvu bugarskog "Petrola". Prema procjenama "Lukoil" trenutno u ovom dijelu Evrope posjeduje oko 400 benzinskih stanica, a prema planovima očekuje se da će se ovaj broj udvostručiti u narednih nekoliko godina.
Nakon propadanja spajanja "Petrola" s "Lukoilom", "Petrol" se okrenuo vlastitim snagama pa je do kraja godine u svom vlasništvu imao još 380 sagrađenih benzinskih pumpi. Prema državama: 307 u Sloveniji, 26 u Bosni i Hercegovini, 32 u Hrvatskoj i pet u Srbiji. Ali, priče o poslovnom povezivanju se ne prekidaju. Prvo se pred izbore u Sloveniji pojavila vijest o "sigurnom" partnerstvu MOL-a i "Petrola". Neslužbeno se moglo čuti da je informaciju lansirala baš Uprava "Petrola" u želji da u trenutku promjene vlasti u Sloveniji zaštiti kompaniju i sebe. Malo po izbijanju ove vijesti i mađarski "Mol" i slovenački "Petrol" demantovali su napise medija o pregovorima o strateškom povezivanju ove dvije kompanije. Nezavisno od svih spekulacija, osnovni problem slovenačkog Petrola i dalje ostaje nedostatak rafinerijskih kapaciteta.
Nakon dugih pregovora s Vladom Srbije "Gazprom" je krajem prošle godine kupio 51 odsto vlasništva u Naftnoj industriji Srbije (NIS). Kompanija koja posjeduje oko 500 benzinskih stanica, osam terminala i 44 skladišta, zapošljava 13.500 radnika, posjeduje dvije rafinerije (u Pančevu i Novom Sadu) te distribuira naftu i gas kupljena je za 400 miliona evra uz obavezu novog vlasnika da će do 2012. godine uložiti još 500 milona evra.
"Gazprom" je najveća ruska kompanija i najveći eksploatator zemnog gasa na svijetu - kontroliše 16 odsto svjetskih rezervi gasa. Osnovana je 1989. godine, a danas zapošljava preko 430.000 radnika. Akcijama "Gazproma" se javno trguje na Moskovskoj i na Londonskoj berzi. Prema tržišnoj kapitalizaciji u decembru 2008. "Gazprom" je treća najveća korporacija na svijetu. Prema procjenama ruskih analitičara očekuje se da će se tržišna kapitalizacija kompanije do 2017. godine učetvorostručiti i preći iznos od 1.000 milijardi dolara i time bi postala najveća svjetska korporacija.
Samo što se stišala bura u vezi s povezivanjem "Lukoila" i slovenačkog "Petrola" uslijedila je nova. Nedavno je list "Delo" je, pozivajući se (opet) na neslužbene izvore, objavio da je ruski energetski gigant "Gazprom" zainteresovan za kupovinu "Petrola". Vodeći slovenački list navodi da je "Petrol" zanimljiva meta "Gazpromu" zbog trenutno niske cijene "Petrolovih" akcija. Spekulacije o ulasku "Gazproma" list potkrepljuje i najavama skorašnjeg potpisivanja sporazuma Rusije i Slovenije o gradnji gasovoda "Južni tok". U tom slučaju bi "Gazprom" mogao ući u "Petrol", onako kako je ušao u NIS. Tvrdnju da gdje ima dima ima i vatre potvrdio je šef "Gazpromnefta" Aleksandar Đukov istakavši da se pregovori još ne vode, ali da "Gazrpromneft" "razmatra takvu mogućnost".
"NIS širi preradu i zainteresovani smo za prodajnu mrežu gdje bi se ti proizvodi prodavali", istakao je Aleksandar Đukov.
Slovenački ministar ekonomije Matej Lahovnik brzo je demantovao spekulacije o prodaji "Petrola" gigantu "Gazpromu". Prema njegovim riječima, država, preko svojih paradržavnih fondova, raspolaže s trideset odsto akcija "Petrola", te "ne prodaje i ne namjerava prodati svoj udio u 'Petrolu'".
"Nijednom riječju nismo se dotakli pitanja 'Petrola'. Svaki akcionar može da ponudi svoj udio bilo kome, ali činjenica je da država svoje akcije ne nudi."
Ovo je bio način da se investitorima pošalje poruka da svako ko bi želio da kupi udio u "Petrolu" mora poštovati postavljena pravila, odnosno zakonsku regulativu koja vrijedi u Sloveniji. Na taj način Rusima je, barem privremeno, strogo ograničen ulazak na tržište naftnih derivata Slovenije.
Do kraja 2004. godine "Gazprom" je bio jedini dobavljač gasa za Bosnu i Hercegovinu, Estoniju, Finsku, Makedoniju, Letoniju, Litvaniju, Moldaviju i Slovačku, te dobavljao 97 odsto gasa za Bugarsku, 89 odsto za Mađarsku, 86 odsto za Poljsku, 66 odsto za Češku, 65 odsto za Tursku, 65 odsto za Austriju, oko 40 odsto za Rumuniju, 36 odsto za Njemačku, 27 odsto za Italiju i 25 odsto za Francusku. Evropska unija zajedno dobija oko 25 odsto zaliha gasa od ove kompanije. Osim zaliha gasa i najveće mreže naftovoda i gasovoda na svijetu takođe se bavi bankarstvom, osiguranjem, medijima, građevinarstvom i poljoprivredom.

Tekst je objavljen u Nezavisnim novinama, a prenijeli su ga portal Capital.ba, Zepter invest, Vesti.rs,

субота, 15. август 2009.

Principi koji vladaju u (poslovnom) svijetu

Brajan Trejsi je jedan od vrhunskih profesionalnih predavača na svijetu. Svake godine više od 250.000 ljudi prisustvuje njegovim predavanjima o liderstvu, strategijama, prodaji, ličnom i poslovnom uspjehu. Brajan je vatreni proučavalac posla, psihologije, menadžmenta, prodaje, istorije, ekonomije, politike, metafizike i religije. U svoja predavanja unosi jedinstvenu mješavinu humora, uvida, informacija i inspiracije tokom više od 100 seminara, koliko ih godišnje održi širom svijeta.
Brajan vjeruje da svaka osoba posjeduje izuzetan, neaktivirani potencijal koji može naučiti da otkrije i, samim tim, postigne više za nekoliko godina nego što to uspije prosječna osoba tokom cijelog životnog veka.Trejsi je predsednik kompanije Brian Tracy International, poznate organizacije za razvoj ljudskih resursa, čije je sedište u Solana Biču u Kaliforniji. Napisao je više od šesnaest knjiga i proizveo više od 300 audio i video programa obuke. Njegovi materijali prevedeni su na dvadeset jezika i koriste se u trideset i osam zemalja.

Brajan živi sa svojom ženom Barbarom i njihovo četvoro dece u Solana Biču u Kaliforniji. Aktivan je u poslovima svoje lokalne zajednice i stalno angažovan kao konsultant u nekoliko neprofitnih organizacija.

Jedan dio njegovih misli ću podijeliti sa Vama:

“Ne vjeruj ljudima šta pričaju, već šta rade!” (mnogi pričaju mnogo a rade malo …)
Sve se dešava sa nekim razlogom; jer za svaku posljedicu ili rezultat postoji određen uzrok.

U šta god istinski vjerujete svim srcem to postaje vaša stvarnost.

Ako želite da promijenite ili poboljšate nešto u svom ivotu, morate da počnete tako što ćete mijenjati unutrašnje aspekte vašeg uma.

Stvar je u tome da ne možete postići cilj izvan vas sve dok to prvo ne kreirate unutar vas.

Nivo do kojeg ćete napredovati određen je, uglavnom, nivoom do kojeg želite da se penjete.

Vi postajete nepopravljivi optimista kada stvarate navike optimizma!

Šta god očekujete sa potpunom sigurnošću, to postaje vaše sopstveno proročanstvo koje ćete sami ispuniti.

Svako veliko finansijsko dostignuće predstavlja zbir više stotina manjih napora ili žrtvi, koje niko nikada ne vidi, niti cijeni.

Tužno je, ali istinito, da ako samo štedite za kišne dane, budite sigurni da će kiša uskoro početi da pada. Ako štedite sa namjerom da potršite taj novac čim vam bude potreban, nećete biti ni svjesni kako će vam brzo biti potreban.

Žrtva koju podnosite u kratkoročnom smislu, jeste cijena koju plaćate da biste obezbijedili sigurnost u dugoročnom smislu.

Vi ste kao živi magnet; u vaš život stalno privlačite ljude, situacije i okolnosti koje su u skladu sa vašim dominantnim mislima.

Ne postoji uspjeh bez privremenog neuspjeha. Prepreke i razočarenja su neminovni i neizbježni.

Vaša sposobnost da pozitivno i kostruktivno odgovorite na nevolju će pokazati kakva ste vi, u stvari, osoba.

Mozak je “moćan” kao mercedes, ali je sve to nedovoljno ako ne znaš kuda treba voziti, tj. ako nemaš mapu puta.
Svako jutro možete da birate da li ćete ceo dan biti sretni, ili super sretni, na vama je odluka!
Uspeh je SKUP proizvod koji se isključivo prodaje AVANSNO, prvo moraš da platiš visoku cenu pa tek onda dobijaš proizvod!
Negativne misli su kao sijalice na jelki, jednostavno treba biti karakter, i izvući utikač iz zida!

недеља, 05. јул 2009.

Recesija razuma 2

Mit o japiju-mladom i zgodnom radoholičaru, sa kravatom preko elegantne skupe košulje, mnogo priča na telefon a još više vremena provodi u kancelariji zatrpan dokumentima oko račnara i opet konstantno negdje žuri a zarađuje milione na zapadu je nastao je kao rezultat uspona ambicioznih mlađih ljudi koji su se prilično brzo obogatili na svjetskim berzama u New Yorku, Londonu i Tokiju.
Želja za uspjehom ostvarenim sopstvenom zaslugom je u pop kulturama izuzetno pogrešno interpretirana. Osnovne vrijednosti u tom sistemu su moć i bogatstvo a prava sreća: ljubav, privatan život, porodica i zdravlje su zanemareni. Izuzetno takmičarski postavljen sistem školovanja u Americi i Japanu je u dobroj mjeri kumovao ovakvoj postavci vrijednosti.
Presađivanje kose, plastične operacije, novi nos, uši zubi, idealna kilaža, uz trku sa unosnim ugovorima i paralenom juranjavom za markiranim odijelovima, satovima, automobilima i poslednjim čudima tehnološkog sektora razvile su izuzetno desubjektivizovane ljude koji se uzdaju isključuivo "u se i u svoje kljuse". Cilj kao imperativ o(p)stanka u samom vrhu, kao još uvijek mlad i zgodan, pa i po cijenu gubljenja sosptvenog identiteta stvorio je potpuno osamljene osobe koje godinama nisu osjetile istinsku ljubav. Uz sve navedene propuste u životu poslednja stepenica je depresivna, potrošena, izmučena osoba sklona ka pretjeranom konzumiranju lijekova, u nerijetko i alkohola uz veće količine psihoaktivnih supstanci.
Nakon velikog buma na tržistu te nastupa recesije tokom devedesetih godina prošlog vijeka ova generacija u razvijenim zemljama je prećutno prekršila svoja modna pravila uvođenjem Casual Friday-a. Uz nonšolantnije oblačenje kao osnovni poslovni kvaliteti se ponovo počinju cijeniti iskustvo i stručnost.
Naslovi tipa „How to became rich in ten lessions“ su odbačeni.
Novi ciklus ekonomskog rasta propraćen je novim odjevnim trendom. Rip-off, skupa moda, naizgled bez nekog stila. Ovaj trend karakteriše nasumični odabir skupe garderobe. Konačno su kreativci došli na svoje: strgali su kravate, obukli polo majice i počeli biciklom da dolaze na posao.
U poslijednje vrijeme mi zapada za oko ideal srpskog biznismena. Srbin, pun pameti i iskustva stečenog gledanjem američkih serija i surfanja netom odlučio da se zlim jezicima prikaže kao JAPI!
Zgodan, mlad, obrazovan, puno uložio u spostveni izgled. Nabildovan, uvijek uredno ošišan i obrijan, zarađuje... Pa dobro, zarađuje koliko zarađuje-tek toliko da može sebi da kupi pristojno odijelo (možda malo posudi od "staraca"). Još uvijek živi od novca, hrane, ljubavi i dobre volje roditelja ali (zato) ima dva (ili više mobilnih) telefona. U godinama je kad više nikako nije mlad i perspektivan ali nada se da će njegovo vrijeme tek doći.
Uzori su mu "kontroverzni biznismeni". Taj termin je ustanovljen u novijoj srprkoj žurnalistici kao zanimljiva novinarska metafora kojom se opisuje neko ko ima mnogo gotovine, nema stalan posao a niko i ne zna otkud mu to brdo love. Nekad se desi da takav biznismen mora da brani goli život za vrijeme opuštenog druženja sa prijateljima i onda se njegovo ime provlači po crnoj hronici. Neki ovu metaforu smatraju ostavljanjem prostora da se iz nekakve predostrožnosti i straha kriminalac ne nazove kriminalcem. Za svaki slučaj. Da novine izbjegnu eventualne požare i bombe u svojoj redakciji i osiguraju svoj konto od izdataka za „pretrpljenu patnju, uvredu časti, duševni bol i ometanje istog u obavljanju redovne djelatnosti - od koje dotični hrani maloljetnu djecu." Nije važno što on svoju redovnu djelatnost obavlaj iz sijenke. Bože moj, svaki posao je težan na svoj način. Bolje da je u sijenci da ga ne opali sunce. Dabome!
Pa da, bato! Nema tu mnogo priče o obrtu novca i rizicima, leveridžima, kreditima, kapitalu, bolestima i sličnom-nema se vremena za to. Ne, priča je uglavnom vezana za unosne ugovore, destinacije, jahte, avione, kamione, milione,... Invazija „visokoobrazovanih“ (jako diskutabilno koliko visokoobrazovanih) mladih ljudi koji govore strane jezike, liče jedni na druge i strogo poštuju rigidna japijevska pravila oblačenja. SRPIS – Serbian Professionals. Svetsko, a naše!
"Srpi" je u najboljem slučaju zaposlen nekoj inostranoj firmi, eventualno u nekoj od malobrojnih domaćih korporacija. Ne priča svojoj zaradi (valjda mu tako piše u ugovoru?!), živi sa roditeljima jer (još) nema svoj stan, vozi oko deset godina star auto, i još uvijek mašta o milionima. Ali ono što ga čini japijem jeste ambalaža - odijelce, kravata i mobilni telefoni. I motivacija, podrazumijeva se. Poznajem čitavu brigadu takvih.
Dugo sam vjerovao da je to odbrambeni mehanizam seljačizma koji nas je zapljusnuo u vrijeme kad su u USA japiji nestajali. Naši japiji se po manirima, pristupu partnerima, riječniku i izgledu jako teško razlikuju od nižerazrednog italijanskog kriminalca. Svjesno nisam rekao mafijaša. Nije isto mafijaš i kriminalac. Ah, da umalo da zaboravim. Ima i kod nas prelaženja iz niže klase u višu- no, ne svojom zaslugom. Da skratim priču - radi se o sretnom spletu okolnosti.
Da nije smiješno bilo bi žalosno. Loša imitacija propalog pokreta! Kad se svemu tome doda spasonosan uticaj interneta uz pomoć kojeg se u pravo vrijeme saznalo za rip-off i doza srpske originalnosti dobijamo FRSBIJA - Frankenstein Serbian Professionals!
Kako iz svega lošeg izvučem i ponešto dobro, tako me i ovdje raduje što ma kako zastario ovaj pravac donosi nam barem određen privid profesionalnosti, kreativnosti, originalnosti, odgovornosti, tačnosti, etike, urednosti, morala, ekomomske, pravne, informatičke i emocionalne osvještenosti. Barem će neko to da pomisli kad mu se naš japi obrati na nekom stranom jeziku. O nastavku poslovanja imam više verzija.

Recesija razuma

I najbolji učenik na svijetu neće napredovati ako ima loše učitelje. Nije nikakva mudrost da je naš obrazovni sistem (ni kod komšija nije mnogo ljepše) godinama na jadnom nivou.
Budimo realni - nije knjiga za svakoga. U našim školama decenijama, uporno, držimo u istim klupama buduće doktore nauka, inžinjere i akademske građane, potencijalne nobelovce sa... heh, da ne potcijenim nijedno zanimanje, sa budućim KV ili NKV radnicima.
Dobrim dijelom zbog razumljive želje roditelja da im dijete završi dobre škole i stekne visok položaj u društvu uz dobar posao i platu veliki dio naših osnovaca završi u Gimnazijama. Mogu da navedem mnogo primjera u kojima su ljudi koji su završili gimnaziju a istima bi kopanje kanala bio prezahtjevan mentalni napor. Nisu ni Gimnazije ono što su nekad bile. Fuj,... šuplja teorija i laprdanje profesora koji ne znaju ni da upale računar nego još uvijek žive u vremenu radnih akcija i crvenih pasoša.
Nego, takvi osnovci završe i gimnaziju... Ma, i upišu se na fakultet. Ma, završe i fakultet,...
S druge strane, stručne škole su sasvim druga krajnost. Đaci koji imaju želju da rade i uče postaju jeftina radna snaga bez ikakve mogućnosti sopstvenog usavršavanja. Zarađivanje od obavljanja časnog zanata malim osnovcima više dođe kao prijetnja i kazna zbog loših rezultata u školi nego kao životni poziv.
Da stvar bude još gora u srednju školu se dolazi sa (ni)malo ikakvog (pred)znanja.
Hoću da kažem da nam je obrazovni sitem očajan. Užasan. Ne postoje epiteti da se opiše koliko nam je obrazovni sistem jadan.
A, fakulteti? Buahahahahahahaha... Naši fakulteti...
Sad sam tako bolno uzdahnuo.
Čast izuzecima, ali sa završenim fakultetom studenti imaju znanja tek tolika da mogu reći kako su, eto, išli na fakultet. Da stav bude gora, nerijetko imaju stav da su Bogom dani i sa nekom diplomicom očekuju ministarsku fotelju. Zaboravljajući pritom da do svakog statusa treba da se napreduje, radi i uči. Porazan je stav mladog čovjeka koji o sebi misli da u svakoj firmi samo na njega svo vrijeme čekaju. Na kraju svega, zamislite ministra koji ima 25 godina.
Katastrofa! Totalni haos!
Gušimo učenike koji imaju potencijala da se razviju u budućeg naučnika sa mentalitetom palanačkog kamiondžije.
Pa, dobro, kako da uvedemo naše školstvo u 21. vijek? Ima li rješenja?
Vjerujem da ima. Ali treba da priznamo sebi (i drugima) da smo u gabuli i da se fastforvardujemo 50-60 godina unaprijed. Složićete se sa mnom ako kažem da je fundamentalni preduslov napretka svakog naroda obrazovanje.
Nikad nisam bio u Irskoj. Dablin mi je među prvih deset mjesta koje ’’pod hitno’’ moram posjetiti. Irska je danas peta najbogatija zemlja Evrope. U doba kad je pisac ovih redova rođen Irska je bila rame uz Mađarsku i Albaniju.
Kako su, dođavola, uspjeli tako napredovati? Pa sistematičnim i isrkenim razmišljanjem a potom neškrtarećim ulaganjem u svoje školstvo. Uloženo je jako puno novca u pravedan i dobro organizovan sistem državne mature gdje svaki fakultet ističe predmete koji najviše vrijednuje. Još od osnovne škole djeca se pažljivo testiraju i smještaju u grupe sa sebi sličnima.
Ako netko nema novaca za školovanje, država će da mu plati – uz uslov ma položi irski. Upis na fakultete se vrši preko središnjeg organa, tako da nema upisa "preko štele." A, pazite sad ovo, meni najdraži podatak: više od 40 % ljudi od 25 do 33 godine ima završen fakultet.
Na svim fakultetima će uvijek biti stvari koje ne valjaju i to je neizbježno. Na nekima manje, na nekima više - ali će ih biti. U ovom području su već napravljeni neki koraci uvođenjem Bolonjskog procesa. Namjerno nisam rekao pomaci, nego koraci-unazad. Ovakvim potezima naši fakulteti su se samo udaljili od bolonjskog procesa.
Pa kako onda da i nas sunce ogrije? Teško!
Ispravan model bi bio: Copy/Paste irski model, sa našom gramatikom i istorijom. Pa da lijepo investiramo u naše kadrove.
Doduše, nije baš sve ni u fakultetu. Treba da radimo i na svom mentalitetu. Podsjećanja radi prema rezultatima koje su mi ustupile moje kolege: devet od deset studenata sa bosanskih fakulteta ispite sprema tek iz obavezne literature. Vjerujem da ima onih koji ni tu obaveznu ne vide nego čitaju iz nekakvih skripti. I ovo ima svoje za i protiv. Dobar dio profesora zna materiju samo iz svoje knjige (nemojmo se ni tu zavaravati), jedan dio ’’pušta’’ sa određenim rupama a nije isključen ni „APP faktor” („ako prođe-prođe faktor”). Pa kako da očekujemo da dobijemo eksperta kad 90% diplomiranih kadrova diplomira ’’na skriptama’’. Diskutabilno je od kakvih autora i koliko starih udžbenika je onaj jedan jado širio svoja saznanja. Njemu niko osim ljubazne tetke i biblioteke nije posvetio ni minut svog dragocjenog vremena. Na kraju i kad proširi svoje vidike teško da će i dobiti prilku da se istakne i prezentuje svoje vještine.
Ruku na srce, jako mali broj naših ljudi (majstora, medicinskih tehničara, sportista,...) stvarno radi na sebi. ‘’All life learning’’ kod nas kao da ne postoji. Ne znam tačno koliki, ali vjerujem da je ogroman broj onih čija edukacija završava po dobijanju sertifikata za koji su se ’’školovali’’.
Pa, ljudi moji, jako je teško pomagati nekome ko sam sebi ne pomaže. Budimo iskreni, ulaganje u ogroman procenat naših studenata jednako je glupo kao i pokušaj guranja lokomotive uz Himalaje.
Na kraju, sve i kad bismo htjeli da usvojimo irski sistem obrazovanja, njegova implementacija kod naših (korumpiranih) staromodnih profesora bi teško išla. Tu bi najmanji problem bio ono naše daj navuci kumovom malom, zlatan je momak.
Da konkretizujem. Treba da:
  1. uložimo u edukaciju učitelja u širem smislu (obuka nastavnika i profesora uz prekvalifikacije, semininare i okrugle stolove koje će voditi stručnjaci koji bi za uložene napore bili adekvatno plaćeni;
  2. gradacija učenika prema njihovim stvarnim sposobnostima
  3. pravljenja modela škola prema uzoru na Irce
  4. popravljanje imidža (ljepša zvuči od razuma) našeg naroda. Obrazložiti ljudima da niko nije u stanju da im znanje ''ulije'' u glavu.
Prije svega ovoga neophodna je opširna studija. Nju prave pravi eksperti, pedagozi, sociolozi i profesori uz konsultacije sa učenicima. Treba da modifikujemo i upgrade-ujemo postojeće nastavne programe. Primjera radi, lektire nisu mijenjanje već trideset godina.
Sve je ovo lijepo. No,... zahtijeva i ulaganja-para. Mi tih para nemamo. Uz ovakav maćehinski stav države prema svojim stanovnicima nikad neće ni biti para za prave stvari. Naša Vlada za ’’nabavku osnovnih sredstava’’- kupovinu luskuznog audija izdvoji 230.000 KM. Usred krize! Za taj novac moglo je da se kupi sedam najnovijih renoovih megana. Svakako sa njim idu najdalje do Sarajeva.
Jebiga, mladi će nam i dalje odlaziti, obrazovni sistem još gori, narod još više nezadovoljniji, rupe će se širiti, ali... možemo se pohvaliti kako u jeku najveće svjetske krize kupujemo nove automobile. Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat' kô što ovo grije. Grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije. Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša zemlja vam je ova,... Buahahaha...
Ne mogu dalje!

недеља, 14. јун 2009.

Sila ukamaćenja

"Compound interest is the most powerful force in the universe."
Albert Einstein
Menhetn, je ostrvo i gradska oblast Njujorka. Ima više od 1,5 miliona stanovnika, a kao najmanja oblast, sa svega 61,4 km², ima najveću gustinu naseljenosti sa čak 25.800 st/km². Na tom "ostrvcetu" nalaze se gradska skupština i opštinski sud Njujorka. Zbog toga je Menhetn ujedno i centralna gradska oblast. U zvaničnim dokumentima zove samo Njujork - NY, što nije slučaj za ostale četiri gradske oblasti  koje se koriste svojim izvornim imenima tj. Queens, Brooklin, Bronx i Staten Island.
Na južnom kraju ostvra 1615. godine holanska istočnoindijska kompanija je osnovala svoju kolonijalnu stanicu. Trgovina krznima s Indijancima pokazala se izuzetno unosnom, pa je 1621. osnovana holandska zapadnoindijska kompanija. Tokom 1625. godine tu se naselilo tridesetak holanskih porodica, a naselje je dobilo ime Novi Amsterdam i postalo glavni grad kolonije Nove Holandije. U novoosnovanom naselju vladao je gotovo potpuni haos. Pod upravom korumpiranih guvernera je cvjetao porastao kriminal. Holandska zapadnoindijska kompanija odlučila je u koloniji uspostaviti red i povjerila taj zadatak Peteru Minutu. Prema izvorima koje imam, 1626. godine Holanđani su  kupili ostrvo Menhetn od Indijanaca, za tadašnjih 24 dolara. Tačnije, holanđanin Peter Minuit kupio ostrvo Man-a-hatt od Indijanaca za vrijednost od 24 dolara. Dio je platio u vrećici punoj zlatnika (vjeruje se da se radi o sumi od dva dolara) a dio u protivvrijednosti u drangulijama i nakitu.
Tokom njegovog sedamnaestogodišnjeg mandata na mjestu guvernera izgrađeni su prva bolnica, zatvor i škola. Za zaštitu kolonije, na njenom južnom rubu, izgrađen je odbrambeni zid. Zid je godinama kasnije srušen, ali je ostavio trag u imenu ulice koja danas prolazi tim mjestom. Ulica je poznatija pod imenom  - Wall Street. Kome se dalje istražuje ima jako puno izvora na drugim linkovima.
Međutim, pitanje koje se meni samo nameće je: Ko je u toj transakciji bolje prošao?
Mislite da je pitanje glupo? Mnogi ljudi koji znaju ovu priču, s naglaskom na mnogi, smatraju da su Indijanci - "ispušili". Pobogu, pa vrijednost kvadratnog metra na Menhetnu se mjeri u hiljadama dolara.
U pravu su. Ali samo za tu vrijednost kvadratnog metra.
Tako? Tako.
Idemo polako. Razmotrimo neke činjenice. Prvo, koliko je 24$ vrijedilo u to doba? Vjeruje se je to uistinu bila tek vrećica zlatnika,… s kojom bi čestiti Indijanci imali sve što im je trebalo do kraja života svoje generacije. Drugo, šta bi bio Menhetn da ga bijelci nisu kupili? Istoričari smatraju da bi ostao poljoprivredno zemljište na kojem bi (još koju godinu) živjeli Indijanci. Treće, koliko stvarno potomcima tih Indijanaca sada ovakav vrijedi Menhetn? Njima je to tek mrtva zemlja koja ničemu ne služi. Većina njihovih potomaka je i izgradila silne oblakodere zato što nemaju strah od visine a više su zarađivali gradeći zgradu nego baveći se poljoprivredom. Primjera radi, zgrada Empire State Building je godinama držala rekord najviše na svijetu. Ima 102 sprata. Bila je izgrađena u samo dvije godine. Mohawk Skywalkersi, Indijanci koji su gradili zgradu, potiskivali i obuzdavali su svoj strah ponašajući se kao ratnici.
Da ne širim temu, sigurno dobar potez bi bio da su Indijaci iznajmili tu zemlju bijelcima i da je nikad nisu prodali.
Međutim, da su Indijanci imali mogućnost tek oročiti ta 24 dolara uz prosječnu kamatnu stopu od 7% (ruku na srce, bilo je godina kada bi ostvarili i mnogo veći prinos ali ovo je neki prosjek zbog naše računice), danas bi imali na računu toliko novca da bi mogli kupiti,… Fjuuuu… ne samo čitav Menhetn, nego i čitav Nju Jork. Po tržišnoj cijeni, naravno!
Priložiću samo prost kamatni račun - bez reinvestiranja i uticaja inflacije. Naime, da su Indijanci imali mogućnost da novac stave u banku (ili neki drugi vid štednje) i svake godine iznova "oplode" tu sumu, tako iz generacije u generaciju, danas bi imali... Imali bi,... Hmmmm,... Dakle, formula je = 24$*((1+7%)^383). Ah, da, ne pokušavajte računati samo uz pomoć kalkulatora. I računar se pati da izrazi rezultat.

недеља, 07. јун 2009.

Ulažite, ali pametno!

Svaki radni dan počinjem manje više isto. Buđenje, doručak uz pogled u nebo (jako mnogo znači razvoj situacije na nebu-za slučaj da se sruši na mene ne isplati se ići na posao), odlazak na posao, jutarnja kafa, pripreme za trgovinu, provjeravanje stanja na berzama, gledanje cijena akcija, nafte, zlata, čitanje vijesti,…
Iz ustaljene rutine, pred samo otvaranje trgovine, jutros me prekinuo telefonski poziv mog dragog prijatelja.
- Buraz, imam nekih parica pa sam mislio da te pitam gdje da ih gurnem...
Mrzim ovakve razgovore. Kao i što to obično radim u razgovoru sa dragim prijateljima pojasnio sam mu da ne dajem savjete.
- Bratac, ulaganje je visokorizičan posao…
- Ma, znam, znam,.. Opa. Gledaj kud voziš, majmune! – Znači, telefonski poziv iz auta.– Ma, znam ja sve to samo slušao sam da su nam ovi telekomčići u regiji baš, ono, pravo dobri, pa kontam da ćušnem koju kintu na par dana, do mora, pa da se malo uplusam. A, jebi ih, rastu ovih dana svi. Jel da? A?
Buaaaaa... Ubiću se. Jubilarni, milionti put u životu vodim ovakav razgovor.
- Pa prvo uradi fundametalnu analizu, pa onda gledaš objave kompanija, pa poređenje sa konkurencijom, pa onda tehnička analiza,... pa odrediš target price, pa malo oslušneš glasine,.. pa malo, brate, uključiš malo i mozak.
- Dobro, dobro,... analizirao sam sad uz radio. Ima i nekih dividendica, hajd bolan, nemoj kenjat’ de reci šta da kupim.
- Druže, nije da te odgovaram od kupovine. Ali sačkaj malo. Razmisli, posavjetuj se. Čitaj. Na kraju, ja da znam šta je najbolje bio bih milioner.
- Haj’ jeb’ se... kupiću neki. Skontaću na kafi, uz novine, koji ću, pa da dam nalog. Svjedno ću da dobijem 10-ak posto. Pa da! Ćao!
Grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr....
Trenutna mogućnost da uloži (čitaj: višak para), aktuelni razvoj situacije na berzama u regiji uz dobro raspoloženje i željom za easy money protiv mojih savjeta i usporavanja. Sjajno! Masu puta sam naletio na ’’investitore’’ koji donose odluku o ulaganju na osnovu (praktično) ničega. Članak iz novina, vijest sa dnevnika,...
Interesantno koliko puta sam naišao na rezon: ’’Eh, sad mi je uletilo neke love, idem na berzu par dana pa da nešto zaradim’’. Takvi zaključci su analogni dokazu po kojem leptir u prašumi Amazonije mašući krilima nanosi kišne oblake nad New York.
Da bi cijena nekog prozivoda porasla potrebno je da za njega vlada veće interesovanje nego proizvodnja. Proizvodi, kuće, akcije, fudbaleri i ostala ’’roba’’ dobija na vrijednosti kada dođe do poremećaja u odnosu ponuđenog i traženog. Cijene se često mijenjaju sa krajnim ciljem da se napravi nova ravnoteža. Svaki, ali baš, svaki, ekonomski sistem teži ka toj ravnoteži, stoga se i stalno koriguje. Onog momenta kad dođe do naglog rasta cijene u igru ulazi još više ’’investitora’’ privučenih većom cijenom i raspirenom nadom o povećanju bogatstva. Tada se trend rasta nastavlja. Vjetar u leđa novim tim investitorima još daje rastući broj učesnika na strani potražnje. Više tražnje diže cijenu.
Prije buma trguju samo edukovani, kasnije dobro informisani, a onda, kako se vijesti o zaradi putem radija, interneta, kafane, horoskopa ili televizije šire trguju i svi željni brze zarade.
Kolaps nastaje onog trenutka kad na igranku dođe poslednji gost. Najneinformisaniji laik iz auta, koji mamuran, jako dobro raspoložen odlazi na kafu sa genijalnim planom da se obogati za par dana. Poslije njega, nema niko,... hm,... naivniji (da ne upotrijebim neki teži termin) da za neku akciju ponudi veću cijenu. Nakon njegovog ulaska je cijena na vrhu. On sam ju je naduvao. Kupovinom po cijeni skupljoj o prethodnog dana.Poslije cijene padaju, broj prodavaca se povećava a ‘’zlatni’’ recept se polako pokazuje kao neispravan. Svi trgovci polako postaji svjesni činjenice da u zemlji više nema neinformisanih i naivnih. Profesionalci se lagano izmiču a genijalce koji su svojom masovnom kupovinom naduvavali cijenu će da otrijezni totalni krah.

Dok god postoje ’’investitori’’ kao moj kolega sa početka priče, mirno ću da spavam jer znam da će uvijek moći barem predzadnji da iskočim iz voza koji juri u ponor.

Za one koji žele zaključak na kraju:
Pažljivim praćenjem i analiziranjem informacija se stiže do činjenica, a učenjem do znanja. Znanje je cement koje će da od cigli činjenica da napravi kuću. Ne dozvolite sebi da budete u stadu. Stado je slijepa rulja. Svaki član te rulje se osjeća siguran samo kad čuje one do sebe i osjeća da oni stoje na istoj podlozi kao on. Gdje se ušeta stado tu je krah na vidiku. Ili što kaže genijalni André Kostolany: Kad čuješ da taksisti pričaju o akcijama – odmah prodaj! Bolna, berzanskim igračima, odavno poznata činjenica je da manjina uvijek jako dobro zaradi i to uglavnom, preko leđa većine.

недеља, 24. мај 2009.

Iz mog ugla: Idiotarije

Irak, Bin Laden, bejzbol, tenis, Zanzibar, golf, Korleone,... Aaaaaaaaaaaaa... Dodik, Tihić, Čović, Visoki predstavnik, Golubović, mafija, stečaj,... Gasim.
U BiH je na ime postratnog oporavka posljednjih 10 godina per capita ušlo više nego u oporavak Njemačke poslije Drugog Svjetskog rata. Razumna je pretpostavka da nismo krali ni Vi ni ja. Možemo razbijati glavu ko je? Možemo i tražiti krivce. Možemo ih i naći. Možemo lupati glavu sa svim svjetskim problemima ali od lupanja glave imamo jako slabu korist. Ostaće činjenica je da je ovaj region dobio šansu da se uzdigne.

Nema više Tita ni crvenih pasoša ni onih dobrih, penzija. Nema ni "one" Crvene Zvezde, onih sportista, nema više ni muzike kao što je nekad bila. Nezaposlenost je ogromna. Vjerovatno će nam se smanjiti i strani krediti... Pa zar se niko nije nimalo opametio. Ko je sa čitanjem došao do ovog dijela već je svjestan da je slične tekstove do sad pročitao jako puno puta. Poslije 10 godina (od bilo kojeg događaja) država treba posjedovati osposobljeniju proizvodnju, kadrove i sistem obrazovanja nego što je to bilo prije. Šta mi imamo novo iz godine u godinu? Kafiće, prodavnice, restorane i beton.

Situacija je lijepa samo ako dnevnik gledamo naduvani.

Pa opet, postaviću pitanja? Šta radite po pitanju ostvarivanja svojih ciljeva u životu? Jeste li svom cilju danas, barem korak bliži nego što ste to bili juče?

Ne bismo trebali propustiti nijednu minutu svog života.
Pogotovo ne, trošeći vrijeme na fejsbukovima, zadimljenim podrumima i lolacijama čiji vlasnici ih nazivaju ugostiteljskim objektima. Guzlamo sa kafe na kafu i prepričavamo svoje i tuđe nedaće. Napijamo se kukajući kako nam je teško. U najboljem slučaju slušajući gledaćemo lokalnog pametnjakovića kako bistri neke druge probleme. Na tim kafama nema ni deset minuta zdrave priče.

Nikome na ovo svijetu nije lako. Svakom je njegova muka najteža. Ali mislim da na red čeka jedno kolektivno buđenje i triježnjenje.
Ljudski život je isuviše kratak da bismo tjerali ganjali pravdu. Svijet je vijekovima osvajan, tlačen, pljačkan i iskorištavan. Istorija nam to govori. Svaki sistem je imao svoju nepravdu. Ropstvo, feudalizam, socijalizam, kapitalizam,... Na neki način svaki sitem je imao instaliranu neku nepravdu. Dokle više sa razglabanjima i mlaćenjem prazne slame?! Na kraju kafe možemo doći do zaključka da imamo dva izbora. Prvi, da damo svoj herojorski doprinos za pobjedu pravde na svijetu. Ostaviti trag u istoriji. Potrošiti čitav život na tom mega projektu i pri tom vjerovatno još herojskije skončati. Na primjer, biti herojski degradiran ili još herojskije likvidiran, spaljen ili mučen. A drugi izbor pokušati potrošiti malo manje vremena boreći se sa vjetrenjačama. Ne biti baš potpuno izolovan iz projekta smanjivanja nepravde na ovom okrutnom svijetu. Vjerotavno nećemo ostati upamćeni kao istaknuti borac za pravdu ali ćemo se vjerovatno više skoncentrisati na dobrobit svoje porodice i sebe.


Možemo danima pričati zašto USA trupe ne idu iz Iraka ili se fokusirati na svoju budućnost (ili koru ‘ljeba, zavisno od toga kako ko zove isti proces). Malo ko priča kako pomoći (ili bar olakšati posao) sebi i svojoj porodici, pa i državi na kraju krajeva. U kafani sigurno nećemo riješiti svjetske probleme. Malo koga sam čuo da priča o samo-obrazovanju, sticanju posebnih vještina i znanja pomoću kojih danas, sutra možemo zarađivati svoj (a ne državni ili ne znam ni ja čiji) hljeb. Pravila igre su postavljena. Možemo da se žalimo sudijama, upravi vodovoda, Bogu ili roditeljima zašto su pravila baš takva a možemo pokušati zavrnuti rukave, ako treba navući rukavice i dati sve od sebe da završimo igru kao dobar igrač.

O ovoj temi se jako puno diskutuje tako je i mene malo okrznula. Mislim da se više neću vraćati na novo iznošenje zaključaka. Kome treba shvatiće.

петак, 15. мај 2009.

Ne, ne vraćamo se u komunizam!

Intervencija države u domaći finansijski je nužna da bi se umanjio uticaj krize i to nije "povrtak crvenih"

Ovih dana sam više puta čuo kako se ”komunizam na velika vrata vraća i da je na vidiku propast surovog kapitalizma”. Kreditna kriza koja je prvo potresla SAD, a zatim se prelila na cijeli svijet, uzrokovala je državni intervencionizam kojim su vlade ušle u proces saniranja (da ne upotrijebim teži glagol, spašavanja) svojih finansijskih institucija. Ovaj potez je revitalizacija finansijskog sektora i pokušaj zaustavljanja sunovrata ekonomskog života. Pravi kapitalisti su se oduvijek protivili državnom intervencionizmu, smatrajući ga velikim zlom koja će zatrovati tržište utemeljeno na laissez-faireu - doktrini koja tvrdi da ekonomski sistemi najbolje funkcionišu upravo bez ikakve pomoći vlade. Ipak, kako se kriza “otela kontroli” moralo se potegnuti za tom nepopularnom im mjerom. Iako mnogi smatraju kako je takav oblik reagovanja nespojiv s kapitalističkom ideologijom, istorija pokazuje da to i nije u potpunosti točno.

Iz listanja hrpe časopisa i uživanja u pivu, u hladu omiljenog kafića, trgnu me dobro poznati promukli, ispušeni, glas lokalnog filozofa.

- Mali, vraćamo se u komunizam, moji opet dolaze - dobacuje mi preko flaše “klipa”, dobro poznata sijeda glava.

- Ne kontam?! - u startu pokušavam da učtivo, ali i prisno, stavim do znanja uvaženom sagovorniku da me zanima samo suština zaključka a ne detaljna analiza od zime na Kozari 1939. pa preko Drugog svjetskog rata cijepanja Evrope pa do danas.

- Vidi! - dobacuje mi “Glas” star dva dana: - I Garo (šarmatni sijedi gospodin na ovaj način izražava i svoje cijenjeno mišljenje o trenutnom predsjedniku SAD Obami) uleće svojim bankama sa državnim kapitalom. Opet Država kupuje banke! Ha, moji opet vode. Amerika trula! Gotova! Ha!

- Pa, ne bih baš da Vam se suprotstavljam - i dalje pokušavajući da skratim debatu a ne uvrijedim sagovornika - ali bojim se da malo miješate intervencionizam i regulaciju.

- Miješam kurac! – zagalami, crveneći se u licu - Vidi, bolan! Opet ćemo svi biti crveni!

- Uz dužno poštovanje, mislim da niste u pravu. Ovo što Garina administracija sada radi u Americi samo potvrđuje opažanje Džordža Soroša od prije desetak godina da su USA jedina država u svijetu koja je u stanju efikasno regulisati svoju ekonomiju.

- Ma, u stanju je,... da ne lajem sad. – osvrće se po lokalu kao da traži podršku u svojoj tvrdnji - Jebo te Soroš! Da je u stanju, ne bi ni došlo do krize. Nije u stanju! Zato se i svijet vraća komunizmu. Ima da Rusija i Kina pokore cijelu Evropu.

-Pa nije baš tako. Suština američke ekonomije je fleksibilnost, u granicama regulisanim zakonima. U kapitalizmu se radi o samoregulaciji, prepuštanju tržištu, a ako ne krene na bolje tek onda Država pronalazi rješenja.

- Ha! Prc! Eto, ti,… Sam kažeš. Država! Mali, moji pobjeđuju sigurno!

- Pa, dobro, Država! Ali to, ne znači pobjeda komunizma nego interevencionizam.

- Nije, nego komunizam. Nemaš ti pojma. Pobijediće državna regulacija, Ruje će zavladati svijetom i onda mogu mirno u grob!

- SAD ima dugu istoriju državnog intervencionizma. Država je uskakala i prije Prvog svjetskog rata, kada je pruzela željeznice, pa nakon krize 1929. pa onda New Deal, pa neki vid Trumanove nacioanlizacije željeznice i čeličana, pa reakcije poslije Drugog svjetskog rata,... Ovo što sada Amerika radi je samo nastavak te politike kontinuiteta. Kod njih je je tržište zakon, a iznad zakona tržišta je zakon države koji to tržište reguliše.

Tako da nije to komunizam.

Čim sam zatvorio usta postao sam svjestan da sam neiskusno upao u penzosovu igru. Više sam pričao od njega, a otišao sam i dalje u istoriju. Sad mi ne gine lekcija o Marksovom kapitalu,... A napolju je +30.

Marks, Hegelova Filozofija, devetnaesti vijek,... Najebo sam! A nema teorije da pobjegnem. Namignuo sam konobaru da nam obojici donese "po još jednu", odložio svoje časopise i nagnuo se prema uvaženom sagovorniku po još jednu lekciju iz istorije.

Što mi je u životu bilo potrebno ovo ubjeđivanje! Sam sebi sam kriv!